"Prva pomisao bila je kako im pomoći", prisjeća se Bruno Gržinić iz Brnobići, malog sela na Humšćini, trenutka kada je odlučio primiti sve članove obitelji "svojih" Ukrajinaca, Olega Stepaniuka i Julie Tsimbaliuk, mladog para iz Ukrajine koji je na sjever Istre došao trbuhom za kruhom prije gotovo tri godine, smjestio se kod njega u Brnobićima i zaposlio kod jednog poduzetnika u Buzetu.

- Kad je izbio rat, htjeli su se odmah vratiti u Ukrajinu i uključiti u obranu. Već su bili spremni dati otkaz, no počeli su pomagati sunarodnjacima u Ukrajini, a onda su trebali zbrinuti članove obitelji. U ožujku Olegu su došle mama i dvije sestre s djecom, njih osam, a nakon toga i Julijina sestra sa sinom, priča nam Bruno Gržinić.

U malom selu Brnobići, siguran krov nad glavom našlo je tako deset raseljenih osoba iz Ukrajine sa statusom izbjeglica, četiri žene i šestero djece. Bruno im je širom otvorio vrata svoga doma i što je najvažnije svoga srca.

Na boršču u Brnobićima

- Želja mi je bila da obitelj bude na okupu, da im omogućim što bolje uvjete. Prostora ima dovoljno. Maknuo sam pregrade iz hodnika, nabavio štednjak i frižider, uredio još jednu kuhinju, tako da imaju dvije. Trebalo je nabaviti deset ležajeva, osigurati za svih posteljinu… Odmah su u pomoć priskočili moji sumještani iz Brnobići, među njima i susjeda Marija Malinarić, potom mještani Huma, Roča i okolnih naselja, Crveni križ, Caritas, gradska uprava... Nakon petnaest dana dvije žene počele su raditi u Cimosu, a djeca su krenula u osnovu i srednju školu, priča Bruno Gržinić.

Uvjeren je da bi svatko na njegovom mjestu postupio isto. Kaže kako je 1987. godine otišao raditi u Švicarsku kao alatničar. Nakon toga započeo je Domovinski rat i pomagao je novcem, a u više navrata dovezao je u Hrvatsku humanitarnu pomoć, lijekove, zavoje..., i upravo iz te perspektive još i više suosjeća s Ukrajincima.

Julia i Oleg radili su u Poljskoj i u Litvi, no nigdje više od godinu dana. U Buzet su došli preko agencije za privremeno zapošljavanje.

- Mislili smo vratiti se u Ukrajinu. Ostali smo jednu godinu, pa drugu, a sada već treću. To je za nas znak da volimo Hrvatsku. Tu je lijepo i ljudi su jako dobri. Bruno nam je kao otac, brine o nama i pomaže nam kad god zatreba, priča Julia. Oleg i ona upravo su uz njegovu pomoć uspjeli na jednom mjestu okupiti članove svojih obitelji.

Alina i Julia

Olegova sestra Alina Storozhuk koja u Brnobićima boravi sa svoja dva sina, osnovnoškolcem i srednjoškolcem, kaže kako nema riječi kojima bi zahvalila Brunu. Osigurao je smještaj njoj i njenoj djeci i sve što im je potrebno u ovim teškim trenucima.

- Hvala Hrvatskoj i Hrvatima, osobito Brunu, stanovnicima Brnobića i drugih naselja Grada Buzeta, Crvenom križu, Centru za socijalnu skrb, gradonačelniku Damiru Kajinu i Dubravki Črnac Dujanić na njihovom angažmanu. Hvala učiteljima i profesorima u osnovnoj i srednjoj školi. Moja obitelj također želi biti korisna za svih vas. Hrvatska je jako lijepa zemlja, željela bi da djeca ovdje steknu obrazovanje, pročitala nam je tekst na hrvatskom jeziku kojeg je prethodno sama napisala Ukrajinka Alina. Nepuna je dva mjeseca u Istri, a jako se trudi naučiti hrvatski.

Alina je učiteljica razredne nastave, a ubrzo po dolasku u Brnobiće zaposlila se u Cimosu što joj ne predstavljala problem jer završila je srednjoškolsko obrazovanje za tokara, a potom nastavila studirati. Rad za strojem kaže nije težak, jedino su joj mali problem noćne smjene, jer tada malo spava.

U Ukrajini je, nerado se prisjeća Alina, bilo strašno. Najgore je bilo djeci. U Žitomirskoj oblasti, selu Vilha odakle je došla, nije bilo direktnih razaranja, ali su u okolici stalno odzvanjale detonacije. Noću bi zaspali ne znajući hoće li se ujutro probuditi. I tako su 5. ožujka krenuli na put.

U Brnobiće su stigli 9. ožujka. Trebalo je za njih osam, Olegovu mamu, dvije sestre i petero djece, organizirati prijevoz do poljske granice. Uspjeli su potom doći do Varšave gdje su prenoćili i dobili mjesta u vlaku za Beč, no polazak se odužio pa su išli prema Budimpešti. Julia je preko društvenih mreža kontaktirala dobrovoljce koji su bili spremni dovesti ih u Istru. Stupila je u kontakt s jednim iz Kutine i uspjela dogovoriti da ih dovezu kombijem i autom do Brnobići.

Povezane vijesti

• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima
• RAZGOVARALI SMO S VODEĆIM ISTARSKIM ZNALCEM ZA METEORE.  "Kad padne noć, pokušat ćemo izračunati gdje je završio ovaj današnji meteor. Inače, takve nazivamo bolidi". DONOSIMO I NOVI, DOSAD NAJATRAKTIVNIJI VIDEO PADA 
• FOTOGALERIJA / U najmanjem gradu na svijetu konobe, suvenirnice i muzeji rade bez predaha. Turista je dvostruko više nego lani