Iva Kuzmanović
Uvijek mi se poslovi spontano poslože, ne forsiram ništa, jer kreativnost nije moj posao, to je moj poziv koji istinski živim i s godinama, sve se više prepuštam da intuitivno radim po osjećaju i tamo gdje me srce vuče - i tako ostvarujem svoje snove
Iva Kuzmanović, poznata po svom kreativnom stvaralaštvu i radionicama (Iva kreativa), izradila je scenografiju za predstavu Teatra Naranča "Gdje je Uskrs, Zeko Mrkvice", koja je sinoć premijerno izvedena u dvorani narančastih stolica Dječjeg kreativnog centra (bivši Pionirski dom).
- Iako se oduvijek baviš kreativnim izričajem, ovo je za tebe nešto posve novo. Kako si pristupila izradi scenografije za ovu predstavu?
- Kada mi je Sara Berčić ponudila da izradim scenografiju za predstavu, nisam dvojila niti sekunde, odmah sam prihvatila ponudu, a nakon što sam pročitala tekst, bila sam oduševljena. Kako već godinama pratim rad Teatra Naranča, jer nema predstave koju nisam posjetila sa svojom djecom, Evom i Leonom, kao gledatelj, dobro poznajem njihove predstave. Posebne su, imaju drugačiji veseli duh, glazbu, ples i humoristične zgode i uvijek s lijepim i poučnim završetkom. Ovo je za mene novo predivno iskustvo i veliki izazov u kojem sam iskušala prvenstveno samu sebe, a onda i svoju kreativnost u timskom radu. Rad na scenografiji je bio samo utoliko drugačiji jer je sve veliko, veće od svega što sam do sada radila. Dobila sam naputke da stabla budu od trakica papira, čega sam se držala, nešto smo mijenjali u hodu, dodavali, to je ta čar u kreativnosti.
- Je li je bilo teško dočarati taj bajkoviti motiv?
- Mjesto radnje je šuma, napravila sam šest velikih stabla, spajajući tri stirodura koje sam oblagala papirom na trakice. Bilo je zanimljivo živjeti u stanu sa svim tim stablima, Leon se šalio da živimo u šumi. Evi i Leonu to nije ništa neobično, odmalena su naučeni da kada mama radi - radi u stanu, u dnevnom boravku i da preskaču trakice, ljepilo, škare. Za tehnički dio uskočili su mi mama i njezin suprug, tako da je od drvene kutije nastao štand Pužanke. Svi u obitelji su mi uskočili i pomogli. Nije bilo teško, sve smo dogovarali i nije bilo problema, uživala sam u svakoj fazi rada. Imala sam smjernice kojih sam se držala, a ostalo sam sama osmislila. Kako inače slično živim, nemam radno vrijeme, živim kreativnost 24 sata na dan, nije mi bilo teško niti neobično raditi scenografiju. Nema toga što se ne može, volim raditi i kada ne radim, moj mozak radi sto na sat, uvijek s papirićima na kojima imam nacrte, ideje, bilješke, tako funkcioniram. Snalazim se u tome, moj entuzijazam me uvijek pokreće i nema toga što mi je teško.
- Kakva je tvoja vizija predstave koju si pretočila u scenografiju?
- U predstavi glume mladi dramci, njihova spontanost i iskrenost se osjeća. Zrače posebnom pozitivnom energijom, prijateljska povezanost ostat će im zauvijek u lijepom sjećanju. Uživala sam gledati svu tu divnu djecu na probama. Zaista, predivna cjelina s dobrom pozitivnom energijom i emocijama koju prenose na publiku. Meni osobno, predstava je posebna i jedinstvena jer osim što je moja scenografija, u predstavi glumi moja kćer Eva - voditeljicu Jelenu. Dijelila sam s njom razmišljanja i dvojbe. Razgovarale smo o tekstu, scenografiji, likovima, cijelo vrijeme bila je uz mene i moja velika podrška. Njezine sugestije rado sam prihvatila. Cijeli tim Teatra Naranča je super, mladi ljudi, puni entuzijazma, kreativni, maštoviti, lijepo je raditi u takvoj ugodnoj i pozitivnoj atmosferi.
- Planiraš li i dalje suradnju s Teatrom Naranča?
- Uvijek mi se poslovi spontano poslože, ne forsiram ništa, jer kreativnost nije moj posao, to je moj poziv koji istinski živim i s godinama, sve se više prepuštam da intuitivno radim po osjećaju i tamo gdje me srce vuče - i tako ostvarujem svoje snove. Bilo je ovo jedno novo, lijepo iskustvo, uvijek sam otvorena za suradnju, prepustimo to vremenu. Sve što radim je iz ljubavi prema kreativnosti i umjetnosti.
- Planovi za budućnost?
- Želja mi je u budućnosti objaviti drugu knjigu, ali nisam još isplanirala kada će to biti.