ZBOG ČEGA UVOZIMO KRUMPIR? Ivan Kukurin: Istra je nekada proizvodila više povrća za hotele

Dobro je što se boškarin nudi na meniju, ali objektivno Istra nema uvjeta za neku ozbiljniju stočnu proizvodnju. Ono za što mi imamo uvjeta, ali ne koristimo je lokalna, autohtona proizvodnja povrća

Tema povezivanja plave i zelene Hrvatske, proizvodnje hrane i turizma kao golemi, nepresušni potrošač iz godine u godinu puni internetske stranice i novinske stupce. Hrvatska, zemlja plodnih ravnica, čudnovatih klimatskih mikrozbilja i izuzetno duge i razvedene obale kao da je Bogom stvorena za tu misiju. No, prava formula još nije pronađena jer podaci govore da se prehrana turista koji posjećuju Hrvatsku dobrim dijelom pokriva iz uvoza. Kad naručim friganu lignju u rovinjskom restoranu tražim i prilog frigani krumpir.

Uvozna lignja nije loša, pristajem na kompromis s obzirom da je domaća lignja nestala pa i kad je love jako je skupa, skuplja od lista. Ali, na uvozni krumpir ne pristajem. Stvar je ukusa i principa. Zaleđeni krumpir nepoznatog porijekla je odvratan, a kad ga frigaju u starom ulju prava je katastrofa.

Statistički podaci potvrđuju da Hrvatska iz godine u godinu povećava uvoz krumpira. U 2017. godini u našu zemlju je ušlo 24.559 tona stranog krumpira, prošle godine uvezli smo 38.000 tona. Konstantni porast uvoza zahvaća cijeli sektor voća i povrća. U godinu dana uvoz je povećan za 25.000 tona.

Nekad se više proizvodilo

Imao sam priliku razgovarati sa gospodinom Ivanom Kukurinom u njegovoj kući u naselju Kukci nedaleko Poreča. Rođen je 1934. godine u Belićima kod Kastva, diplomirao je na poljoprivrednom Fakultetu u Zagrebu i potom magistrirao na zagrebačkom Prehrambeno - tehnološkom fakultetu. Cijeli je svoj radni vijek proveo na odgovornim dužnostima u sektoru proizvodnje, pripreme i distribucije hrane u turističkim objektima pretežito na istarskom i riječkom području. Njemu je spoj plave i zelene Hrvatske sasvim jasan problem jer ga je pokušao provesti u djelo. Danas je u mirovini i trenutno piše autobiografiju jer hoće ostavit trag i poruku. Razgovor teče između prošlosti i sadašnjice, jučer i danas prožimaju, pretaču jedno u drugo, a problem ostaje.

- Mora se priznati da je Istra puno napredovala u proizvodnji maslinovog ulja i vina, danas imamo savršene proizvode koji su svjetski priznati. Treba uvažavati napore proizvođača i šire zajednice koja je uložila puno truda i novaca. Istarsko selo je doživjelo vrtoglavi uzlet, ne smijemo zaboraviti odakle se krenulo. Uživam kad posjetim agroturizme, seoska domaćinstva, jer hrana je vrlo dobra, a kuće su obnovljene s ukusom, kaže Kukurin.

Dobro je kad susretneš osobu koja je svoj radni vijek okončala, a ipak zadržala optimizam. Ne ograničava se na veličanje prošlih vremena. Ipak Kukurin upire prstom na neke nedostatke i njih potkrepljuje iskustvom.

- Dobro je što se boškarin nudi na meniju, ali objektivno Istra nema uvjeta za neku ozbiljniju stočnu proizvodnju. Ono što mi imamo i ne koristimo je lokalna, autohtona proizvodnja povrća. Krajem šezdesetih godina osnovano je poduzeće za proizvodnju povrća u dolini Mirne, na prostranim terenima koji se šire prema ušću rijeke i koje možete promatrati opustošene kad autom prolazite preko vijadukta Ipsilona. Poduzeće je propalo, a proizvodnja nije nikad pokrenuta. Tamo imate vode i zemlje u izobilju, moglo bi se puno toga proizvoditi. Plava Laguna je 1971. integrirala porečki poljoprivredni kombinat, pekaru, mlin i ribarsko poduzeće Školjka. Preuzeli smo ogromne poljoprivredne površine i ja sam bio zadužen za organizaciju posla. U predjelu Kampaladanja, iza današnjeg vodenog parka na cesti prema Fuškulinu imali smo šest hektara zemlje i zadovoljavajuću količinu izvora podzemne vode. Pokrenuli smo proizvodnju povrća koje se potom plasiralo u svim Laguninim hotelima. Sistem je funkcionirao, trošili smo naše povrće po daleko nižoj cijeni od tržišne. Logika je vrijedna i danas s obzirom da troškovi prijevoza bitno utječu na određivanju konačne cijene, veli Kukurin.

Ako Istra mora uvoziti goveđe meso, poluotok ima, po Kukurinu, optimalne uvjete za uzgoj peradi. Podsjeća na savršene proizvode pazinskog Purisa, na nekadašnje peradarske farme u svim istarskim selima.

Pripremnice

- Peradarstvo ima perspektive, ali proizvođači moraju nužno ulagati u sistem pakiranja i konfekcioniranja. Tehnička i tehnološka nadogradnja su ključne. Ostaje borba za konkurentnu cijenu, objašnjava. Ivan Kukurin spominje jednostavne, ali korisne podatke. U cijeni jednog hotelskog obroka meso sudjeluje s nekih šezdeset posto, to je bitna stavka. U vrijeme kada smo dizali Lagunine hotele, kada je Poreč stvarao tzv. industrijski ili masovni turizam gradio sam pripremnice, posebne radionice gdje se obrađivalo svinjsko i goveđe meso. U pripremnicama se meso rezalo po potrebi. Kosti i ostaci služili su za pravljenje temeljca koje služi kuharu za pripremu većine jela. Prije izgradnje pripremnica mesari su radili u kuhinjama, kad smo organizirali taj vid posla povukli smo ih u pripremnice. Računica je jednostavna: polovica goveda ili svinje daleko je jeftinija nego obrađeno meso. Ako se ne varam mi smo s tim tehnološkim zahvatom smanjili troškove za 30 do 40 posto. Znam da neke hotelske kuće i danas koriste istu tehnologiju. Pripremnice koje sam ja pokrenuo i dalje funkcioniraju jer su rentabilne, objašnjava Kukurin.

Spoj zelene i plave Hrvatske i Istre u njoj, pitanje je smišljenog i savjesnog poslovanja, jer svaki kilogram domaće hrane utječe na konačnu rentabilnost turističkog poslovanja. Turizam je izvozna djelatnost, ali ako naše hotelijerske kuće uvoze hranu onda se postavlja pitanje tko na kraju profitira.