U povodu putujuće izložbe "Žene otpora", koja se još danas može pogledati u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, a predstavlja aktivne uloge žena u pokretu otpora u nekoliko europskim zemalja, prisjećamo se i otpora istarskih žena tijekom Drugoga svjetskog rata, mada taj otpor u Istri počinje već 20-ih godina 20. stoljeća, a najintenzivniji je u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe, od 1941. do 1945. godine. Bez istarskih žena, antifašistički pokret u Istri ne bi uspio, ali isto tako herojska uloga žena postavila je temelje na kojima se dalje gradila ravnopravnost istarskih žena u društvu.

Prva se s navedenim idejama u Istri istaknula Giuseppina Martinuzzi iz Labina, a zatim žene rudara Labinske republike i seljaka koji su digli revolucionarnu Proštinsku bunu. Iste godine, 1921., u Puli djeluje Žensko komunističko društvo "Rosa Luxemburg" oko kojega su se okupljale žene koje su se u ilegali borile protiv fašističkog režima. Velik dio njih morao je pobjeći iz Istre, koja je tada bila dio Kraljevine Italije, u Kraljevinu Jugoslaviju, a vratile su se tek nakon 1947. Nadalje, tu su žene Tinjanštine i Supetarštine koje su štrajkale 1931. Konačno, dolazimo do onih žena koje su u okvirima siromaštva snosile sav teret i patnju međuratnog razdoblja.

Politička nestabilnost, izražene socijalne i rodne razlike obilježile su jugoistok Europe kroz veći dio prve polovice 20. stoljeća, eskalirajući u ratnim sukobima. Ideje internacionalizma i jednakosti bile su uporišta obespravljenima, osobito ženama u borbi za emancipaciju. Istarske su žene kao dobrovoljke sudjelovale i u Španjolskom građanskom ratu. Radile su u sanitetu, isprva u sanitetskoj službi internacionalnih brigada koja je potom objedinjena sa španjolskom republikanskom sanitetskom službom. Radi se o liječnicama, medicinskim sestrama, studenticama medicine i radnicama. Osim radom u sanitetu, mnoge su se istaknule i u borbi.

Španjolski borci

Eugenija Simonetti, rodom iz Kaštelira pokraj Poreča, odrastala je u Trstu, gdje se u mladosti pridružila anarhističkim organizacijama. Nakon Mussolinijevog dolaska na vlast, emigrirala je u Pariz i nastavlja s radom pod imenom Linda Tomasini. Po dolasku u Španjolsku bori se u sklopu anarhističke kolone "Francisco Ascaso", sve do povlačenja žena iz postrojbe u jesen 1936. Otillia Reschitz rođena je u Puli, a potom živi u Trstu i Gorici odakle je emigrirala u Argentinu, a potom u Španjolsku jer je zbog svog komunističkog djelovanja bila poznata vlastima pod stalnom prijetnjom zatvaranja. Tijekom rata će preuzeti dužnost prikupljanja i distribucije pomoći.

Žene u španjolskom ratu

Masovnost i ravnopravnost učešća žena u antifašističkom pokretu na prostoru Istre i Jugoslavije postao je međunarodni fenomen. Žene su organizirale pozadinu, radile poljoprivredne i tvorničke poslove, radile kao bolničarke, pomagale vojsci hranom, odjećom i sanitetskim materijalom, sudjelovale u narodnoj vlasti, zbrinjavale djecu i izbjeglice, sprječavale mobilizaciju radnih snaga i vojnika, bojkotirale okupatorska tržišta te aktivno sudjelovale u borbama protiv okupatora. Žene su svojim djelovanjem u teškim okolnostima znatno pridonijele tome da NOP u Istri postane masovniji. Do polovice 1943. velik broj žena bio je uključen u pokret i djelovale su zajedno s muškim suborcima u jačanju i širenju pokreta. Već 1942. u Istri djeluje na desetke vrlo aktivnih žena u NOP-u, a krajem 1942. i početkom 1943. osnovani su i prvi odbori AFŽ-a u Pazinu i okolici, Puli, Buzeštini, Rovinju te na Poreštini. Prva oblasna konferencija AFŽ-a za Istru održana je 22. i 23. srpnja 1944. u šumi Gozdac, pored sela Rašpor na Krasu. Bez sumnje bila je to najmasovnija borbena smotra održana za vrijeme NOR-a u Istri i cijeloj Hrvatskoj. Na konferenciju je pristiglo oko 3.000 sudionika, među njima i 1.500 žena.

Prva oblasna konferencija AFŽ-a u Istri 1944.

Žene su u antifašističkom pokretu u Istri sudjelovale u iznimno rizičnim partijskim aktivnostima, radeći kao kurirke i u tehnici. Održavanje veza, prenošenje i prevođenje povjerljivih poruka, prikupljanje i rasparčavanje materijala te umnažanje štampe podrazumijevalo je izlaganje opasnosti na dnevnoj razini. Mnoge su žene poginule ili ubijene radeći ovaj posao. Za izniman značaj partizanskih bolnica i saniteta u antifašističkoj borbi izuzetno su i primarno zaslužne žene: bolničarke i liječnice, političke komesarke i upraviteljice, seljanke i radnice koje su skrbile o prehrani, higijeni, zdravlju i organizaciji saniteta. Istarske partizanke obnašale su dužnost bolničarki po partizanskim bolnicama diljem Istre i Gorskog kotara. U Drežnici, u poznatoj partizanskoj bolnici ranjenike su liječile: Jolanda Ružić, Matilda Zović, Lucija Jurcan, Fuma Žiković, Rozina Pifar, Ana Matošević, Milka Poropat, Albina Banić, Ana Peteh, Katica Borović.

Žene u ratu

Koncentracijski logori

Tijekom Drugoga svjetskog rata za Istru se govorilo da je "zemlja črnih facoli". Te su crne marame nosile istarske majke i bake koje su tugovale za svojim sinovima, braćom, muževima i očevima koji su bili unovačeni u nekoliko vojski te ratovali ne samo u Istri nego i diljem Europe. Mnogi su odvedeni u koncentracijske logore iz kojih se nikad nisu vratili ili su se vratili s teškim fizičkim i psihičkim posljedicama. U ratnim su zbivanjima stradavale žene podjednako kao i muškarci. Ako i nisu sudjelovale u borbi, istarske žene nisu bile nezainteresirane za događaje u kojima su sudjelovali članovi njihovih obitelji. Stradavale su u borbi, prilikom bombardiranja, u logorima, od gladi i bolesti.

Istovremeno, žene su obrađivale polja i vinograde, skrbile o domaćinstvu, o prehrani i odijevanju ukućana, nosile hranu zarobljenicima u zatvor, čuvale i tuđu djecu kada je bilo potrebno. Same bi ostajale s djecom u spaljenim selima i borile se za preživljavanje. Te su žene istinski i stvarni heroji Drugoga svjetskog rata u Istri. U daljnjem će tekstu biti govora o "običnim" ženama koje su na svojoj koži osjetile strahote rata te bile žive svjedokinje otpora žena u Istri.

Nada Brajković iz Brgudca imala je 13 godina kada nakon pada Italije započinje "reštalamenat" - tada s ocem bježi u šumu skrivajući se od nadirućih njemačkih trupa. Bijeg u šumu ostat će u sjećanju mnogim stanovnicima Brgudca jer će ih to i spasiti prilikom bombardiranja sela u travnju 1944. Nada se sjeća bombi koje su padale po selu i niskih prelijetanja aviona. Seljani su mogli vidjeti lica pilota koji su nisko letjeli te mitraljirali i ispuštali smrtonosni teret na Brgudac.

Nakon bombardiranja sela, u lipnju iste godine stanovnici Brgudca su još jednom morali spas potražiti u šumama Učke, kada su nacisti upali u mjesto i poubijali sve žitelje koje su zatekli po kućama, čak i djecu i starije. Do kraja rata je kurirka, Nada prenosi partizansku poštu i pomaže pokretu otpora.

Tršćanski zatvor Coroneo

Amalija Ljuba Gabrijelić Gržetić rođena je u Zarečju 1927. godine. Djetinjstvo je provela u siromaštvu, a snalazili su se prodavajući mlijeko u Pazinu. Uspjela je završiti pet razreda talijanske osnovne škole. U njezinoj obitelji razgovaralo se o političkim temama, unatoč opasnostima. Otac joj je uvijek bio zatvaran na dan proslave 1. maja, a 1941. godine kao "sospeto politico" proveo je dva mjeseca u Calabriji kao pripadnik specijalnih bataljuna. Nakon kapitulacije Italije (1943.) vratio se kući. U svibnju 1944. Amalija je zajedno s ocem uhićena. Oca su joj mučili i poslali u Dachau, odakle se nikad nije vratio. Amaliju su poslali u tršćanski zatvor Coroneo, odakle je nakon deset dana vlakom deportirana u Auschwitz. U Auschwitzu je zajedno s ostalim zatvorenicima ošišana i dezinficirana, a na podlakticu joj je istetoviran broj 82370. Uvjeti su bili strašni, prilikom obroka snalazili su se kako su mogli, mnogi nisu imali ni posuđe ni pribor. Kad je netko bio bolestan, otišao bi na revir, no rijetko bi se vratio. Dolaskom u logor, odmah je počela raditi teške fizičke poslove od kojih su mnoge zatvorenice nastradale.

- Dok biš bio na wc-u bi te tukli s bičom, ja imam još danaska škulju tote zadi ća sam nedužna dobila i to jer sam pokušala pomoći jednoj brižnoj ča nanke ni mogla stati i izaći iz škulje od wc-a di je pala... Nismo smili... Ja san je izvlačila koliko sam mogla da je izvadin vanka. Nju nisu stukli nego mene ča sam joj pomogla, prisjetila se Amalija Gržetić.

Marija Marečić rođena je u Marečićima kraj Pazina 1927. godine. Odrasla je u obitelji koja se bavila poljoprivredom i stočarstvom i redovito je pomagala roditeljima u obavljanju poslova. Otac je bio član Komunističke partije, politički aktivan zbog čega ga je 1942. godine Specijalni sud za zaštitu države u Rimu osudio na 15 godina zatvora. Marija je također bila politički aktivna kao članica SKOJ-a te je u dobi od 16 godina radila kao medicinska sestra u Pazinu. Nakon kapitulacije Italije sudjelovala je u prikupljanju hrane za partizane te su je tijekom jedne od takvih akcija Nijemci uhitili. Prvo je odvedena u zatvor u Pazinu, a potom u tršćanski zatvor Coroneo. Nakon dva mjeseca deportirana je u koncentracijski logor Auschwitz, gdje joj je istetoviran broj 81660. Tijekom boravka u logoru se razboljela, ali je pod visokom temperaturom nastavila raditi jer je svjedočila egzekucijama za rad nesposobnih logoraša. Stražarke su prema logorašima bile nemilosrdne, redovito ih batinajući i huškajući pse na njih. Krajem rata preživjela je marš smrti, a oslobođenje je stiglo dolaskom Sovjeta.

- "Strah od smrti - U radu je spas", "Arbait macht frei", jako je dobro proučio Hitler prije nego što je napravio logore, jer oni koji nisu mogli raditi završili bi u plinskim komorama, tako da smo i mi s temperaturom 40 po cijeli dan radili da ne završimo u krematoriju, rekla je Marija Marečić.

Marš smrti

Milka Pikot rođena je također u Marečićima 4. studenog 1925. U obitelji koja se bavila poljoprivredom i stočarstvom, Milka je tijekom djetinjstva pomagala roditeljima u obavljanju poslova. Završila je šest razreda talijanske osnovne škole. Obitelj je bila politički izrazito aktivna, njezin je otac bio jedan od organizatora pokreta otpora tijekom 1941. godine. Zbog toga i ostalih aktivnosti otac je uhićen i na Specijalnom sudu u Rimu osuđen na 15 godina zatvora, ali se poslije kapitulacije Italije vratio i priključio partizanima te je ubrzo i poginuo. Milka je također aktivno sudjelovala u pokretu otpora kao kurirka i nabavljajući hranu za partizane. Naposljetku je i ona uhićena. Sprovedena je u pazinski zatvor, a onda u tršćanski Coroneo, gdje je stigla krajem ožujka 1943. godine. Nakon mjesec dana deportirana je u koncentracijski logor Auschwitz. U logoru je dobila broj 81662, a njezina grupa puštena po zimi dva dana bez odjeće. Označena je kao politički zatvorenik. U posljednjim danima rata njezina je grupa pobjegla tijekom "marša smrti" i danima se skrivala od nacista u močvarama. Uspjeli su doći do vojne bolnice, gdje su saznali da je rat završio i primili liječničku pomoć. Dva mjeseca poslije vratila se kući gdje je s drugim članovima obitelji sudjelovala u obnovi razrušenog imanja.

- Nikad ne zabin kad su neku tetu Rožu Bertošu, i Dušan Fumicu, i Drndić… Drndić… Fumica i Drndić... Ivana, njih kad su popeljali u ono... su imele šćere sa sobon, znate, šćere su ostale, a mame su šle u krematorio. U noć. E da, nikad ne zabin, svako toliko je, kad je njin šutnulo u glavu, onda su oni apel i sada je s tega apela su malo… porazrijedili, onda vratili nas natrag i tako, kazivala je Milka Pikot.

Rina Smajla rođena je Škuflić, 26. listopada 1927. u Muntiću od oca Jerolima i majke Marije Vlačić. Otac je radio u tvornici cementa u Puli, a majka je bila domaćica. U Muntiću je završila i pet razreda osnovne talijanske škole, imala je još četvero braće i sestara. Otac i djed su bili politički angažirani, no ona kao dijete to nije razumjela. Kad je pala Italija, sa 16 godina priključila se partizanskom pokretu. Postala je članica komiteta SKOJ-a i sjeća se da su kao omladinci organizirali akcije, pilili telefonske stupove i ispisivali parole protiv fašizma. Mnogi u njezinom selu su ustali protiv fašizma, ali su mnogi i završili u logorima poput nje. Među njima i njezin djed i otac. Rina je uhapšena na samom kraju rata 25. siječnja 1945. Netko ju je izdao. Dok je boravila u svojoj kući fašisti su je opkolili i zajedno s još nekim mještanima uhapsili i sproveli u pulski zatvor. Brzo je odvedena u tršćanski zatvor Coroneo, a nakon toga deportirana za Njemačku. Kako je bio sam kraj rata, u Njemačkoj je vladao kaos. Prvo su ih sproveli u logor Ravensbruck, a nakon toga za Bergen-Belsen, gdje su je dočekali apokaliptični prizori.

Bolnica dr. Mengelea

Marija Švara rođena je u Gajani 25. siječnja 1924., gdje je završila pet razreda osnovne škole. Obitelj se bavila poljoprivredom i sasvim je dobro živjela do početka rata. Roditelji su pružali utočište partizanima, a u dvorištu njihove kuće osnovana je Prva partizanska četa u južnoj Istri. Ubrzo se i velik broj mladih ljudi priključio partizanskom pokretu. U siječnju 1944. Malu Gajanu su zapalile njemačke trupe, strijeljale nekolicinu stanovnika, a ostatak izdvojili za odlazak u logore. Prvo su odvedeni u pulski zatvor, gdje su prošli ispitivanje i premlaćivanje, a nakon 18 dana odvedeni su u tršćanski zatvor Coroneo. U Auschwitz su stigli prvog dana ožujka. Mariji je istetoviran broj 75734. U logoru je radila teške poslove među kojima je bilo kopanje kanala za kanalizaciju i za isušivanje močvara. Higijena u logoru je bila užasna, a od odlaska u bolnicu se strahovalo jer je u njoj boravio dr. Josef Mengele. Poslije šest mjeseci boravka u Auschwitzu prebačena je u logor Ravensbruck, gdje je radila u tvornicama. Oslobođenje je dočekala 15. travnja 1945., ali se zbog tifusa vratila kući tek četiri mjeseca kasnije.

Povezane vijesti

• U Hrvatskoj lani ubijeno 20 žena, njih 18 ubile bliske im osobe ili partneri
• Žena vozi taksi? Čudnije i od AUTA PREVRNUTOG NA KROV
• Klub žena IDS-a poziva žene da izaberu život bez nasilja