Zdrava logika kaže: ako imaš jednu trulu jabuku u košari, što ćeš učiniti? Maknuti ju jer će ta trulež zahvatiti i druge jabuke. U sadašnjem socijalno-pravnom sustavu koji bi se trebao baviti nasiljem u obitelji prečesto se radi potpuno suprotno: trula jabuka skriva se na dno košare, a ostale jabuke se prisilno nagrnu oko nje.

Premda i sudski vještaci u postupcima razvoda zbog nasilja u obitelji znaju na samom početku procesa ustanoviti da s osobom nešto nije u redu i da ju treba izdvojiti iz obitelji, ono što kasnije doživljavaju članovi te obitelji, pogotovo djeca, ravno je kakvom psiho-trileru. Ne govorim o manipulatorima i manipulatoricama koji su uvijek sami sebi na prvom mjestu, pa lažno predstavljaju okolnosti, ponašanja i zbivanja u vlastitom domu. Ovdje govorim o realnim situacijama kad su stvari i na prvi pogled čak i nestručnoj osobi sasvim jasne.

Kad su djeca u pitanju, mnoge će osobe poduzeti sve što je u njihovoj moći da se taj brak i obitelj ipak spase. Da nađu način da riješe probleme za dobrobit njihove djece. No, vrlo često osoba koja ima problem odbija uopće priznati da taj problem postoji, a kamoli da ga ide rješavati. Biti u blizini takve osobe potpuno je razarajuće. To nije ona osoba koja se srdačno smješka prijateljima i poznanicima, koja široke ruke časti prijatelje sa šanka, koja će dati i krv i bubreg za prijatelja ako treba. U istom danu ta osoba može u vanjskom svijetu učiniti dosta dobrih stvari, a potom postati netko sasvim drugi kad uđe u vlastitu kuću. I kad se nakon svega teška srca ipak odlučiš maknuti od te osobe i zaštititi sebe i djecu, sustav te počne gurati nazad.

Prvo će vam sugerirati da pokušate razgovarati i pomiriti se, s naglaskom da morate misliti na djecu. Pokušaji da istom tom sustavu objasniš da se o dobrobiti djece upravo i radi, i da za djecu već do sad nije bilo dobro da svakodnevno žive u zatrovanoj i nesigurnoj, naelektriziranoj, a nerijetko i izuzetno mučnoj atmosferi, uzalud su potrošene riječi. Taj isti sustav neprestano kao papiga ponavlja svoju mantru: djeca imaju pravo na oba roditelja. Tako je. Imaju pravo na oba odgovorna roditelja koji se dobivanjem djece moraju cijelim svojim bićem posvetiti zdravom odgoju i odrastanju te djece. No, što ako je jedan od roditelja manipulator i zlostavljač? Što ako se neprestano ponaša kao da ta djeca nisu njegova ili njezina? Što ako ih svakodnevno psihički ili fizički maltretira? Što ako im prijeti da će ih izbaciti na ulici kao pse? Što ako im ne želi posvetiti pažnju već se ponaša kao da su mu teret? Što ako ga doslovno boli briga ima li to dijete uopće cipele i jesu li plaćeni svi troškovi za to dijete? Što ako im u lice govori gadosti koje zamrznu to malo, a ogromno, nevino dječje srce puno ljubavi? Da li i tada to dijete ima pravo na oba roditelja, bez obzira na psihičke traume koje će nositi cijeli život?

Nažalost, sustav smatra da ima. Sustav će učiniti sve da to isto dijete uvjeri da njegov zlostavljač nije mislio to što je rekao, reći će da je ta osoba nažalost bolesna i prisiljavat će dijete da to shvati, da pronađe ljubav za tu osobu u sebi, i da joj pomogne. Uzalud će se dijete otimati, plakati, govoriti da ne želi vidjeti tu osobu, da im je bolje bez nje ili njega, svjesno svih riječi i scena kojima je do sad prisustvovalo. Sustav će ga prisiliti da se viđaju. Ima li išta odvratnije od toga? Kakvu poruku se šalje toj djeci? Istu onu od koje se generacije i generacije prvenstveno žena pokušavaju maknuti već desetljećima i prekinuti nasljedni lanac zlostavljanja u obitelji: šuti i trpi. A takav život je sve samo ne život u zdravom okruženju i ljubavi. Takav život je put do budućih problematičnih odnosa i novih žrtava.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961