piše robert matteoni
Gospodin trener Nenad Glušica i njegove cure
(Arhiva Glasa Istre/Privatna arhiva)
Prije šest godina iznenadio me poziv iz Zuricha. Nekadašnji kolega novinar, a tada član pres službe FIFA ponudio je da postanem član žirija za nagradu The Best. Taj izbor najboljih na svijetu tiče se svih kategorija kod muških (pojedinac, trener, momčad, strijelac…) ali i kod žena. Prihvatio sam jer je to prestižni izbor, u kojem sudjeluju četiri komponente nogometa - treneri, igrači, navijači i novinari.
No, prvi i ozbiljan problem uslijedio je kad sam se suočio sa konkurencijom žena. U muškom nogometu više-manje sve poznajem, ali kod žena je suprotno. Kako je u pitanju ozbiljan izbor, odlučio sam se prvi put konzultirati s kolegom specijalistom za ženski nogomet iz španjolske MARCE.
Sjetio sam se jednog savjeta kojeg mi je 40 godina prije dao neimar sportskog svijeta, Ante Tonči Blašković. Osebujan kakav je bio, nakon što sam napisao tekst o njegovom entuzijazmu i formiranju prvog ženskog kluba u Istri, dočekao me na Karbonini i umjesto da pohvali promociju u sportskima, špotao me za neke banalne tekstualne greške.
- Aa moji sinko, kad nisi siguran trebaš pitati one koji znaju, pa se tako i učiš."
Često se u evociranju memorija sportske i ine Pule sjetim šjor Tončija. I njegovog aksioma. No, od drugog glasanja više se nisam htio neprofesionalno odnositi prema tom svjetskom izboru. Par mjeseci sam intenzivnije pratio finiš sezone za koju se biraju (i) najbolje nogometašice, trenerice, ekipe, golmanice. I moram priznati, ostao sam zatečen vizurama ženskog nogometa i u europskom i pogotovo u američkom podneblju.
U Engleskoj sam vidio utakmice nogometašica Arsenala koje u prosjeku prati 32 tisuće (!) gledatelja. U derbiju cura iz Manchester Citya i Uniteda bilo je čak 44 tisuće ljudi. Slično i na ženskom El Clasicu, između cura iz Reala i Barcelone, 38.700 gledatelja! To su izraženije posjete kod velikih klubova, ali u ostalima, prosjeci su između 10-15 tisuća. Što je još bilo dojmljivije, performanse igračica bile su tehnički i fizički bliske muškim kolegama.
Kad je auditorij još bučan, impresije spektakularnosti utakmice samo snaže. Što pak reći o Americi, gdje je ženski nogomet izuzetno popularan, do te mjere da su one izborile kolektivni ugovor sa Savezom, po kojem će biti paritet plaćanja, marketing bonusa i natjecateljskih premija kao i kod muškog dijela! Zato se i dogodi da u 15 najplaćenijih igračica svijeta ima čak 11 Amerikanki.
Prve dvije po zaradi su mega popularne i tehnički izvrsne igračice, Alex Morgan i Megan Rapine. One zarađuju po sezoni 7 milijuna dolara bruto! U Europi je najjača Alexia Putellas, "lažna devetka" Barcelone, koja je osvojila sve što se moglo sa klubom i reprezentacijom, a čiji je ugovor težak 3,2 milijuna eura godišnje.
Prije devet godina ondašnji američki vlasnici Istre 1961, i zbog važnosti ženskog soccera u SAD-u, poticali su ženski nogomet u Puli. Kako to obično biva kod nas, gdje je prioritetna dnevna zadaća biti protiv nečeg, a u rijetke petke iznenaditi s biti za nešto, priča o nogometašicama imala je slabog odjeka. Osim u obezvrjeđivanju, sportu u kojem nam nema ravna u svijetu. No, kada u nečemu ima potencijala, makar bilo u povojima, prije ili poslije će iz korijena niknuti nešto značajnije.
Zaduženje da razviju priču dobili su Nenad Glušica i Haris Devović. Prije devet godina krenulo se, a da se nije moglo niti slutiti hoće li se razviti, a kamoli prosperirati pulski i istarski ženski nogomet.
Letimičan pogled na objave kluba, samo u proteklih nekoliko mjeseci odaje… Mija Mijić, Mihaela Petričević, Jana Vujičić, Štefani Tomić, Lana Lovrić, Hana Zuber, Mia Gavrić, Ajla Džanić, Ivona Oto, Nika Radolović, Anđela Faraguna, pozivi od U-16, 17 do U-19 reprezentacije. Ima i trenerskih poziva, čak i u A reprezentaciju, gdje su djelovali Glušica, Nina Grebenar, Blaž Bugarin…
A onda još i pobjeda seniorki nad Rijekom u Kupu. Drugo mjesto, za administrativno izgubljen bod razlike u prvoj ligi kadetkinja! Treninzi U-11 cura, pionirki, kadetkinja, seniorki. Nenad Glušica, Aron Xhemajli, Toni Burić, Saša Peršić. Sve više informacija, utakmica, napredovanja, uspjeha, podrške.
Da je Tončiju Blaškoviću, kojem je pomagao Vladika Brmbolić, vidjeti tu ekspanziju, potvrdio bi si svoju pionirsku ulogu i pronicljivost u pogledu popularnosti ženskog nogometa…
Pričao sam o tome nerijetko s Helenom Babić, donedavno seniorkom, veliki humanitarac, i stekao realnije poglede na ženski pogon pulskog prvoligaša. Puno pozitivnije u odnosu na prije nekoliko godina.
Točka oko koje se sve vrti u tom procesu razvijanja ženskog nogometa, a bez čijeg prisustva bi se priča odavno bila urušila, nosi ime Nenada Glušice. Nogometni entuzijast, trener, suprug, roditelj, urbani tip koji se kao i svi takvi nekad teško suočava s naletima ruralnih pristupa pulskoj svakodnevici. Nenad Glušica ostao je s curama i u jednom prijelomnom trenutku sazrio ideju da se potpuno posveti tom dijelu nogometa.
Nije to popularno, nije to niti financijski isplativo, nije niti osobito prosperitetno, a okruženo je predrasudama. Glušica, međutim, nije taj tip. Od mirnog aktera koji će prihvatiti te terete omalovažavanja ženskog nogometa i nastaviti raditi da cure napreduju, da ekipa iskoračuje, kroz proteklih 9 godina izrastao je u jednog od najboljih stručnjaka u zemlji za ženski nogomet. S autoritetom, i kojeg više niti u klubu, niti u okolici a niti šire, ne shvaća lakonski.
Ima tek 40 godina i sasvim je izvjesno da se u tom poslu može i te kako profilirati, napredovati i tko zna, kroz neka vremenska i tehnička poklapanja iskoračiti prema velikim poslovima, o kojima spominjem i u prethodnim recima. Činjenica da on radi u Istri s curama kao da je to najvažniji posao u njegovoj karijeri je zapravo najbolji pokazatelj osobnosti, stručnosti, entuzijazma i velikog potencijal.
Zahvaljujući njegovom predanom radu, upornosti, dakako i tehničkom znanju, ženska nogometna priča uhvatila je čvrst korijen. Što sugerira i značajno poboljšanje statusa i uvjeta rada za cure. One treniraju u Medulinu, gdje igraju i prvenstvene utakmice, vježbaju i na novom terenu Uljanika, putuju na turnire (i osvajaju ih), razvijaju reprezentativke velikim intenzitetom, rastu kao natjecateljska škvadra.
Osobito talentirana kadetska selekcija, koja je viceprvak Hrvatske (za bod kratki), prešla je u seniorke, što znači da bi kroz godinu dvije Istra 1961 mogla dočekati i plasman u Prvu ligu! Svi ti uspjesi samo šire popularnost ženskog nogometa, u kojem je sve više djevojčica. Sada uz tri kategorije u natjecanju imaju i U-11 te 40 početnica. Organiziraju se i selekcije po istarskim gradovima (Pazin, Buje, Poreč), a u Banjolama je osnovan i tamošnji ženski klub!
Sve što je donedavno izgledalo pusti sanak danas postaje realnost. Zato ne čudi da je ženskom pogonu Uprava Istra odlučila pojačati stručni rad uvođenjem trenera golmanica, kondicijskog stručnjaka… Problemi? Sve ih je manje, kažu nam upućeni, ali svakako je najteže kad iz nekog razloga otpadne neki trener, teško je naći nove zainteresirane. I zbog predrasuda, naravno, da to nije baš vrijedno truda i bolje je čekati ponudu za muški nogomet…
Najveći limit je svakako što su igračice amaterke, nemaju niti stipendijske ugovore, roditelji uglavnom financiraju što im treba. No, možda će se i to promijeniti, prije ili poslije. Jer ako ne bude motivacije, barem simbolične, da se kompenziraju troškovi, selidba u druge klubove i gradove (najjači centri Osijek, Zagreb i Split), uz fakultete, mogao bi umanjiti ogroman trud Glušice i svih onih koji su s njime gradili ovu lijepu pulsku nogometnu, sportsku i društvenu priču.
Jednom davno taj gospodin trener Nenad Glušica kazao je da su cure predane, uporne i iskrene ljubavi za nogomet. No, ukazivao je da su često sputane u tome od okoline, čak i roditelja i trenera pa onda kasno dolaze (prelome) u nogomet. To im otežava razvoj koordinacije, brzine, agilnost, tehničku komponentu i snagu. Kad bi bile ranije u pogonu, govorio je Glušica, one bi bile nogometno školovane kao dečki.
Danas se stvari bitno mijenjaju. Cure dolaze sve mlađe (preko 40 početnica ove godine), a veliki uspjeh kadetkinja jasno naznačuje da proces na Drosini ide na višu razinu i u seniorkama. U redovima te ekipe je, primjerice, i najbolji strijelac lige, Ivona Oto sa čak 29 pogodaka!
Šest cura reprezentativki (Lana Lovrić, Mia Gavrić, Štefani Tomić, Hana Zuber, Ivona Oto i Nika Radolović), uz trenera Arona Xhemajlija, bile su na treninzima i utakmicama kao gosti seniorki Alavesa i ostavile su odličan dojam. Vjerojatno će prije prvo pulsko ime, koje će zaigrati u matičnom klubu vlasniku, biti od neke od tih cura, a ne muških.
Nenad Glušica, kao spiritus movens te ekspanzije, zaslužio je sve pohvale za svoj rad. Koji nije isključivo samo trenerski, nego iziskuje i socijalnu inteligenciju u pristupima radu s curama. Pogotovo što mnogi još gaje predrasudu da to nije sport za žene. Zato Glušici i njegovim suradnicima komplimenti što ruše i te tabue, i to u Puli, gdje je i inače teško mijenjati nametnute mitove, kao "nešto se jednostavno ne može". Dok se ne dokaže suprotno, kao u ovom slučaju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
