Složna braća Polesini izuzetno su važne osobe turbulentnog razdoblja pada Prejasne Republike i prve austrijske vladavine, zatim razdoblja francuske okupacije koja je nakratko prekinuta ulaskom austrijskih trupa u proljeće 1809. godine, nakon čega Istra ulazi u sastav Ilirskih provincija

Obitelj Polesini bila je najuglednija i najmoćnija obitelj porečkog municipalnog patricijata. Tijekom Novoga vijeka dali su mnoge zapažene intelektualce i sudionike političkoga, društvenog i kulturnoga života u Istri. U XVI. stoljeću istaknuo se Girolamo, rođen u Poreču, profesor prava na Sveučilištu u Padovi. U Motovunu je rođen Francesco (1729.–1819.), pulski (od 1771. godine) i porečki (od 1778. godine) biskup.

Pravnik i političar, biskupov brat Gian Paolo Sereno (1739.–1829.), o kojem je ovdje najviše riječi, nakon pada Mletačke Republike (1797.) bio je upravitelj Poreča, a za francuske vlasti predsjednik suda za područje od Mirne do Pule. U drugoj polovici 19. stoljeća djelovao je Gian Paolo (1818.–1882.), pokrajinski kapetan i predsjednik Istarskoga sabora, koji se istaknuo kao zastupnik talijanskoga nacionalnoga programa u Istri. Vodio je sjednicu u travnju 1861. godine, kada su zastupnici odbili izabrati dva svoja predstavnika u Carevinsko vijeće (tzv. Dieta del nessuno).

Njegov sin markiz Benedetto bio je vlasnik dvorane Istarske sabornice, koju je 1922. godine darovao Istarskoj pokrajini.

Imali su posjede na području Červara, Zamaska, Motovuna, Motovunskih Novaki i Poreča - izgradili dvorce na otoku Sveti Nikola i u Svetom Ivanu od Šterne, vilu Polesinu.

Složna braća Polesini

Složna braća Polesini izuzetno su važne osobe turbulentnog kraja 18. i početka 19. stoljeća u Istri, razdoblja pada Prejasne Republike, prve austrijske vladavine (1797.–1805.), zatim razdoblja francuske okupacije koja je nakratko prekinuta ulaskom austrijskih trupa u proljeće 1809. godine, nakon čega Istra ulazi u sastav Ilirskih provincija (do 1813. godine). Od 18. stoljeća nose titulu markiza.

Gian Paolo Sereno Polesini rođen je 1739. godine u Motovunu, u venecijanskoj Istri, od Benedetta i Nicolette Apolloni. Školuje se u Kopru, a diplomu oba prava stekao je na sveučilištu u Padovi. Godine 1771. brat Francesco imenovan je pulskim biskupom i Gian Paolo ga prati u Rim na posvećenje. Kroničari su zabilježili da ga je sam papa Benedikt XIV. htio zadržati u Vječnom Gradu. Francesco će potom (1778.) biti imenovan porečkim biskupom, kojem će se pridružiti. Gian Paolo će mu se tada pridružiti, stanovati u biskupskoj palači i posvetiti učvršćivanju obiteljskog prestiža. Braća Polesini diktirali su politički i mondeni život grada. Oženio se furlanskom plemkinjom Elenom, kćerkom grofa Paola di Spilimberga. Imali su tri sina - Benedetta, Marquarda i Francesca - i pet kćeri, blizankinje Nicolettu i Francescu, Claru, drugu Francescu i Polissena.

Političar i prosvjetitelj

Polesini je povremeno bio učenjak i pjesnik, a bio je povezan s akademijama Rima i Padove. Imao je bogatu korespondenciju s onodobnim kulturnim i inim djelatnicima, piscima, plemićima, kardinalima i učenjacima. Bio je obdaren snažnim karakterom, ljubazna ponašanja i vješta govora, čovjek velikoga znanja. Cijenili su ga, među ostalim, i na engleskom dvoru. Za njega su rekli da je slavni vitez vrlinom i naukom. Objavio je nekoliko prosvjetiteljskih brošura (Della preservazione degli ulivi in Istria, oko 1770.; Lo spirito del commercio, 1792.; Sopra la valle e il bosco di Montona, 1794.-1795).

Polesini je na čelu koparske Accademia dei Risorti, prvo 1764.-1765., kada je naslijedio grofa Gian Rinalda Carlija (1720.-1795.), s kojim je prijateljevao i koji je također studirao pravo na padovanskom sveučilištu, te opet 1793. godine, kada je postala Ekonomska i književna akademija. Promicao je razvoj poljoprivrede, napose maslinarstva, zalagao se za očuvanje Motovunske šume, izvora drva za Arsenal, pisao kako trgovati.

U lipnju 1797. godine dodijeljena mu je funkcija političkog direktora u Poreču, potom postaje predsjednikom prvostupanjskog suda u Poreču, gdje su sudske i političko-administrativne funkcije objedinjene. Nagovarali su ga da ode u Milano gdje će napredovati u karijeri, ali je on to odbio, htio je ostati uz brata biskupa i obitelj.

Nakon Požunskog mira 1805. godine i prelaska Istre u Italsko kraljevstvo, Polesini je prihvatio imenovanje članom Glavnog vijeća Odjela za Istru, uspostavljenog dekretom od 22. prosinca 1807. godine. Tada je napustio mjesto porečkog gradonačelnika, podestata, iz razloga što su, kako je objasnio, svu upravu preuzeli župan i njegovi izaslanici.

Ushićen povratkom austrijske vlasti

Ushićeno je stoga pozdravio povratak Austrije 1813.-1814. U svom prigodnom govoru tada je istaknuo: "Jedan od najradosnijih dana koji se mora zabilježiti zlatnim slovima u analima Istre nedvojbeno je onaj dan kada je Istra pridružena i inkorporirana austrijskoj Carevini". Ostao je međutim razočaran kada je uzalud pokušao imenovati nove okružne povjerenike, a nije prihvaćena ni njegova molba da Poreč postane glavni grad istarskog okruga; izbor je pao na Pazin.

Polesini se nalazi među porečkim uzvanicima koji su 9. svibnja 1816. godine dočekali austrijskog cara Franju I. Tom prilikom car je intervenirao da riješi obiteljski spor, uvjeravajući Polesinija da pristane na brak svog najstarijeg sina Benedetta s Marijanom Gridelli. Gian Paolo Sereno Polesini preminuo je 8. siječnja 1829. godine u Poreču, a pokopan je u crkvici sv. Ane kod Červara.

Dvorci na otoku Sveti Nikola i u Svetom Ivanu od Šterne

Neposredno nakon pada Venecije, 1798. godine otok Sveti Nikola ispred Poreču prodan je porečkoj plemićkoj obitelji Polesini. Crkva je zatvorena, te je vremenom prostor oronuo i zapao u vrlo loše stanje. Na tom je mjestu 1887. godine Benedetto Polesini dao sagraditi ljetnikovac po uzoru na toskanski kaštel, te ga posvetio supruzi Isabelli. Na otoku se nalazi svjetionik visok 15 metara, izgrađen 1403. godine odlukom mletačkog senata. Za ono vrijeme, bio je to najviši svjetionik na istočnoj obali Jadrana. Noću su fratri na vrhu palili vatru, koja je moreplovcima bila dragocjeni putokaz. Dvorac-ljetnikovac na otoku je 80-ih godina 20. stoljeća pretvoren u turističke apartmane. Sada je u vlasništvu porečke turističke tvrtke Valamar Riviera.

Dvorac po nacrtu slavnog renesansnog arhitekta

Plemićka obitelj Polesini na brežuljku u blizini naselja Sveti Ivan od Šterne, gdje je nekad bio kaštel, gradi dvorac s parkom i okolnim zgradama u paladijanskom stilu. Čini se da je dvorac sagrađen prema nacrtima koje je izradio sam Andrea Palladio, slavni renesansni arhitekt. Vjerojatno najljepša klasicistička građevina u Istri, savršenstvo je klasične arhitektonske kompozicije. Glavnu rezidencijalnu zgradu, koja je ujedno i najveća građevina kompleksa, krasi monumentalno klasicističko pročelje s istaknutim dvokatnim rizalitom i trijemom na četiri stupa, do kojega se pristupalo širokim stubištem, a u ulaznom dijelu prizemlja nalazio se veliki središnji salon. Izvorno stubište obitelj Polesini, krajem 19. stoljeća, premješta na svoju novu vilu na otoku Sveti Nikola ispred Poreča.

Povezane vijesti

• Porečki muzej bogatiji za predmete iz ostavštine obitelji Polesini