Rimski je Amfiteatar u Puli od kraja 1918. za nove, talijanske vlasti, nesumnjivo bio vodeći simbol rimskog nasljeđa grada i cijele Istre.

Stara je građevina bila jedan od argumenata kojim su vlasti isticale talijansko pravo nad ovim područjem, posebno za vrijeme fašizma, koji je nastojao od Italije stvoriti modernu slijednicu Rimskoga Carstva, kulturološki i geopolitički.

U tom trenutku unutrašnjost Amfiteatra bila je samo jedna golema udubina, s dubokim kanalom u sredini. Stari flavijevski spomenik, odnosno njegova unutrašnjost, slabo se koristio. Primjerice, prigodom prisege mornaričkih pitomaca.

Prvi korak valorizacije Arene bio je uređenje okolice da bi se oplemenila vizura samog spomenika. O tome piše Emil Jurcan u znanstvenome članku "Antički spomenici kao ishodišta urbane transformacije Pule".

Tijekom 1932., na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Pule Luigija Bilucaglije, udareni su temelji pokretanja opernih sezona u Areni, s krajnjim ciljem poboljšanja turističke i gospodarske slike grada. Kako bi to bilo moguće, trebalo je prilagoditi unutrašnjost Amfiteatra. Doista, tijekom ljeta 1932., ekspresnom su brzinom na istočnoj strani sagrađene tribine, pozornica od 400 kvadratnih metara, a udubina u sredini borilišta je pokrivena. Ugrađeno je za to vrijeme moderno osvjetljenje, a scenografija je posuđena iz veronskog amfiteatra.

Tijekom te prve, eksperimentalne operne sezone unutar Arene, izvedene su "La forza del destino" i "Aida" Giuseppe Verdija. Rad o opernim sezonama u Areni, između drugih tema, napisala je Lada Duraković u knjizi "Pulski glazbeni život u razdoblju fašističke diktature 1926.-1943".

Već sljedeće godine osnovana je tvrtka Ente Autonomo "Arena" s ciljem stvaranja uvjeta za trajno korištenje antičkog spomenika u kulturne svrhe. Za izvođača radova odabrana je pulska tvrtka "Heininger e Bearz", a cjelokupan projekt koštao je 125.000 tadašnjih lira. Rekonstrukcija je podrazumijevala trajno zatrpavanje udubine u središtu Arene, nivelaciju terena, uređenje ulaza, izgradnju kamenih tribina, postavljanje pozornice te rasvjete i sanitarija.

Tijekom ljeta 1933., u novom ambijentu, izvedene su "Nozze istriane" Antonija Smareglie i "Gioconda" Amilcarea Ponchiellija (19.-30 kolovoza). Za tu svrhu organizirani su posebni prijevozi parobrodom iz Trsta, preko Pirana, Poreča i Rovinja, te vlakom iz svih istarskih mjesta povezanih željeznicom. Prema pisanju novina, 5.000 gledatelja pratilo je operne izvedbe svake večeri.

Godine 1934., u sklopu velike sportsko-kulturne manifestacije "Istarsko ljeto" (Estate istriana), u Areni su od 27. lipnja do 8. srpnja prikazivane "Tosca" Giacoma Puccinija i Wagnerov "Lohengrin". Godine 1935., od 2. do 12. kolovoza, prikazane su opere "Mefistofele" od Boita i "Il Trovatore" Giuseppe Verdija.

Godina 1936. u cijeloj Italiji pamtila se po političkim okupljanjima tijekom razdoblja talijanske agresije na Etiopiju i slavlja od 5. svibnja 1936., kada je objavljena vijest o zauzimanju etiopskog glavnog grada Addis Abebe. U krcatoj Areni, fašisti i građani slušali su slavni Mussolinijev govor putem zvučnika, koje je unutar lukova starog spomenika postavila ratna mornarica. Prema pisanju tadašnjih novina, u Areni se tom prilikom okupilo oko 30.000 ljudi. Ispred Amfiteatra već je stajao spomenik cezaru Augustu, a ubrzo mu se priključila rimska vučica, s Romulom i Remom, u slavu novog Rimskog carstva.

Tijekom godina Drugog svjetskog rata unutrašnjost Amfiteatra koristi se samo u vojno-komemorativne svrhe, a u ovom listu sam već pisao o proslavi rođendana Adolfa Hitlera 21. travnja 1944. godine od strane njemačkih vojnih vlasti u Puli. Svoju proslavu imala je i nova, jugoslavenska vlast, a unutrašnjost starog spomenika je od 1950-ih uspješno počela primati u goste najpopularniji Filmski festival na ovim prostorima.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Pulski Ironman 70.3 rasprodan!
• Renzo Arbore večeras u Areni