Veliki prosvjed medicinskih sestara i tehničara koji će se sutra održati u glavnom gradu u potpunosti će pokazati srž problema s kojima se nosi naše već odavno posrnulo zdravstvo. S jedne će se strane istaknuti stanje u kojemu će se, zbog naravi posla i brutalnog nedostatka kadra, ogledati nerealno malena brojka ljudi koji će pristići na prosvjed u odnosu na stvarno nezadovoljne medicinske sestre i tehničare. S druge strane, tu je vječno, gotovo već klasično stanje apatije kada treba prijeći s riječi, na kojima je većina jaka, na djela koja ipak zahtijevaju veći angažman od tek pustog verbalnog mlaćenja prazne slame.

Liječnici su nedavno postigli svoj cilj, barem što se plaća tiče, no u usporedbi s liječničkim primanjima u državama koje su nam u mnogočemu uzori, sve su to samo sitnice. Ipak, dio liječnika koji nije sudjelovao na prosvjedima koji su se ticali zahtjeva za njihovu struku smatra da su im plaće i više nego dovoljne. Onako nekako kao što je o štrajku prosvjetnih djelatnika svojevremeno govorio tadašnji ravnatelj pulske Gimnazije, a sadašnji gradonačelnik Filip Zoričić rekavši da su plaće male za one koji puno rade, a prevelike za one koji ne rade ništa.

Koliko god je u prosvjeti lakše detektirati one koji ne rade ništa ili minimalno, toliko je u zdravstvu teže. Barem laicima. Ne možemo tek tako utvrditi da će netko zabušavati prilikom vađenja krvi ili asistiranja pri operacijama. Vjerojatno je puno lakše oglušiti se na zvono pacijenta, posebno u noćnoj smjeni, ili omaškom upisati krivi datum na listu čekanja.

U prosvjeti je bezbolnije griješiti. Iako će djeca u budućnosti biti gadno zakinuta ako imaju učitelja koji se ne trudi predavati, već većinu sata lista novine zadavši zadatke učenicima, kod medicinara su greške teško oprostive, jer njihov jedan krivi potez može nas doslovno koštati glave. I zato je pitanje nad pitanjima, koje se prirodno nameće, ne podcjenjujući pritom nijednu drugu struku: kako i zašto dosad nitko nije vidio da nam zdravstvo nije u najboljem stanju? Čime se bavimo ako ne temeljnim stvarima? Tko će, već u bliskoj budućnosti, stajati uz bok liječnicima? Tko će nam vaditi krv, previjati rane, koga ćemo nazivati kada zatreba hitna pomoć? Tko će nas njegovati nakon operacija, dočekivati novorođenčad, primati na dijalizu i bdjeti noću nad nama i našim najdražima?

Razmišlja li itko svjesno o tome da je ovo možda ključni trenutak kada treba uvesti makar i kratkoročnu vatrogasnu mjeru da se zadrži i ovo malo kadra koje iz bolnica i domova zdravlja ne odlaze samo u privatne poliklinike, već i u grane izvan zdravstva, poput turizma i trgovine? Odljev kadrova i liste čekanja već su odavno prožvakane teme, ali poboljšanjem uvjeta rada, novim zapošljavanjem i rastom koeficijenata možda se nešto i pokrene s mrtve točke.

Polazišna točka medicine su pacijenti koji ni u kojem slučaju ne smiju trpjeti unatoč problemima u sustavu. Svima treba biti jasno da je upravo perspektiva pacijenata jedina ispravna kada treba sagledati pravo stanje stvari u zdravstvu, jer u ovom ili onom trenutku, svi smo mi pacijenti. Stvari nesumnjivo treba prodrmati iz temelja kada je zdravstvo u pitanju. Možda je upravo ovaj prosvjed korak u smjeru pravih, tektonskih promjena.