Otvaranje Pulskog filmskog festivala od kad znam za sebe pravi je gradski praznik. Doduše on nema taj status, ali svečarsku atmosferu te prve festivalske večeri ne može nadmašiti ni jedna gradska proslava Nove godine (koja istina u Puli uvijek izgleda nekako "fejk"), niti bilo kojeg drugog blagdana, a pogotovo isforsirane gradske fešte.

Večer je to, zapravo i noć, u kojoj je Pula - koja se inače često spotiče o svoj urbani identitet - zaista grad. Masa svečano odjevenih Puljanki i Puljana svih generacija hrli u grad. Gužve, ali sretnih ljudi, su na gradskim ulicama, u parkovima, na rivi i Kaštelu. Mnoštvo se tiska oko Arene oko koje su svi balkoni i prozori poput kazališnih loža načičkani ponosnim stanarima i njihovim gostima.

Čeka se vatromet, kada ga je bilo, koji je znak da je Festival počeo. Kruna svečanosti je u Areni: stigli su uzvanici, redatelji, glumci. Tu su i političari, ali u do vrha punom amfiteatru najviše je Puljana. Pulska je to publika koja je zapravo srce samog Festivala, način na koji ona živi, zapravo diše s filmom, pravi je kulturni, zapravo psiho-socijalni fenomen.

Pulsku filmsku festivalsku publiku ne možete prevariti, ne pristaje na podilaženja, ni laskanja. Pulska publika nije povodljiva. Ona je pravi filmski znalac. Generacijski raznoliki je to žiri nad žirijima koji već 70 godina gleda dobre, loše i osrednje filmove. Obožava i poznaje dobre glumce, redatelje, filmske majstore, koji par ljetnih srpanjskih dana žive u našem gradu.

Nevjerojatna je ta suptilnost i izbor prave desetinke sekunde filmskog kadra na velikom platnu, ma koliko ga pokatkad pratio i loš zvuk, u kojoj će početi spontani pljesak, uzdah, zvižduk, uzvik… i onda preplaviti gledalište u Areni. Kamene stepenice, parter, trava, pa čak i lože - svi dišu kao jedan. Jačina, srčanost, dužina pljeska na kraju projekcije vrlo je jasan, čist i precizan znak o kakvom je filmu riječ.

A, još jedna potvrda slijedi i kada na kraju na pozornicu, dok se još vrti odjavna špica, dođu redatelj, glumci i svi ostali članovi filmske ekipe od majstora fotografije, scenografa, kostimografkinja… U nijansu točno najveći žiri koji već 70 godina radi pod vedrim nebom daje filmskim umjetnicima svoju emociju kao svoju ocjenu. I oni to cijene. Stalo im je i važna im je ta "nagrada" pulske filmske publike u Areni.

Oni pulsku publiku cijene i poštuju, osjeća se radost i strahopoštovanje. Vide se na njihovim licima, držanju, stavu, zahvalama… U toj čarobnoj interakciji između pulske publike u Areni i filmskih ekipa koje su pod zvjezdanim pulskim nebom gledale svoj film i osluškivale reakcije filmom obrazovanih gledatelja – tu je za mene zapravo najveća ljepota Pulskog filmskog festivala.

I zato mislim da upravo oko publike i za publiku treba graditi svaku buduću festivalsku priču. I onu za ovogodišnji 70. Festival, ali i sve koji dolaze. Sporedno je, zapravo, hoće li festivalski centar biti u Circolu ili Domu hrvatskih branitelja i hoće li presice nakon jutarnjih filmskih projekcija, kako se sve glasnije šuška, biti ukinute ili neće…

Pula treba biti dobar domaćin kakav je oduvijek bila, a publika je najvažnija činjenica Pulskog filmskog festivala. O tome svjedoče i mišljenja o Festivalu velikih glumaca i redatelja od Milene Dravić, Ljubiše Samardžića, do Rajka Grlića, Slobodana Šijana, Vinka Brešana, Dane Budisavljević i drugih, a koja čitamo zadnjih mjeseci na odlično osmišljenim plakatima koji najavljuju 70. Pulu.

Umjesto kraja, u ime pulske publike, prepisujem rečenice s plakata koji me se najviše dojmio, a riječ je o festivalskoj uspomeni redatelja Vinka Brešana: "Hodao sam prema mjestu gdje trebam sjesti i shvatio da ne osjećam noge. Umirao sam od treme. To je čar Arene."

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961