U zimsko, ali sunčano rano poslijepodne stigli smo u pazinski azil za životinje koji se smjestio u dva objekta starog vojnog kompleksa sjeverno od Pazina, na lokaciji zvanoj Loke nedaleko Pazinčice. Ondje nas je primila voditeljica azila, Pazinka Mae Isaksson koja zajedno s kćeri Majom Lilith Klemen (predsjednica udruge Happy end) i volonterom, Šveđaninom Bennyjem Anderssonom, svakodnevno, već jedno desetljeće ovdje brine o napuštenim životinjama, prvenstveno psima i mačkama. Vikendima stiže 20-30 volontera iz cijele Istre, pa čak i ljeti turista. Neki rade, ali većina šeće pse.

Kada su odlučili otvoriti sklonište za životinje, na proljeće 2010., tražili su terene i objekte oko Pazina koji bi bili prikladni za to, međutim, Grad im nije imao nešto pogodno za ponuditi. Stoga su se odlučili osposobiti dio vojnog kompleksa koji je tada već nekih 20 godina bio prazan, devastiran i nikome interesantan. Grad je zatražio od Ministarstva obrane da im se te neperspektivne objekte preda u vlasništvo, koncesiju ili najam. Grad je u međuvremenu čestice na kojima se nalazi azil uvrstio u svoje prostorne planove za namjenu skloništa, a nešto se vremena izgubilo na imovinsko-pravnom rješenju jedne sporne čestice. Ipak, napravljen je projekt skloništa za 50 pasa i dobivena je lokacijska dozvola.

Jedno vrijeme u Happy Endu boravila je i nutrija

- Deset godina je prošlo, a nismo baš nikud stigli, kaže Isakkson, a na pitanje gdje je trenutno zapelo kaže da su čestice na kojem se nalazi azil trenutno u vlasništvu Ministarstva državne imovine koje sada nema zapreka da riješi taj problem. Napominje da su se susreli s pravnim problemom. Naime, prvih nekoliko metara čestice na kojoj se nalazi glavna zgrada skloništa bilo je zahvaćeno zonom rizika od poplava, a prema pravilniku o skloništima ona se ne smije smještati na takvom području. Stoga je dopuštenje za azil Grad zatražio za susjednu česticu koja ni u kojem obimu nije u rizičnoj zoni.

- No, što se dogodilo krajem prošle godine? Izašao je novi pravilnik o skloništima koji je izbrisao stavku o zonama rizika od poplava, tako da to što je nama bila najveća prepreka za legalizaciju objekta sada je riješeno. Naime, skupo bi nam bilo ići graditi potpuno novo sklonište, kaže Isaksson dodajući da im na ovoj lokaciji nakon što su angažmanom Grada dobili vodu i odvoz smeća treba još struja, septička jama i adaptacija objekata (uključujući skidanje ternita s krovišta, žbukanje i izolacija, postavljanje adekvatnijeg grijanja itd.). Za svjetlost se zasad snalaze sa solarnim panelima, jer se nekim psima terapija mora davati i tijekom noći. "Sada čekamo mišljenje županijskog Zavoda za prostorno planiranje da li postoji još neka druga zakonska prepreka koja nam priječi registriranje skloništa. No, sada je izvjesno da će azil biti: ili će ovaj biti registriran ili će se graditi novi na susjednoj čestici", kaže Isaksson. Legaliziranje djelatnosti konačno bi im osiguralo financije (hranu, veterinarsku skrb i naknade za zaposlene), jer sada ovise o donaciji Grada i ljudi dobre volje. Koliko su dosad udomili životinja?

- Kada bi uzeli u obzir i sve one koji su kod nas bili samo na nekoliko dana ili bili na privremenom boravku kod nekog, zasigurno smo dosad udomili više od tisuća pasa. Sve do prošle godine prosječno smo godišnje primali i udomljavali oko stotinu pasa, ali tu si onda od jutra do mraka, nema da mrdneš nigdje. Prošle godine smo dosta smanjili broj pasa upravo iz razloga neizvjesne budućnosti, kaže voditeljica Isaksson dodajući da se mačaka značajno manje udomi.

Mae i Benny s nekima od svojih pasa

Trenutno skrbe o 40-ak pasa i 60-ak mačaka, ali imaju i golubove, patke, pa čak i jednog mladog galeba. Pravi mali zoološki vrt. Kako je mladi galeb došao u središnju Istru?

- Doveli su nam ga iz Pule da ga rehabilitiramo pa pustimo. Planirali smo da bude kod nas tjedan-dva, dok mu se ne zaliječi ozlijeđena noga. I posve je ozdravio, ali ne može letjeti mada mu krilo izgleda normalno i rentgen ne pokazuje ništa, očito je neki nerv uništen. Maja ga je svejedno pokušala pustiti kod mora, pa je trčala skoro kilometar za njim. Vidi se da zna što treba, trčati, uzeti zalet, ali jedno krilo nikako ne može podignuti i sad živi kao "kokica". S patkama se vrlo dobro slaže, pojašnjava nam sugovornica. U ograđenom dijelu u malim bazenčićima kupa se pet pataka i jedan galeb. Vrlo simpatično. Kako su patke stigle?

- Kupila sam ih na stočnom sajmu u Žminju, jer mi ih je bilo žao. Prodavač je rekao da će te male patke u tri mjeseca težiti tri kilograma i da će biti spremne za klanje. I tako su sad već dvije godine, što je već duboka starost za tovne patke, kod nas, nastavlja. Iako im to nije u fokusu djelatnosti pitali smo bave li se inicijativama za prava odnosno poboljšanja uvjeta životinja na farmama.

- Uvijek kada imamo priliku i vremena, iako nemamo prostora ovdje, ali svakako podržavamo i priključimo se svakoj takvoj peticiji ili akciji, odgovara Mae. Dodaje da su kad su startali pazinski azil bili zamisli mnogo većim i kompleksnijim - Centrom za životinje s posebnim odjeljenjima za pse, mačke, centrom za rehabilitaciju divljih životinja, te utočištem za farmske životinje gdje bi se moglo djeci pokazati kako bi trebale životinje živjeti.

Mae Isaksson je iz Pazina

- Ne zalažemo se toliko za veganstvo, prepustimo ljudima na volju hoće li jesti meso ili ne, već se zalažemo za uvjete domaćih životinja dok su žive, ističe Mae koja kaže da su imali velike planove, ali su nakon deset godina već pomalo umorni i izgubili nadu da će nešto od toga biti.

No, to ne znači da kod njih nema divljih životinja, u okolici azila, zbog blizine pitke vode na potoku, često viđaju divlje svinje, lisice, srne, jazavci, kune, lasice, škanjce. A nedavno su na skrbi imali nutriju pronađenu u pazinskom Željezničkom parku (!). S obzirom da ovi glodavci ne žive u gradovima, nego uz rijeke, mislili su da ju je netko zamijenio za štakora. Ipak, bila je nutrija. S polomljena dva rebra i drugim ozljedama. Pretpostavljaju da ju je automobil udario. U mjesec dana skoro se potpuno pripitomila, te počela jesti iz ruke. Često im ljudi donose stradale male ptice, najčešće vrapce, ali oni nerijetko brzo uginu. Uspješno su spasili ćuka kojeg su prilikom velikog nevremena našli pokraj ceste ispod kamena. Njega su, nakon oporavka, pustili gdje su ga i našli. "Svako toliko pa imamo nekog čudnog gosta", nastavlja Mae koja je na Sveučilištu u Linköpingu u Švedskoj položila studij etologije (ponašanje životinja) i psihologiju pasa. Kako izgleda običan dan u azilu?

- Ujutro kada dođemo prvo podijelimo terapije psima i mačkama. Neki imaju sirup, neki tablete, a neki inekcije. Imamo starije pse koji su bolesni na srce, imamo Neru koja je dijabetičarka koja prima inzulin dvaput dnevno. Neki su prehlađeni, neki su se ozlijedili pa ih treba previti… Nakon toga ide čišćenje, boks po boks. Pse se pušta u dvorište, jer moraju izaći van najmanje dvaput dnevno. I više boksova odjednom se pušta ako ti psi mogu ići zajedno. U međuvremenu se pripremi friška voda, operu zdjelice i pripremi hrana. Kada sve to završi idemo na ručak i vraćamo se nakon toga da bi sve to ponovili, ali popodne je mnogo lakše, nastavlja Mae. Šetati ih ne stignu svaki dan tako da za šetnje moraju čekati vikende kada dolaze volonteri. Ali tada u šetnju idu baš svi. Većina pasa funkcionira dobro zajedno, ali nekoliko ih se ne želi družiti s drugim psima. Ti moraju biti sami u boksu i njih se mora same šetat.

- S obzirom da su Loke vjerojatno najhladnija lokacija u Istri sanjamo o tome da jednog dana svi psi budu na toplom zimi, a ljeti vani, kaže Mae dodajući da se jedina vanjska špina zimi zna zalediti i na više dana. Azil je otvoren cijelog dana. "Svatko tko želi može doći i vidjet ili prošetat psa, tako ih upoznaju i mogu se lakše odlučiti na udomljavanje", kaže voditeljica.

Udruge u Hrvatskoj se znaju međusobno pomagati hranom, opremom ili preuzimanjem životinja. Happy endu pomaže dosta novoosnovana SOS šape iz Poreča, jer nema vlastito sklonište. Posebno je dobra suradnja s udrugama i pojedincima iz inozemstva: bračnim parom iz Nizozemske i nekoliko skupina iz Njemačke, pogotovo udrugom Happy days koja je osnovana baš s ciljem pomaganja pazinskoj udrugi. Doniraju im potrebne namirnice, ponekad novčane donacije, ponekad preuzmu pojedinog psa za udomljavanje, a nekad se pridruže volonterskom radu u azilu. Kakva su inozemna iskustva?

- Riješili su to iz korijena s obaveznim čipiranjem i registriranjem. Prava je rijetkost da se nađe napuštenog psa bez čipa, a kod nas je obrnuto. Možda jedan od deset ga ima. U tome je srž problema, jer s čipom se lako dođe do vlasnika. Ako ga ne želi uzeti nazad ili je pas zbog zanemarivanja smješten u sklonište dužan je plaćati troškove, makar ovrhom, a ne da plaća gradski proračun, kaže Mae. Što bi bilo rješenje?

- Po zakonu o zaštiti životinja kontrolu čipiranja svih pasa na svom području dužne su bile provesti jedinice lokalne samouprave. To znači da su komunalni redari bili dužni ići od domaćinstva do domaćinstva te provjeriti svakog psa, dati rok za čipiranje ili naplatiti kaznu, međutim, jako je malo koji grad ili općina to napravio, a u Istri nijedan, kaže Mae.

Na provođenje zakona i sređivanje stanja bilo bi potrebno zaposliti još pokojeg komunalnog redara. Happy end je predlagao da ih se ovlasti da sami to volonterski odrade. Smatraju da bi većina vlasnika surađivala, a ondje gdje ne bi prepustilo bi se komunalnom redaru. Također smatra da bi se veterinare moralo ovlastiti da budu dužni prijavljivati nečipirane pse. "Ne razumiju da je to jedini način da se smanje troškovi oko zbrinjavanja životinja", zaključuje Mae.