Prošlo je tjedan dana od zaključenja sedamnaestog prvenstva Europe u nogometu. Svatko od nas koji smo gledali kontinentalnu smotru u Njemačkoj, bilo na licu mjesta ili većinom pored tv ekrana, imamo svoje doživljaje viđenog. Komplicirano je u nogometnom analiziranju pronaći jedinstvo procjena i promišljanja.

Stoga ne čudi da ima mnoštvo verzija što se događalo na europskom prvenstvu, poglavito u kontekstu nastupa hrvatske reprezentacije. Kako sve te stvari mogu izgledati tjedan dana nakon zaključenja EURA, odnosno 26 dana otkako je Zacagni šokirao Vatrene i golom u osmoj minuti sučeve nadoknade poslao ih kući?

Krenimo od onog zaključka koji je najviše ujedinio promatrače nogometa, a koji su većinski Španjolce ocijenili kao najbolje aktere EURA i zaslužene pobjednike. To je četvrta europska kruna za tu zemlju, i po tome je rekorder, a zanimljivo je kazati da je i time Španjolska postala najtrofejnija reprezentacija 21. stoljeća.

Osvojili su oni tri naslova prvaka Europe (2008., 2012. i 2024.), jedan svjetski naslov (2010.) i Ligu Nacija (2023). U klupskom pogledu su dominantni. Real Madrid i Barcelona imaju 12 osvojenih Liga prvaka (8-4) u 25 izdanja. U Europa ligi, Valencija, Sevilla, Atletico i Villareal, su klubovi koji su također osvojili 12 od 25 naslova, dok su u super kupu (pobjednik LP i EL) bili i bolji, s 13 naslova u 25 utakmica.

Španjolska je, sasvim sigurno, jedna od najuspješnijih sportskih nacija na svijetu, ne samo vidljivo kroz nogomet. Zemlja je to koja ima 48 milijuna stanovnika, dakle široku bazu za razvoj sporta, ali nije stvar uspješnosti samo u masovnosti. Ima i drugih velikih zemalja, recimo Engleska (57 milijuna), pa nisu tako uspješne.

U čemu je snaga Španjolaca? Osim što su očito kao nacija talentirani za sport, ključna je doktrina razvoja u svim razinama, od početnika na dalje. Ne manje važno, čini se i temperament. U slučaju Španjolaca vidi se, primjerice, razlika za "ljetne" u odnosu na zimske sportove. Na ljetnim Olimpijskim igrama od 1920., osvojili su ukupno 167 medalja (48 zlata, 72 srebra, 47 bronci), a u zimskim igrama su autsajderi.

Imaju tek 5 medalja od 1936. Moderna Španjolska s pravom se diči šampionima u nogometu, košarci, tenisu, biciklizmu, automobilizmu, a najviše medalja osvajali su u jedrenju (21), kanuu (19), biciklizmu (16), atletici (15), tenisu (12), gimnastici i plivanju (8).

Nogomet je, dakako, njihov forte i sukladno popularnosti te igre, globalno su najsnažnijeg odjeka. Zašto je Španjolska u prvoj četvrtini 21. stoljeća uvjerljivi europski lider? Možda je baš ovo europsko prvenstvo u Njemačkoj to pokazalo. Španjolska je, naime, od prve utakmice s Hrvatskom, pa do finala s Engleskom, igrala u kontinuitetu kvalitetno, uvjerljivo, na trenutke spektakularno, ali i u globalu vrlo jednostavno. Što je, znaju svi koji se imalo ozbiljnije bave ili igraju nogometa, najkompliciranije.

Španjolci su stvorili svoj nogometni DNK od karakteristične im kreativnosti, koju su stopili sa solidnim fizičkim potencijalom. U tridesetak godina praćenja tamošnje lige, a pogotovo u proteklih 12 godina otkako je Luka Modrić postao ikona u Real Madridu, ta je doktrina doživjela niz potvrdi. Ne samo kroz spomenute uspjehe, nego i u periodima kada su bili neuspješni. Upravo je tada Španjolska nastavila biti Španjolska, ne mijenjajući svoj stil i pristup. Zašto?

Zato jer vjeruju u svoj sustav, pa znaju da domete definiraju trenutni odnosi kvalitete koje imaju. Evo primjera. Nakon što su zaključili zlatnu eru 2008.-2012., s dva uzastopna EURO naslova, a između prvo im svjetsko zlato, Španjolci su ušli u fazu resetiranja i slabijih rezultata. U iduća tri Mundijala prvo su ispali u grupi (2014.), pa su dva puta došli do osmine finala (2018. i 2022.), a na EURU su ispali u osmini (2016.), polufinalu (2021.), a sada su slavili.

U odnosu na zlatnu eru, Španjolci su u sivoj fazi zadržali isti način igre (ofenzivni nogomet) i fizički pristup (presing). Zašto je onda bilo slabijeg rezultata? Zato jer su igrači bili drugačiji, odnosno trenerski izbori. U Kataru 2022, na primjer, Španjolska se gušila u dodavanjima (tisuću po utakmici) i bila jalova u napadu.

U Njemačkoj 2024. bili su manjeg obima dodavanja (petstotinjak), ali kudikamo konkretniji u napadu (15 golova, prosjek 2,1, a primljeno 4, prosjek 0,57). Zašto prijašnji izbornik Luis Enrique nije učinio isto kao i sada nasljednik mu Luis De La Fuente? Zato jer osim nijanse u stilu igre (obojica su ofenzivni), De La Fuente je imao dva mlada igrača koji su bitno promijenili moć momčadi.

Nico Wiliams s 21 i Lamine Yamal sa 16 godina su startali na EURU i postali odlučna snaga brže, okomitije i uspješnije Španjolske. Vrlina Španjolaca je upravo u tome, ne mijenjaju svoju prirodu pristupa, svjesni da je to baza od koje se ne može pobjeći, ali i svjesni da u konačnici kvaliteta igrača (generacije) determinira do koliko visoko se može doći.

Može li se Hrvatska voditi kriterijima Španjolske? Naravno da ne može već iz prostih brojčanih pokazatelja. Hrvatska ima skoro 13 puta manje ljudi, bitno manja ulaganja u sport i njegovu infrastrukturu, itd. Globalno gledano to su dvije različite planete pristupa sportu. No, Hrvatska nije, sukladno svojoj maloj bazi, sportski autsajder. Dapače.

U trideset dvije godine samostalnosti na Olimpijskim igrama se osvojila 41 "ljetna" medalja (14-13-14), a na "zimskim" ukupno 11 medalja! Tu smo bolji od Španjolaca (5), ali prioritetno zbog obiteljskog doprinosa Kostelićevih (10 medalja (Janica 6, Ivica 4, a Jakov Fak 1), kao potvrda "faza" kada se poklopi generacijski sportaš(ica). S obzirom na visine ulaganja, geopolitičke i demografske deficite, hrvatski sport je svojevrstan fenomen.

U nedavnom intervju s Giuseppeom Bergomijem, legendom Intera i Italije, kazao mi je da mu je Hrvatska najdraža nakon njegove domovine. I ne može shvatiti kako se na tako malom prostoru-bazi, može stvoriti svjetske vrijednosti u više sportova gdje vlada žestoka konkurencija. Zadržimo li se na nogometu, onda je to još čudnije, pogotovo uzimajući u obzir loše upravljanje još od osamostaljenja.

Slab nastup na EURU nam to sve, u većim ili manjim dozama, pokazuje. Hrvatska je imala zlatno doba 2018.-2022., kada je osvojila dvije medalje na Mundijalu (uz jedno finale) i srebro u Ligi Nacija (22./23). Kao i bronca iz 1998., očito se poklopila generacijska priča, pa je zato Hrvatska, sada još jače, iskoračila rezultatski (srebro Rusija). Pad u Njemačkoj, u najslabijem nastupu neke Hrvatske od samostalnosti, odaje da je zaključen taj ciklus.

Taj prirodan proces uspona i padova, kojeg imaju i velike zemlje (vidi primjer Španjolske), nije niti novost, a nije ni razlog za paniku. No, kako se Hrvatska naučila biti sedam godina važan protagonist, pitanje je kako će se sada nositi sa situacijom u kojoj će biti marginalnijeg statusa. Zašto treba brinuti? Zato jer Hrvatska nema resurse i ustaljene doktrine kao jače zemlje, pa nije stvar samo u čekanju neke nove "modrićevske" generacije.

Naš sustav i pristup upravljanju nogometa je improvizacija, ad hoc politika koja se mijenja kako kome (politički) treba, pa se mijenjaju pravila, lige, suci, povjerenici, omladinske kategorije i drugo. U nogometnom smislu ono što nam je forte, kao i Španjolcima, a to je tehnika i znalci igre, mi za razliku od njih zanemarujemo i forsiramo hvatanje viših kota fizičke moći, što morfološki nije forte našeg podneblja. Pogotovo u faktoru brzine. Tako izobličujemo što nam je dobro u korist onog što nam je ipak nedohvatljivo te nikad neće biti konkurentno jačima.

To je bit priče kako upravljači nogometa, uz nažalost sterilne osobnosti u struci koja se tome ne uspijeva suprotstaviti, ne vode stvari u pravcu oporavka. Analiza proteklih 15 godina tog upravljanja ukazuje da je kvaliteta igrača sve slabija, i da su u 11 godina Lige 10 samo dva igrača proizišla iz tog sustava (a iz grupe od samo 13 igrača) postalo standardnim reprezentativcima unutar 2017.-2024., i to Gvardiol i J. Šutalo.

Što osnažuje zabrinjavajuće teze kako silaskom sa scene tzv. Modrićeve generacije (većinski stvarane u ligama 12 i 16, te s igračima koji su sazrjeli u inozemstvu, njih 11) nadolazeće mlade alternative ne iskazuju ni približne potencijale sličnog dometa. Kako se prirodni talent djece u Hrvatskoj nije baš tako drastično promijenio, jasno je da je manjak generiranja kvalitetnih potencijala prioritetno posljedica improvizacijskog sustava funkcioniranja nogometnog sporta.

Skrivanje iza uspjeha reprezentacije više ne prolazi. Shvatiti da je HNL u ogromnom problemu, a s njime reprezentacija, preduvjet je da se ta muka počne (raz)rješavati.

Povezane vijesti

• Merkel: Ako propadne euro, propada i Europa
• Hrvatska ugozila direktan plasman na EURO
• Zakon o konverziji jednoglasno usvojen