Kad pročitaš pismo Morena Coronice samo se smrzneš. Snažno, dojmljivo, emotivno, tek s blagom dozom prihvatljive patetike. Sadržajem je intimno, bolno i suosjećajno. Čitatelj ima dojam kao da je pisano u totalnom mraku, samo pod slabom svjetlošću napola dogorjele svijeće.
Nije to ni daleko od istine kako je stvarno nastajalo. U potpunoj izolaciji, udaljen od vanjskog svijeta Moreno Coronica se onima s druge strane bolničkih zidova obraća pokajnički i ljudski, toplo, snuždeno, životno, kako i priliči najdelikatnijem razdoblju naših života. Očima opet prelijećeš po riječima njegovog pisma istarskoj javnosti. Pratiš tok njegovih misli i uzrujanost, preplavljenost osjećajima. Bez problema se uživljavaš u poziciju čovjeka koji je pred dvadesetak dana imao sve, a otad je izgubio puno: voljenog oca i zdravlje. I još ga proganja taj osjećaj da je velikim pogrebom svog oca i naknadnim druženjem onih koji su mu čašicom vina poželjeli što ljepši boravak na onom drugom svijetu doprinio širenju zaraze koronavirusom. U grižnji savjesti dobio je teškog neprijatelja, ali ipak pobjedivog. Trenuto se poznati umaški vinar u pulskoj bolnici bori protiv opake bolesti. I pokazuje empatiju za one koji su vani. To je solidarnost, zajedništvo i odgovornost, sve ono što je naciji potrebno u kriznim vremenima. Jednog dana kad ovo zlo ode u ropotarnicu povijesti i kad se generacijama poslije nas bude prepričavalo da smo u jednom trenutku živjeli kao slobodni ljudi, a u drugom ograničeno i izolirano kao bolesnici od kuge, njegovo ime spominjat će se po pismu koje je tjeralo na razmišljanje.
Za razliku od mnogih, Coronica je shvatio da je čovjek velik kad shvati koliko je malen. Može i ovako: kad čovjek shvati da je malen postaje velik. Moreno Coronica.