Kustosica izložbe U BANJOLAMA
Kristina Tamara Franić Kučiš: "Postoji medulinska kletva "Bog daj zeca", koja se izgovarala kada se nekome želio loš ulov. Zanimljivo je kako ta ista kletva postoji u škotskoj ribarskoj zajednici"
Kulturna baština je vrijedan kapital koji je podložan zaboravu ukoliko se ne popularizira, a smatram kako se u Istri izdvaja premalo sredstava za njeno istraživanje, očuvanje i valorizaciju
Kristina Tamara Kučiš Franić
"Tradicionalna ribarska prehrana i vjerovanja" naslov je izložbe koja se otvara u petak 24. ožujka u 19 sati u Zavičajnoj galeriji Crnobori u Banjolama. Kustosica izložbe je povjesničarka umjetnosti i etnologinja Kristina Tamara Franić Kučiš. Ona je i predsjednica Udruge Arsanova u čijoj se organizaciji održava izložba, a ususret svečanom otvaranju bila je i naša sugovornica.
- Uz najavu izložbe ste istaknuli da je ona rezultat jednogodišnjeg intervjuiranja u kojem su sudjelovali ribari i potomci ribarskih obitelji Medulina i južne Istre. Koje ste područje obuhvatili? Koliko je ljudi bilo uključeno u projekt?
- Izložba "Tradicionalna ribarska prehrana i vjerovanja" koja će se moći razgledati u Zavičajnoj galeriji Crnobori u Banjolama do 8. travnja je samo manji dio građe koju sam prikupila istražujući temu vezanu uz materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu ribara i potomaka starih ribarskih obitelji tijekom zadnjih godinu dana. Ideja o istraživanju te teme je stara nekoliko godina, jer sam primijetila kako osobito mlađe generacije općine Medulin nisu svjesne svoje ribarske tradicije, već smatraju kako su njihovi stari preživljavali samo baveći se poljoprivredom.
Premanturske rakovice bile su delicija u Veneciji
Normalno, ako promatrate iz perspektive mladog čovjeka, kojemu je mjerilo vrijednosti bavljenje ribarskom djelatnošću posjedovanje barem jednog "velikog" broda koćarice sa silnom mehanizacijom na njoj, onda me taj stav ne čudi.
Međutim, ako se uspijete prebaciti u prošla vremena kada je posjedovanje i najmanjeg, drvenog broda do par metara predstavljalo dobar imetak, na brodu gdje se mreža vukla na ruke, a plinska "fera" je mamila ribu, onda se predodžba o tradicionalnom ribarstvu uveliko mijenja. Na kraju krajeva, treba uključiti i logiku.
Zamislite si jedno od najrazvijenijih priobalja na Jadranu s prebogatom florom i faunom, krcatom ribom, rakovicama i školjkama, a gdje ljudi ignoriraju takvo obilje i takav način ishrane? Nema logike, zar ne? Kao što su se čuvale ovce, lovila se i riba.
Istina, mnoge obitelji si nisu mogle priskrbiti brod. Zanimljivo je istaknuti kako se u općini Medulin i dan danas brodom smatra svaki tip broda bio on veliki ili mali, drveni, plastični ili metalni. Nazvala bih to jednostavnom, praktičnom ribarskom logikom. Da, svatko si nije mogao priuštiti brod, pa makar to bila i ona najmanja batana, batelina ili patana, guc ili pasara. Mnogi su išli u ribolov s obale "na osti". Najčešće se lovilo oko obale Pinete, Vižule, Kažele do Trstika.
Uzeli bi feral, osti i "mačinu" – najčešće je to bio odbačeni metalni obruč drvene bačve kojom su dokrajčili ulovljenu ribu i otišli u ribolov. Stariji ribari kada još nije bilo ferala na plin ili karbid, koristili bi "faželu" – zapaljenu baklju od smriće ("smilj") ili hrasta crnike. Mnogi su u ribolov išli bosi jer nije bilo gumene obuće, a ona druga se čuvala za posebne prilike. Djeca i žene sakupljale bi u uvali Bijeca, Vinkuranskoj Vali, Mušogi ili uvali Šćuza, uz obalu (s)puže, školjke i male rakove ("grancipoje" i "grmalje").
Ovaj kraj je bio poznat i po prvoklasnim, velikim rakovicama koje su se kao delicija prodavale čak u Veneciji, a dolazak premanturskih ribara, koji su ih žive u vršama od pruća, u drvenim tradicionalnim brodovima batelima transportirali u plitke, venecijanske lagune, bio je nagovješten zvonom gradskih, crkvenih zvona.
To samo govori koliko je ta namirnica bila cijenjena, a djelatnost razgranata još početkom 19. stoljeća, a sigurno i ranije, samo bi trebalo dodatno istražiti venecijanski arhiv. Bar dva puta godišnje, tijekom 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća skupljali su se mještani uz obalu i zajedno bi lovili i dijelili ulovljenu ribu, a teške mreže plivarice su se na ruke ili pomoću volova (Medulin) izvlačile iz mora.
Na kraju krajeva, nije slučajno talijanski poduzetnik Angelo Parodi izabrao jednu od najzaštićenijih uvala u Banjolama za pokretanje tvornice za preradu ribe. Jako je dobro znao gdje će investirati svoj kapital – u područje bogato ribom zapošljavajući iskusne ribare, što se na kraju isplatilo i njemu i mještanima, a znatno je doprinijelo emancipaciji žena koje su se zaposlile u tvornici i obitelji donosile prihod više.
I sada bi sve to znanje, tradicija, običaji, ribarski alati, "mirači, štanjade i fraške" trebali pasti u zaborav i zbog protoka vremena i neznanju dopustiti inverziju kulturne baštine i iskrivljenu percepciju prošlosti? Zar to ne bi bila šteta? Eto, baš u tome stoji moj motiv rada i istraživanja kako se ne bi zaboravila prošlost i kako bi se valorizirala ribarska baština.
Uz to što smatram kako treba čuvati svoju starinu, veliki sam zaljubljenik u more i cijenim ribarski zanat koji niti dan danas, bez obzira na silnu modernizaciju, nije nimalo lagan. Žao mi je kada vidim s kojim se silnim birokratskim preprekama moraju nositi današnji ribari. To mi je posvjedočio Neven Lorencin profesionalni ribar, vlasnik koća i predsjednik ceha ribara Puljštine koji je predak jednih od najstarijih medulinskih, ribarskih obitelji.
Posebnost je i bogatstvo ribarskog govora
- Do kojih ste još zaključaka došli istražujući temu za izložbu?
- Kulturna baština je vrijedan kapital koji je podložan zaboravu ukoliko se ne popularizira, a smatram kako se u Istri izdvaja premalo sredstava za njeno istraživanje, očuvanje i valorizaciju. Uvijek naglašavam kako narod bez tradicije gubi identitet, dušu, "ono nešto", stoga čuvajmo stara znanja i običaje.
Na području južne Istre ljudi su jeli ribu još u doba paleolitika! Na padini brda Campanož, par kilometara od Medulina živjeli su neandertalci. Postoji pretpostavka stručnjaka kako se imali organizirano, sezonsko skupljanje školjaka. Iz razdoblja neolitika, na arheološkom lokalitetu Kardagur, također blizu Medulina, pronađene su koštane udice, igle i šila. To su podaci s kojima se moraju upoznati današnji klinci i biti ponosni na tu tradiciju.
- Možete li izdvojiti neke od posebnosti ribarske baštine ovog područja Istre?
- Posebnost čini bogatstvo ribarskog govora. Svako mjesto ima svoje specifične nazive vezane uz ribarsku djelatnost. Ta raznolikost dijalekta vezanog uz specifičnu djelatnost nije moje područje istraživačkog rada, ali sam popisala riječi ribarskog govora što će biti dobra podloga za buduća istraživanja profesionalnog lingvista.
Također, postoje specifični ribarski recepti i vjerovanja koja su mi bili motiv nastanka ove izložbe. Npr. postoji medulinska kletva: "Bog daj zeca" – a izgovarala se kada se je nekome želio loš ulov. Zanimljivo je kako ta ista kletva postoji u škotskoj ribarskoj zajednici. E sad, možemo samo kalkulirati jesu li naši stari moreplovci doplovili do škotskih otočja ili obrnuto, ili je nekada priobalje obilovalo zečevima te ako nisi ulovio ribu, preostali su ti samo kao opcija prehrane divlji zečevi, ali u svakom slučaju, podatak je i više nego simpatičan i podložan daljnjim istraživanjima.
- Kako je zapravo nastajala izložba? Jeste li imali suradnike? Po čemu je posebna?
- Godine 2020. počela sam s istraživačkim radom koji je inicirala Turistička zajednica Općine Medulin u sklopu projekta Medulin Riviera Fishermen Tales. To je projekt koji je bio prijavljen na FLAG natječaj za dodjelu potpore projektima u okviru mjere 1.1.1. Razvoj i unapređenje objekata i drugih javnih prostora te sadržaja povezanih s ribarskom baštinom iz LRSR 2014. – 2020. FLAG Istarska batana.
FLAG Istarska batana donio je 22. prosinca 2021. godine odluku o odabiru ovog projekta za financiranje europskim sredstvima, posredstvom Ministarstva poljoprivrede, Uprave za ribarstvo.
Ova izložba je nastavak tog istraživačkog rada i koristi djelomični postav izložbe "Vještina ribarenja – umijeće življenja", koja je bila otvorena u rujnu 2022. u Premanturi. Izložba u Banjolama dodatno je opremljena novim izlošcima i saznanjima.
U istraživačkom radu, ovisno o području koje sam obrađivala, naišla sam na veliku podršku dr.sc. Ive Koncani Uhač, dr.sc. Nevena Iveše, Sunčice Mustač, dr.sc. Mladena Radoševića, Andreja Badera, Manuele Hrvatin, Maje Bizjak, a posebno sam zahvalna mnogobrojnim kazivačima koji su profesionalni ribari ili potomci ribarskih obitelji, a koji su mi prenijeli svoja znanja ili sjećanja vezana uz ribarsku baštinu. Posebno sam sretna jer sam arhivirala preko 60 sati audio razgovora koje sam obavila sa tim kazivačima.
Prikupljeni stari, ali i novi ribarski recepti
- Što će sve posjetitelji moći vidjeti?
- Na izložbi će biti izloženi eksponati vezani uz ribarsku prehranu i vjerovanja. Na izložbenim panoima posjetitelji će se moći prisjetiti nekih starih, ribarskih recepata ili se upoznati s novima. Posebno se na tim saznanjima želim zahvaliti Klaudiji Leverić vlasnici konobe Mižerija u Medulinu i Davidu i Danilu Skoku iz konobe Batelina u Banjolama koji su mi nesebično prenijeli mnoga znanja vezana uz ribarsku tradiciju, a potomci su starih ribarskih obitelji.
- Koje vremensko razdoblje obuhvaćaju izloženi predmeti?
- To su uglavnom predmeti s početka 20.st. Nažalost, mnogo te starine nije sačuvano jer stanovništvo nije imalo običaj čuvati "starudiju", jer nisu bili svjesni vrijednosti te baštine. Posebno mi je drago što sam u jednoj staroj konobi, koja je danas pretvorena u spremište svega i svačega, u hrpi nabacanih stvari otkrila jednu staru peć za pečenje kruha, interpoliranu u kameni zid bivše "kužine". Ta peć je minimalno stara bar dvjestotinjak godina i pravi je mali, ogledni dragulj skromnog i praktičnog načina života te
prehrane obitelji koje su živjele uz more. Nju nisam mogla izložiti, ali njenu fotografiju da.
- Hoće li možda izložba prerasti i u stalni postav?
- Bila bih presretna kada bi ta izložba postala jednog dana dio stalnog postava Muzeja ribarstva u Općini Medulin ili Puli. Nadam se kako će javne institucije prepoznati potencijal takvog muzeja jer osim donekle obrađene ribarske tradicije koja se veže uz zapadni dio Istre i Fažanu u Etnografskom muzeju u Pazinu (ravnateljica muzeja dr.sc. Ivona Orlić bavila se je istraživanjem ribarstva, ali nije dotakla područje južne Istre) i Kući Batane u Rovinju, Istra ne nudi ništa više od toga, a građe ima. Kao što sam i ranije
navela, narod bez tradicije je narod bez pravog identiteta. Naši klinci zaslužuju da im ostavimo u nasljeđe tu memoriju. Turisti također vole obilaziti muzeje koji baštine neku tradiciju, pogotovo ako je ta tradicija prezentirana na jedan moderan, interaktivan način u kojem ima više emocije, a manje sadržaja.
Smatram da područje južne Istre zaslužuje jedan takav prostor koji bi mogao postati jako lijepa turistička destinacija i možda polazišna točka za razna ribarska okupljanja, za zanimljive turističke, ribarske rute i izlete. Tunolov je sve popularniji sport, a mogle bi se obnoviti i "fešte od raki" ili organizirati večeri klapskih pjesama.
- Od kuda Vaš interes za etnologiju, etnografiju?
- Taj instinkt, strast prema poštivanju i čuvanju tradicije imate u sebi od rođenja, ili ga nemate. Od kada pamtim svoje emocije, postojala je posebna ljubav prema moru, plovidbi iako sam rođena daleko od mora.
Bez obzira na to, s velikom strašću sam slušala tatu kada mi je pričao bajku o Simbadu moreplovcu ili gusarima. Sjećam se kako smo u staroj kući moje bake, na krevetu improvizirali brod. Tata je u sredini kreveta instalirao lažni jarbol, stara plahta se začas pretvorila u jedro, a iz bakinog podruma smo dovukli brdo starih vaga, utega, posuđa, škrinjica, daski koje su nam bile vesla.
Avantura plovidbe kroz igru uz mnoge gusare, sirene, oluje i morske nemani ispunjavala me je pravim zadovoljstvom. Sjećate se stare britanske serije "Jedrenjaci"? Dok su drugi klinci čekali crtić u 19,15 sati, ja sam nestrpljivo čekala tu seriju. S obzirom na tu strast i afinitete još iz najranijeg djetinjstva nije čudno da sam magistrirala povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i sada živim uz more i za more.
- U uvodniku kataloga spominjete i knjigu.
- Knjiga, odnosno monografija naziva "Vještina ribarenja – umijeće življenja" jest rezultat istraživačkog rada koji sam provela vezano uz ranije naveden projekt koji je inicirala Turistička zajednica općine Medulin i na tome im se beskrajno zahvaljujem. Ne toliko zbog toga što mi je omogućen rad u sklopu tog projekta, već zbog toga što konačno obrađena i dokumentirana ribarska baština južne Istre.
Kolega Bader se je s povijesne strane dotaknuo neke teme vezane uz ribarsku tradiciju, posebno Pomera, međutim sveobuhvatne etnološke obrade do sada nije bilo. Rekla bih da je ovo istraživanje učinjeno u "zadnji čas" i samo je podloga za neka dublja istraživanja i intervencije. Činjenica kako je zadnja osoba, koja je temeljitije obradila ribarsku djelatnost južne
Istre bio Austrijanac Anton Krisch koji je "Die Fischerei im Adriaticshen Meere" napisao i objavio u Puli davne 1900. godine. U 120 godina puno se toga promijenilo, a vrijeme je i da sami počnemo brinuti o vlastitoj baštini i nju popularizirati, zar ne? Nadam se kako će monografija biti uskoro tiskana i kako će doprinijeti prepoznavanju ribarskog nasljeđa posebno među budućim generacijama i turistima koji su po svojoj prirodi znatiželjni i često primjećuju one vrijednosti koje nama promiču, jer ih uzimamo zdravo za gotovo kao dio naše svakodnevnice.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
