FOTO ZABILJEŠKA
Uskrs u slici i tišini na ulicama grada Umaga: NIJE BILO STISKA RUKU, ČESTITKE, SAMO MUK
Možda nas je ovaj Uskrs, proslavljen iza zatvorenih vrata, zbližio i potaknuo da razmišljamo što možemo učiniti za svoga bližnjega i kako napusti taj naš oklop, materijalne kule i otvoriti se jedni drugima u budućnosti. Možda je nastupio zadnji trenutak i pružena nam šansa da shvatimo da nismo gospodari vremena, ni svog života
"Toliko smo se već naviknuli na buku da nas još jedino tišina uznemiruje", rekao je svojedobno talijanski književnik Alberto Moravia. Atmosfera nelagodne tišine uvukla se na blagdan Uskrsa i Uskršnjeg ponedjeljka na umaške ulice i okolna naselja. Sunce se razmetalo toplim zrakama, temperatura u živi rasla, lahor lepršao uz morsku obalu, a zvona su zazvonila na tornju župne crkve Blažene Djevice Marije u podne kad završava velika sveta misa i vjernici napuštaju "dom Božji". Ali ove se godine nitko nije pojavio na velikoj porti crkve i trg je u svetkovini najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa ovjekovječen u oku kamere, sablasno pust i sjetan, otmjen u svojoj kamenitoj bjelini, no beživotan.
Podsjetnik na doba egzodusa
Nije bilo stiska ruku i nije se čula čestitka, samo muk kao ljudska patnja koja je najveća u tišini. Tek jedan crni psić zbunjeno je gledao u nas, isključivši dokaz kako u Umagu ni psa nema.
U normalnim vremenima sve ulice u to doba dana vrve ljudima, kafići su prepuni jer lijepo ušminkani Umažani prije ručka običavaju ispiti kavicu i izmijeniti pokoju čakulu, ali sada je gradom šetala tišina, sama u beskraju vedrog neba. I novi Trg 1. svibnja bio je pust, ali doslovce na njemu nije bilo ni žive duše, dok se uspavana fontana bez žubora vode doimala kao kakav spomenik presušenoj nadi u postojanje izvora života.
U naselju Sveti Pelegrin gdje se tradicionalno svake godine proslavlja Uskršnji ponedjeljak u organizaciji Zajednice Talijana "Fulvio Tomizza" i služi sveta misa u kapelici zaštitnika grada Svetog Pelegrina, tišina je također protegla svoje pipke. Samo su neki mladi iskoristili zov proljetnog dana i kao kakvi krijumčari zavukli se u podnožje zida, između stijena, uz more, protiveći se mjerama Stožera civilne zaštite. Nešto dalje jedna se turistkinja izložila suvereno suncu. Izgledala je tako nestvarno u svojoj putenoj ljepoti kao da nema pojma što se na planetu Zemlji događa ili kao velika prijateljica prirode koja ju ne može svojim virusom "zgrabiti". To su bili jedini tragovi ljudskog života na koje smo naišli ovog blagdana.
Da li je Umag ovako izgledao samo nakon velikog egzodusa stanovništva pedesetih godina, nametnulo se pitanje. Možda, jer su bespovratno otišli, napustili u velikoj tuzi i boli svoje domove. Polupraznim se ulicama godinama protezala tišina, a u pogledima preostalog, malog broja domicilnog stanovništva nazirala neskrivena sjeta.
Umažani slavili u domovima
Danas je ipak drugačije. Znamo da je koronakriza i da se treba pridržavati preporuka Stožera i svih restriktivnih mjera samozaštite. Poštujući ih, stanovnici grada Umaga nisu napuštali svoje domove na blagdan, ostali su doma, iza zidova i fasada, slaveći Uskrs primjereno u novim uvjetima, u nadi da virus neće poljuljati njihovu ljubav i vjeru u bolje sutra. U samoizolaciji su, ali se u duhovnoj dimenziji ili molitvi mogu dodirnuti i zagrliti, pružiti si podršku, prepoznati radost postojanja drugog čovjeka. Možda, kao nikada do sada, ljudi nisu bili bliži jedni drugima nego u ovim zajedničkim mukama. Možda baš u izolaciji i bez socijalnog kontakta spoznaju koliko smo ustvari u našem svagdašnjem i normalnom životu bili distancirani od svojih bližnjih, začahureni u vlastitom oklopu i u nepresušnoj pohlepi za stjecanjem materijalnih dobara. Možda nas je ovaj Uskrs, proslavljen iza zatvorenih vrata, zbližio i potaknuo da razmišljamo što možemo učiniti za svoga bližnjega i kako napusti taj naš oklop, materijalne kule i otvoriti se jedni drugima u budućnosti. Možda je nastupio zadnji trenutak i pružena nam šansa da shvatimo da nismo gospodari vremena ni svog života.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
