Žestoka rasprava o odlaganju nuklearnog otpada započela je početkom 2021. u talijanskim medijima. Riječ je o 67 lokacija duž cijelog Apeninskog poluotoka – kao i u sjevernom dijelu Italije – gdje bi se po planovima nadležne državne agencije trebali naći spremnici nuklearnog i radioaktivnog otpada što ga proizvode talijanske znanstvene i druge institucije. Rasprava je svakako zanimljiva i za nas u Hrvatskoj, a napose u Istri jer je, zračnom linijom, najbliže planirano odlagalište nuklearnog otpada od Pule udaljeno svega 265 kilometara. Planira se njegovo instaliranje u idiličnoj Toskani, u okolici grada Siene koje je zrakom udaljeno od Pule – preko Jadrana - 265 kilometara. Toskana je, u potresno vrijeme neophodno je upozoriti, u prosincu 2019. godine bila pogođena potresom snage 4.5 po Richterovoj ljestvici koji je uzrokovao iskakanje vlakova iz tračnica – što su tada zabilježili brojni svjetski mediji.

Ni neka druga predložena odlagališta nuklearnog otpada nisu daleko od Istre i Hrvatske. Primjerice, planirana su u regiji Pijemont, popularnoj po skijalištima, čiji je glavni grad Torino od Pule udaljen 485 kilometara. Milano, gdje se već nalazi privremeno skladište radioaktivnog otpada udaljeno je od Pule 370 kilometara zračne linije, a nije tako daleko ni regija Puglia, također „preko mora“ – do Pule je 443 kilometra, a do Splita svega 255 kilometra zračne linije.

Problem odlaganja nuklearnog otpada bio je proteklih mjeseci – do petrinjskog potresa – značajna tema i u nas. Planirano je da se otpad iz Nuklearne elektrane Krško odlaže u armirana betonska podzemna skladišta u vojarni Čerkezovac na Trgovskoj gori pored Hrvatske Kostajnice koja je od Pule udaljena 215 kilometara zračne linije.

U susjednoj Italiji objavljivanje popisa lokacija na kojima bi se trebao skladištiti nuklearni otpad izazvalo je velike prijepore. Kako piše rimski dnevnik La Reppublica, neke općine regija Sardinije i Pijemonta dale su do znanja da im se tamo nuklearni otpad uopće ne bi svidio. To je očekivano, ali nakon šest godina traženja da se izgradi Nacionalno spremište radioaktivnog otpada njegova lokacija nije pronađena, pa je Italija koja dio svog radioaktivnog otpada otprema u inozemstvo, morala primijeniti druga rješenje. Sogin - državna tvrtka zadužena za razgradnju nuklearnih postrojenja – objavila je popis 67 područja koja ispunjavaju 25 potrebnih kriterija i izazvala velike polemike. U regiji Pijemont izabrano je osam lokacija između provincija Torino i Alessandria, na području Toskane i Lazia 24 područjaizmeđu provincija Siena, Grosseto i Viterbo, odnosno općine Pienza, Campagnatico, Ischia i Montalto di Castro, Canino, Tuscania, Tarquinia, Vignanello, Gallese i Corchiano. Regija Basilicata-Puglia ima sedamanest „nuklearnih“ lokacija na područjima provincija Potenza, Matera, Bari i Taranto. Odabrano je i 14 područja na Sardiniji i četiri na Siciliji.

Italija treba započeti s odlaganjem vlastitog nuklearnog otpada do 2025. godine. Trenutno plaćaju odlaganje dijela nuklearnog otpada u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Pitanje atomskog otpada problem je što ga Italija ima od 1987. godine, kada je nakon referenduma zatvorila četiri nuklearne elektrane. Od tada se traže mjesta za odlaganje otpada te je tek početkom 2021. pokrenuta dvomjesečna javna rasprava na tu temu. Da se posao izgradnje ukupno 110 skladišta i 90 zgrada od armiranog betona dovrši, trebat će najmanje četiri godine. Radi se o pohrani radioaktivnih tvari koje se koriste za kliničku dijagnozu, za antitumorske terapije i druge. Ukupno se radi o oko 95.000 kubika radioaktivnog otpada koji mora biti smješten u spremnike s rokom trajanja od najmanje tristo godina. Inače, rok je bio kolovoz 2015. godine, ali Italija - zajedno s Austrijom i Hrvatskom - nije poštivala rokove i Europska komisija službeno je otvorila postupak za kršenje zakona u studenom prošle godine.

Prema pisanju dnevnika Corriere della serra, na sjeveru Italije koristi se radioaktivni materijal u industrijskog proizvodnji. U Lombardiji, posebno na području Brescie te u manjoj mjeri u Venetu, korišteni su cezij 137, radij 226 i cobalt 60 koji dolazili iz istočne Europe sa kojima se radilo u ljevaonicama i čeličanama. Bili su skriveni u olovnim omotima uguranim u otpadne kamione, kako bi mogli pobjeći kontroli. Kad su završili u pećima, onečistili su sustave za smanjenje dima, prahove, čelične i aluminijske poluge. Najviše incidenata te vrste događalo se prije tridesetak godina, ali dešavaju se i danas.

Na području Brescije više od 86 tisuća tona i dalje se nalazi unutar postrojenja ili na odlagalištima izgrađenim bez izolacije dna te dolaze do izvora vode. Navodi se slučaj odlagališta otpada Metalli Capra u Capriano del Colle, najvećeg odlagališta otpada u Italiji gdje se nalazi 82.500 tona troske cezija 137 što se nalaze u regionalnom poljoprivrednom centru punom vinograda.

Onečišćeni materijal ostao je i unutar čeličana. Kako bi spriječio da požari, potresi ili druge nepogode izazovu ekološku katastrofu, u nekoliko je slučajeva prefektura Brescia kao rješenje odabrala izgradnju armiranobetonskih bunkera u kojima će se dva stoljeća čuvati prah i šipke. To je vrijeme propadanja cezija. 370 tona troske pronađene u ljevaonici Premoli u mjestu Rovello Porro, na području Coma, još nisu osigurane. Ondje su od 1990. godine, kada je rastopljena količina kontaminiranog otpada koju je kupila austrijska tvrtka Almeta koja ga je pak uvezla iz istočne Europe. Godine 1990. serija tog istog otpada također je završila u Astri u Gerenzanu (Varese) gdje i danas 320 tona čeka konačno rješenje. U lječilištu Eco-Bat u Paderno Dugnanu kod Milana 2015. godine ostao je izvor radija 226.

Na službenom popisu mjesta s niskom radioaktivnošću nalazi se gotovo isključivo Lombardija, ali samo zato što se ovdje nalazi više od polovice talijanskih ljevaonica i stoga je broj otkrivenih i potencijalnih nesreća statistički veći. Maurizio Pernice, direktor Isina - nacionalnog inspektorata za nacionalnu sigurnost koji djeluje od kolovoza 2018. - kaže da je "zapanjen" odsutnošću izvješća iz drugih regija, objavljuje Corriere delle serra.

Incidenata ima i u nama bližoj talijanskog regiji, Venetu. Tamo se prvi radioaktivni incident dogodio još 1974. godine. U sveučilišnoj bolnici u Veroni Radij 226 kontaminirao je čak sto tona medicinske opreme u bolničkom skladištu, pa tako nije završio u dvadeset privremenih naslaga u Italiji u kojima se inače nalazi vrlo malo radioaktivnog otpada koji svakodnevno proizvode bolnice i industrije. Posljednji veći incident zabilježen je 2004. godine u Vicenci.

Iako je riječ o radioaktivnom otpadu male i srednje opasnosti, njegovo izlaganje bez zaštite moglo bi dovesti do značajnih i vrlo dugotrajnih ekoloških posljedica. U vremenima potresa i pandemije problem odlaganja nuklearnog otpada ne treba staviti u drugi plan – jer njegovo nepodesno pospremanje može ugroziti niz regija i država u razdoblju od tristotinjak godina, koliko je potrebno da se neki radioaktivni elementi razgrade.

Povezane vijesti

• ARENA U DOBA ITALIJE: Opere, fašizam i rođendan Adolfa Hitlera
• Kozlevac: Nema razloga za strah
• Ispunjene tribine Doma sportova «Mate Parlov» svjedočile igri mačke i miša hrvatskih rukometnih reprezentativaca