pulskI eno-gastro velikan
Danas se opraštamo od Franka Lukeža (1952. - 2022.): ADIO, PRIJATELJU!
Franko Lukež (snimio Milivoj Mijošek)
"Adio, prijatelju! Davnih godina Franko Lukež bio je gost na jednom gastronomskom simpoziju u Rimu. Svakog se dana od svog hotela do mjesta događaja vozio istim taksijem, a rimski taksist - ohrabren Frankovom komunikacijom na perfektnom talijanskom jeziku - nije mogao odoljeti znatiželji pa ga je upitao: 'Oprostite, signore, čime se Vi bavite?'
'Jedem, pijem i veselim se životu!', odgovorio je Franko.
'Va bene, dobro, ali što Vam je profesija, od čega živite?', nastavlja taksist, misleći da je riječ o šali koju nije najbolje razumio.
'Od toga', odgovori mu je Franko sa smiješkom, prije nego što se iskrcao iz taksija", anegdota je kojom se zagrebački novinar i publicist Željko Žutelija prisjeća nedavno preminulog pulskog eno-gastro velikana Franka Lukeža. Jer, svatko od naših jučerašnjih sugovornika htio se, na svoj jedinstveni način, oprostiti od Lukeža koji je, čini se, u naslijeđe ostavio pravu enciklopedijsku građu znanja, iskustava, recenzija i recepata u području enogastronomije.
Ne bi pogriješili kada bi rekli da svatko, ili gotovo svatko, u svom istarskom domu ima dobru staru Frankovu knjižicu "Istarska kuhinja". Na naslovnici tvrdih korica ilustrirani su simboli Istre u eno i gastro smislu - bukaleta sa supom, fritaja s kobasicami i grančica ružmarina.
Naime, preminulog Lukeža je teško, gotovo nemoguće, opisati na jednostavan i sveobuhvatan način bez da se saberu sjećanja i izjave svih onih koji su bili, na ovaj ili onaj način, dio njegovog života, što privatnog, a što profesionalnog. A bilo ih je mnogo. Rijetko kada nečiji odlazak izazove toliko reakcija i napisanih nekrologa kao ova, prošlotjedna smrt Franka Lukeža.
Podsjetimo, on je preminuo nakon teške bolesti u 71. godini u nedjelju je u zagrebačkoj bolnici Rebro. O njemu, jednom od najvažnijih gastronomskih publicista u Hrvatskoj koji se bavio područjem gastronomije još od 80-ih godina prošlog stoljeća, nećemo dugo, već ćemo riječ prepustiti onima koji su ga zaista poznavali i s njim surađivali. Vratimo se zato na priču novinara Žutelije o Lukežu i taksistu.
"Iako je u prvi mah zvučalo kao šala, Frankov odgovor taksistu, u duhovito pojednostavljenoj varijanti, bio je sažeta istina o njegovoj profesiji. Bio je izvrstan poznavatelj gastronomije, od istarske i drugih hrvatskih regionalnih kuhinja do talijanske i, općenito, svjetske. Bio je rafinirani kušač vina, školovani sommelier i deset godina predsjednik Hrvatskog sommelier kluba. Kao gastro kritičar i eno kritičar nametnuo se kao vrstan poznavatelj scene koja je u proteklih tridesetak godina u nas doživjela nagli razvojni uzlet, zahvaljujući i ljudima kao što je bio Franko - dobronamjerni kritičar, savjetovatelj, prenositelj svjetskih iskustava", kaže Žutelija.
"Svojom stručnošću, istančanim kriterijima i objektivnošću znatno je pridonio razvoju hrvatske eno i gastro kulture, s ujednačenim kritičarskim kriterijima, jednakim prema seoskoj konobi i restoranu s Michelinovim zvjezdicama. Bio je erudit i intelektualac širokog spektra, iznimno obrazovan na području kojim se bavio. Obožavao je hranu, u rasponu od pučkih specijaliteta do svjetskih delicija, uživao je u dobrom vinu, veselio se svakom trenutku provedenom u tratoriji, betuli, krčmi ili ekskluzivnom restoranu, a istančanim okusom i ukusom nepogrešivo je razlikovao dobro od lošeg, izvrsno od blazirano-šminkerskog, vinsku izvornost od patvorenosti", nastavlja Žutelija.
"Proputovao je svijet, ali je uvijek ostao korijenski Istranin, privržen svojem poluotoku, predvodniku vinarstva i maslinarstva u cijeloj Hrvatskoj. Ponosio se svojom Pulom i Istrom, smatrajući Hrvatsku zemljom golemih enoloških i gastronomskih potencijala.
Godinama smo blisko surađivali. Kao kolege i prijatelji. Kad sam prije petnaestak godina bio urednik revijalnog dijela tjednika Globus, utemeljili smo eno i gastro rubriku koju je predvodio nedostižni autorski dvojac Daniela Kramarić i Franko Lukež. Kad sam prije desetak godina bio glavni urednik Wine&gastro časopisa Akademija, nastavio sam prijašnju suradnju, opet s istim
fantastičnim tandemom Kramarić - Lukež", prisjeća se Žutelija.
"Franko je bio stručno dosljedan i nepokolebljivih stavova, duhovit, zabavan i zavidne socijalne inteligencije. Boravak s njim u restoranu nije bilo puko birtijašenje, nego visoka škola hedonizma, kreiranja dobrog raspoloženja i ogledni primjer kulture življenja. Kad je Hrvatska turistička zajednica prihvatila slogan "Croatia - Full of Life", bio sam siguran da je autoru slogana upravo
Franko poslužio kao inspiracija", naglašava Žutelija.
"Bio je uistinu čovjek pun života, vječita osmijeha i neodoljiva šarma, ali i nesebični darovatelj društvene ugodnosti i dobre atmosfere. Volio je ljude, dobru hranu i dobro vino. Udruženim snagama radili smo na knjigama "Priručnik za sommeliere" (Pula,
2015.) i "Hrana i vino" (Pula, 2018.), u nakladi Hrvatskog sommelier kluba, a radne smo sastanke dogovarali u jednom hotelu u Delnicama, na pola puta između Pule, Zagreba i Rijeke, odakle je stizala suradnica na projektima Denis Nepokoj. Nezaboravni trenuci autorskog usuglašavanja, duhovitih opaski i uživanja u poslu, u završnici začinjena Frankovim izborom jela i pića. Franko Lukež bio je urednik tih knjiga, pokazavši iznimnu gastronomsku i enološku erudiciju zahvaljujući kojoj su oba izdanja ugrađena u temelje hrvatskog sommelierstva, ali i kulture hrane i vina. Bio je novinar i publicist, pisac od glagola pisati i velikan pisane riječi, a njegovim odlaskom u hrvatskoj gastronomskoj i enološkoj kulturi ostaje golema i teško nadoknadiva praznina", konstatira naš prvi sugovornik.
"Sve što radim borba je za trajanje. Čovjek želi trajati, napisala je naša najveća kiparica Marija Ujević Galetović na početku svoje monografije. Franko Lukež, koji je u hrvatskoj eno i gastro kulturi ostavio duboke tragove, trajat će mnogo duže od trenutka kad se s golemom tugom opraštamo od dragog prijatelja", zaključuje Žutelija svoj nekrolog pun živih sjećanja.
Sonja Perić, vlasnica hotela Valsabbion: Njegova priča o hrani bila je priča o ljudima, njihovim životima, običajima, mjestima, tradicijama
"Gastro kritičar? Franko je bio puno više od toga!
Desetljećima je sistematično pratio gastronomiju, naročito Istre i Mediterana. Ali njegova priča o hrani bila je priča o ljudima, njihovim životima, običajima, mjestima, tradicijama, priča o povijesti toga kraja.
Znao je o svakoj namirnici sve, o malim tajnama koje jelo čine savršenim. Često smo raspravljali na temu tradicionalne kuhinje i novih trendova u gastronomiji, i često si prepričavali svoje gastro doživljaje.
Fenomenološki! Da, to je bio izraz koji je koristio kada je nešto istraživao ili želio iskusiti što je golicalo njegovu maštu. Rekao bi: znaš, to sam morao probati fenomenološki!
Napisao je puno, više neobjavljenog nego objavljenog. Nije bio samo gastro kritičar, kako su neki površno napisali. Bio je vrhunski poznavalac eno gastronomije, somelier, ali bio je svestran, nadaren intelektualac, bio je izdavač, pisac, izvrsan pripovjedač, u mlađim danima i jedan od glavnih faca Glasa Istre. Ali bio je nadasve čovjek velikog srca, duhovit, šarmantan, osvajao je svojim toplinom, smijehom i osmjehom. Bio si frajer, Franko Lukež!
Hvala ti, Amen.
P.S. Žao mi je da ti se sa života nije ostvarila tvoja želja iz 1995. da hotel Rivijera postane Hotel de Ville Paris!"
Moreno Coronica, vinar: Nijedna berba nije bila tužnija od ovogodišnje
"POSLJEDNJI POZDRAV DRAGOM PRIJATELJU
Dragi naš Franko...
Neke se berbe pamte više, neke manje, a neke trajno ostaju u sjećanju. Svake si nas godine zvao potkraj berbe, zanimajući se kako je protekla, kakve je kvalitete urod, jesmo li zadovoljni… Ovogodišnju nisi dočekao. Prekinula ju je iznenadna nevera, koja je sezala sve do bolničke postelje, udaljene i od vinograda, i od grožđa i od svih nas koji smo te voljeli. Dok je grožđe zrijalo, tvoj se život gasio u toj nemilosrdnoj bolničkoj neveri kojoj se nisi mogao
othrvati.
Tvoj je odlazak ostavio duboku prazninu u našim srcima i našim
mislima, a nijedna berba nije bila tužnija od ovogodišnje. Ako naša eno gastronomska scena zahvaljujući predanom radu doseže vrhunce, Franku za to trebamo posebno i iskreno zahvaliti jer je svojim radom, stručnim znanjem i vjerovanjem u potencijal teritorija osnaživao našu volju, motivirao nas i hrabrio.
Poticao nas je da budemo još bolji, marljiviji i uspješniji. U početku, "kad smo se pribojavali i svoje sjene", hrabrio nas je dobronamjernom kritikom naših vina, uvjeravajući nas da možemo više i bolje. Te su kritike uvijek bile motivirajuće, nikad deprimirajuće i obeshrabrujuće. Volio je ljude, vinograde i vino, a nadasve vjerovao u nas vinare.
S Frankom sam se prvi put susreo 1997. godine. Posjetio nas je sa skupinom članova "Kalavojne" iz Pule. Bio je to nezaboravan dan. Nakon obilaska vinograda, podruma i završnog užitka za stolom, oko pola noći svi smo ustali u namjeri da se pozdravimo. Ali Franko je u tom trenutku rekao mojoj mami: "Signora, cantemo una canzon!"
Bile su to riječi koje razgaljuju srca. Uživali smo uz pjesmu, ćakulu i vino do pet sati ujutro. Takav je bio naš Franko - duhovit i druželjubiv veseljak i hedonist. Pamtit ću nebrojene i nezaboravne anegdote iz naših susreta, ali nadasve njegovu ljudsku veličinu. Malo je danas ljudi kakav je bio Franko.
I zato - veliko ti hvala, dragi prijatelju. Mogu ti samo reći, ma gdje bio, da je berba bila dobra, ali nikad tužnija. Čaše će ovaj put biti podignute u tvoje ime, kao zahvala za sve ono što si nam svojim životom podario i što ostaje naša trajna baština."
Druženje kod obitelji Coronica, 1997. godine. S lijeva na desno: Damir Cukon, Franko Lukež, Valter Mrakovčić, Sandi Paris, Moreno Coronica, Dušan Černjul, Dario Dušić (iza Darka Kvarante) i Darko Kvaranta. Na nogama pokraj Sandija Parisa su Ottaviano i Rosa Coronica (Izvor: iz arhiva, Moreno Coronica)
Daniela Kramarić, restoran Plavi podrum u Voloskom: Franko je dao glas, identitet i dostojanstvo modernoj istarskoj i hrvatskoj gastronomiji!
Teško mogu prihvatiti činjenicu da ga više nema. Tog velikog čovjeka, novinara, intelektualca, pisca, eno i gastro kritičara enciklopedijskog znanja, predsjednika našeg Hrvatskog sommelier kluba, istinskog hedonista, ponosnog Istrijana, najdražeg prijatelja koji je toliko volio život i ljude, ali i dao glas, identitet i dostojanstvo modernoj istarskoj i hrvatskoj gastronomiji. Ono što je Luigi Veronelli učinio za talijansku enogastronomiju, Franko Lukež napravio je za našu. Četrdeset godina unatrag udario je temelje istarskoj i hrvatskoj eno-gastro pisanoj riječi. Pretvorivši svoju strast u posao, postao je jedan od naših prvih i najznačajnijih gastro kritičara. Frankov stil uvijek je bio uglađen i korektan, ponekad posve osoban, što je svakako i doprinijelo njegovoj novinarskoj veličini, temeljenoj na dubinskom znanju, razumijevanju i iskustvu. Silno ćeš nam nedostajati, dragi Franko. Počivao u miru."
Branko Lovrić, zagrebački novinar: Na prvom razgovoru smo shvatili da dijelimo isto razmišljanje: autohtona kuhinja
"Imam osjećaj da Franka poznajem oduvijek. To je valjda tako kada s nekim provedeš puno vremena u četrdesetak najproduktivnijih godina, usput povezujući posao i zadovoljstvo. Povod poznanstvu je bila moja mladenačka reportaža o istarskim restoranima (tada ih je bilo samo petnaestak) koji nude lokalne specijalitete. Na prvom razgovoru smo shvatili da dijelimo isto razmišljanje: autohtona kuhinja je potpuno zanemarena i utonut će u zaborav.
Tim tragom i Frankova ideja - idemo napraviti seriju knjiga u kojima ćemo iz naftalina izvući stare recepture regionalnih hrvatskih kuhinja. Moj dodatak toj ideji je bio prijedlog da, uz recepture jela, dodamo i listu restorana koja ta jela imaju u svojoj ponudi, te da taj način stimuliramo njihovo širenje.
Razumjeli smo se od prve. Tako da smo odmah donijeli odluku koja je zapečatila naše prijateljstvo: knjigu neće raditi niti njegovi suradnici, a bio je već tada direktor "Istarske naklade", a niti moji novinari (tada sam već imao neku malo višu funkciju u "Večernjem listu"). Knjigu smo počeli raditi nas dvojica.
Svo slobodno vrijeme u narednih par godina smo koristili na realizaciju te ideje. Bilo je to naporno, ali sada moram reći i vjerojatno najljepše doba mog života. A znam da je to i Frankovo mišljenje. Naš posao je završio dobrim rezultatom. Koliko se sjećam (prošlo je već punih 40 godina!), prodano je više od stotinjak tisuća knjiga. Mnoge pohvale sa svih strana, pa čak i odličan tekst o knjizi od (inače vrlo kritičnoga) Igora Mandića, koji ju proglasio pionirskim poduhvatom. A bili smo zadovoljni i nas dvojica, a i naši probrani suradnici. Citirat ću Frankovo nedavno objavljeno mišljenje: 'Iako je knjižica mala, silan se trud u nju moralo uložiti. Silan! Trebalo je prikupiti recepte i dati im vrhunske, privlačne fotografije. Jako smo se Branko i ja potrudili kako bismo afirmirali posebitosti istarske kuhinje...' No, nije to bilo vrijeme samo jela i pića, kako bi to moglo sada zvučati. Bilo je to druženje u kojem smo izoštravali zajednička razmišljanja, ne samo o gastronomiji. Recimo, iako sam novinar, mnoge događaje sam prvo saznavao od Franka. Svako njegovo jutro je počinjalo prelistavanjem tek izašlih novina. A na radni stol je dobivao sveukupni dnevni tisak. Kasnije je Franko nastavio produbljivati znanje u gastroenološkom svijetu, a ja sam krenuo drugim putem. Povremeno bi se našli, pa čak i u restoranima koje je ocjenjivao. Ugođaj, naše analize i razgovor je bio kao u starim vremenima, a njegove ocjene jela i restorana su uvijek bile savršeno ispravne.
Budući da se ne možemo više natjecati u pripravi jela (tatarski biftek nam je bila draga tema), priredit ću jedan objed: za predjelo će biti... (ti znaš), za glavno jelo... (ti znaš), za desert... (ti znaš) i vino... (ti znaš). Bit će to opet trenutak da budem s Frankom.
Zoran Simić, pulski novinar i izdavač: Svi koji smo imali privilegiju poznavati ga pamtit ćemo ga kao čovjeka, ljudinu, prijatelja
"Gdje god u gradu vidim neki motorin, čekam hoće li se pojaviti Franko. Jedna od slika zauvijek urezanih. I tako će ostati. Ne znam više kako se to točno dogodilo, ali pamtim da je bilo na prvom katu legendarne pulske medijske zgrade na Obali. Susret na hodniku između redakcija Glasa Istre i izdavačke kuće Istarska naklada. Bio sam mladi novinar, on izdavačka branša. Brzo smo se 'kliknuli', još brže otišli na neformalni razgovor iza ugla. Sjećam se da mi je hvalio tekstove, raspitivao se što novoga spremam i sam predlažući neke teme. Neposredan, prijateljski nastrojen, brz, širokog osmjeha.
Bilo je to prije više od 40 godina. Tako je ostalo do kraja. Na žalost, preranog kraja jedne osebujne pojave. Profesionalne i ljudske. Može i obrnuto. Jer, svi koji smo imali privilegiju poznavati ga (mada on ne bi volio te velike riječi), pamtit ćemo ga kao čovjeka, ljudinu, prijatelja, jednog od onih rijetkih uvijek na usluzi. I uvijek uz vic.
Uvijek opušten. Profesionalno, nenadmašni znalac. Franko Lukež.
Kada bi postojala Akademija za gastronomiju i enologiju, Franko je trebao biti njen doživotni počasni predsjednik. Sada, kada, na žalost, nije više među nama, jedno bi se odjeljenje, barem ono za Istru, sigurno imalo zvati njegovim imenom.
Svojim radom, kao novinar, publicist, promotor, idejni začetnik... i tko bi sve nabrojao, Lukež je toliko obilježio domaću gastro i eno scenu, da je to nemoguće opisati u nekoliko rečenica. To ostaje za povijest. Zauvijek zapisano.
A počeo je, kao što rekoh, u Istarskoj nakladi, brzo otkrivši svoju pravu ljubav koja će mu obilježiti život. S kolegom po peru i nekih sličnih afiniteta, Brankom Lovrićem iz tadašnjeg Večernjaka, 80-tih je krenuo u plovidbu publicističkim gastro područjima. Prvo Istarska, pa Slavonska, zatim Dalmatinska kuharica.
Devedesetih počinje novo razdoblje i uzlet istarske gastronomije, vinarstva i vinogradarstva, maslinarstva... Gotovo da ne postoji segment iz te priče uz koji se ne vezuje Lukežovo ime. A Istra Gourmet je jedan od njegovih životnih projekata.
Pišem ovo i trudim se izbjeći patetiku. Kao da čekam Franka. Jer, zaboga, koga sada nazvati kada ti banu prijatelji i pitaju gdje pojesti ovo ili ono...
- Meso ili more - znao bi, uz osmijeh kratko odgovoriti, vidjevši moj broj na mobitelu. I onda kratki pregled i analiza stanja u istarskim restoranima. Ili u nekom drugom kraju Hrvatske, svejedno.
Prije dosta godina, jednog ljetnog dana, na moje pitanje gdje mogu odvesti društvo na dobru i sigurnu večeru, u svom je stilu odgovorio: - Do rujna nigdje!
Danas se situacija ipak popravila, ali ostala je anegdota. Franko je, a kako bi drugačije bilo s ljudima takvog kova, imao puno prijatelja. Različitih profesija i znatiželja. Gastronomski se, recimo, puno družio i prijateljevao s Reneom Bakalovićem. Sjećam se Reneovog zabezektnutog izraza lica, kada mu je za jednog susreta u Puli, na pitanje s kojom će ga delicijom ovoga puta iznenaditi, Franko kao iz topa odgovorio: - Grah i polpete! Bolje u životu nisi jeo.
I odveo ga je u staru Vodnjanku, u Vitezićevoj.
Poslije je to Rene godinama prepričavao i svima preporučivao što moraju u Puli kušati.
I tako. Naviru priče, sjećanja, uspomene na nezaboravna druženja. Na savjete koje više ne možete s takvom pouzdanošću dobiti. I taj osmijeh, ta opuštenost, šarm, duša... Ono što uistinu čini začin života i jednog grada i ljudi koji su se s njime družili. A znao je Franko čitati ljude...
Negdje početkom ovog stoljeća, bit' će 2002. ili 2003. godina, putovali su Lukež i prijatelji na Kubu. Nisu uspjeli svi dobiti mjesta jedan do drugoga, već ih 'razbacalo', a Franka dopalo da pored njega sjedi postariji Talijan. Zna se tko je tada, u tom periodu, najviše putovao na Kubu. Gospoda u godinama, Talijani i Nijemci. A let traje i traje. Franko je sve učinio da izbjegne kontakt sa suputnikom, listao je kataloge, čitao knjige, gledao kroz prozor, glumio da spava... Sve dok mu gospodin u trenutku nepažnje nije uhvatio pogled i ozarena lica, široko razvučena osmjeha, uskliknuo:
- Havana, chikita!
- No, Hemingway - hladno je procijedio Franko, a ovaj zašutio i više se nije oglasio do Havane.
Dragi Franko, teško se pomiriti da više nisi s nama, ali se barem nadam da ćeš sada popiti neku s Hemingwayem. I nastaviti priče koje si tako sjajno pričao. I radio.
Bojan Šumonja - pulski umjetnik i akadamski slikar: Njegov duh nikada, ali baš nikada nije klonuo
"Negdje na proljeće 1991. ili '92. godine jedan kolekcionar umjetnina, rodom Banjalučanin, i vlasnik jedne konobe-pizzerie u Banjolama ponudio mi je zanimljiv deal. Umjesto novca za neke moje radove predložio je da preuzmem njegovu konobu. U to doba dosta sam se intenzivno družio s Frankom pa sam mu ispričao u kakvoj sam se situaciji zatekao. Nije dugo trebalo da izmaštamo najoriginalniju oštariju i padne dogovor o 'poslovnoj suradnji'. Nakon položenog ugostiteljskog tečaja kod legendarnog profesora Kuhara, Teza, tako se zvala konoba, procvala je u svom punom sjaju (nažalost ili na sreću cvjetala je samo tu jednu sezonu).
Tu sam upoznao Franketa u svakakvim situacijama. Jedna od zanimljivijih anegdota bila je kad su neki Talijani naručili hlapa dan ranije. Franko ga je jedva negdje uspio nabaviti ali su mu nedostajala jedna kliješta. Kakav je to smijeh bio pri objašnjavanju gostima da je jednoruki hlap u stvari bolji od dvorukog jer je sva aroma otišla u ta jedna kliješta… Ili kad nismo znali kako se na njemačkom kaže sipa ili hobotnica, pa je Franko došao na ideju da na ploči na kojoj je bila dnevna ponuda nacrtam sipu i hobotnicu.
Ono što je bilo specifično i jedinstveno za Franka je da nikada, ali baš nikada, njegov duh ne bi klonuo. Volio je svrati harmoniku i pjevati. Imao je toliko prodoran glas, iako ne najbolje intoniran, da kad bi on zagrmio nitko se pored njega ne bi mogao čuti. Uvijek je bio spreman za škerac, za dobar zalogaj i dec-dva vina.
Nakon naše ugostiteljske avanture ja sam se vratio svom ateljeu, a on je nastavio uspješnu karijeru baveći se gastronomijom, vinima i svim ostalim vezanim za užitke nepca i ostalog probavnog sistema. Koliko je doprinio zajednici u tom segmentu neću pisati. To neki drugi znaju puno bolje od mene.
Dragi kumpanjo, putuj mirno i radosno i očaraj novu dimenziju svojim šarmerskim osmjehom i plavim očima sa dugačkim trepavicama."
Pino Radolović, vlasnik restorana Alla Beccaccia: Franko je uživao u delu i zato je bio najbolji
"Franko i ja smo se upoznali negdje 1977. godine, kada sam ja počeo delati u Gavriloviću u Prvomajskoj, pa bi bili popili kafe u Fiorinu, koji tada još ni nije bio Fiorin. Tu je počelo naše druženje.
Prava suradnja je počela kada sam počeo raditi pršut od guske, pa smo zajedno dolazili do recepata, isprobavali i kušali. Družili smo se i obiteljski, dok su mu djeca, Petra i Marko, bili još mali. Kada sam 1999. godine krenuo s Beccacciom mi je puno pomogao, raznim savjetima i, primjerice, izboru vina. Uvijek me pratio kroz život, kao odličan savjetik. Istra je izgubila velikog gastronoma i hedonistu. On je uživao u svom delu i zato je bio najbolji. Vjerujem da je pomogao gotovo svim restoranima u Istri i šire. Znali smo odlaziti na Cres na janjetinu, to je bila godišnja tradicija, i to u maju, a bilo je toga još, teško je sjetiti se svega!"
Ivan Jakovčić. bivši istarski župan i sommelier: Napravimo nešto što će se zvati njegovim imenonom
"Franko je, u jednoj riječi, bio genije. Sve što je pisao, kako je promovirao Istru, kako je vani govorio o ljudima iz Istre, što je sve ostavio iza sebe, je jednostavno genijalno. Kada sam čuo da ga više nema zaista sam se osjećao prazno. Svima koji ga oplakuju i koji znaju o čemu govorim želim da zadržimo Franka ne samo u našim srcima, mislima i knjigama, nego da napravimo nešto što će se zvati njegovim imenom - neka vrsta gastro akademije ili nešto slično, veliko i važno, jer je on to zaslužio!"
Magdalena Vodopija, direktorica Sajma knjige u Istri: Nema više Franka, jedne gromade moga svijeta
Ovih se dana, nakon njegovog odlaska, puno i s pravom govorilo o gastro-kritičaru, vrhunskom sommelieru, gastronomskom eruditu i publicisti Franku Lukežu. Njegov rad na tom području ogroman je, i onaj zapisani i onaj svakodnevni, nehajni, kada je rasipao, ne štedeći se, svoje ogromno znanje upućujući s istim žarom i početnike i vrhunske znalce u posebne tajne gastronomije. Ovih se dana neprestano vraćam onom drugom životu Franka Lukeža, onom koji je u ovom vremenu brzog zaborava, potisnut i gotovo izbrisan. Onom njegovom životu koji mi je bio jedna od inspiracija za ovo što radim. Frankov drugi, za javnost sad već izgubljeni život, upisan je u povijest Pule, onu povijest koju nemilosrdno brišemo, koju negiramo u svojoj površnosti i neznanju. Izronio je Franko Lukež iz one istinske filmske Pule, moguće je i prohodao u jednom od pulskih kina, a one godine koje su ga formirale proveo je u Filmskom klubu Jelen, na MAFAF-u, Velikom festivalu. Odrastao je u vremenu Eosa, Istarskog borca, Čakavskog sabora. Posebno je bio ponosan na svoje dane u OKUD-u kod Stanka Mihovilića, i bio jedan od njegovih najtalentiranijih učenika. Mislim da nije propustio ništa, jer Franko nije baš nikada ništa propuštao osim što ga škola nije zanimala. "Previše je života tu bilo da bih se bavio školom", govorio je. Pripadnik je one generacije koja je gutala filmove, gutala knjige, a više od svega živjela nama sada nemoguće shvatljivim životom: urbanim, intenzivnim a opuštenim, sadržajnim. Ono što mi zovemo gutanje života za Franka je započelo tada i nikada se zapravo nije zaustavilo. Tada je počelo i ono što ga je izdvajalo od drugih: za njega život nije bio samo maestralno hedonističko putovanje, više od svega, kao pravi virtuoz, on je svoj život ispisivao kao vrhunsku literarnu priču, kao niz felinijevskih filmskih kadrova.
U povijesti Pule bit će zapisan kao istaknuti sudionik najsjajnijih dana Glasa Istre, uz Maria Kalčića pokretač je Istarske naklade koja nam je donijela najveći, neponovljivi izdavački poduhvat: Istru kroz stoljeća i niz knjiga koje su postali rariteti. Autoironičan, s ludim smislom za humor, nazvao je svoju malu izdavačku kuću Petko i bio je 90-tih jedan od onih ponosnih malih istarskih izdavača koji je stekao nevjerojatnu reputaciju sa samo tri knjige – tri njegove kultne kuharice. Izvrsnog publicističkog dara napisao je jedan od najljepših novinskih feljtona, onaj o pulskim oštarijama.
Meni je on bio i jedan od najboljih čitatelja koje sam upoznala. Imali smo i neke zajedničke, samo naše knjige. Afroditu Isabel Allende koju smo mogli kompletnu citirati, naša česta meta bile su i Ekstaze i mamurluci Igora Mandića koji je bio njegov uzor, Matvejevićevu Veneciju čitali smo na glas naizmjence. Ipak ona posebna knjiga koja nas je spojila je Plemstvo duha – zaboravljeni ideal. Baš ti zaboravljeni ideali bili su česti u našim razgovora. Vidjela sam ga potpuno u toj knjizi i zato će Franko Lukež za mene ostati jedan od rijetkih plemića duha, onaj koji je pod maskom Arlekina a u duhu svoje autoironije, skrivao znatiželjnog, talentiranog, svestranog eruditu.
Teško se može pojmiti i podnijeti da je Franko otišao. Odlasci vraćaju u sjećanja odlaske koje smo već proživjeli. Meni je ovaj nevjerojatan Frankov odlazak dozvao u sjećanje onaj isto tako nevjerojatan Predraga Lucića. Teško bi ih čovjek povezao. Odmaknuti generacijski, odmaknuti po načinu života, rada, stvaranja. Mislim da se nikada nisu upoznali, možda samo nekim slučajem okrznuli na stepenicama prema press centru Sajma. Sve koje sam susrela nakon Predragovog odlaska imali su osjećaj da su izgubili prijatelja. Sve koje susrećem ovih dana tuguju za „njihovim Frankom“. Ljudi ne utvaraju, jer su u jednoj stvari i Franko i Predrag slični, rijetki i neponovljivi. Obojica su se, bez poze i namjere, s potpuno nepoznatim ljudima govorili su kao s najbližima, s pažnjom ih saslušali, s toplinom i bliskošću im se obraćali. Svi ti ljudi imaju neku neponovljivu anegdotu s njima, trenutak za pamćenje, trenutak čudnovate bliskosti. I svi osjećaju nevjericu, kako to već biva kad su u pitanju oni rijetki s čijim odlaskom nepovratno nestaje dio svijeta za kojeg smo mislili da ostaje tu barem dok je nas. Dio svijeta kojeg smo olako shvaćali. Nema više Franka i, što se mene tiče, nema više jedne gromade moga svijeta.
Željko Burić, pulski arhitekt: Provodili smo zlatno vrijeme od čega je 90 posto bilo za stolom i 10 posto na putu do stola, bilo to u Krmedu, Remsu ili Havani
"Franka znam i volim oduvijek. Provodili smo zlatno vrijeme od čega je 90 posto bilo za stolom i 10 posto na putu do stola, bilo to u Krmedu, Remsu ili Havani. Putem do stola uglavnom sam vozio ja, natrag poneki put on, ali samo nakon četiri ujutro. Za stolom smo napisali stotinu nikad objavljenih romana o vinu, hrani i još češće o minulim ljubavima. Pamtit ću ga zauvijek."
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
