VODNJAN
SUBOTNJI ĐIR NA TRADICIONALNI SAMANJ: Nakon praznika se baš i ne kupuje, samo se gleda što se nudi na štandovima
(Z. STRAHINJA)
Od maslinovog ulja, sadnica peršina i pomidora, preko baterija, satova, alata, cipela i jakni, do antikviteta, stoke, skupe poljoprivredne opreme - sve je na prodaju, sve ima svoju cijenu. No, trgovački je kruh neizvjestan, ima dobrih dana, neke je bolje i zaboraviti
Nebo se smilovalo, kiša je s jutrom stala, nema razloga da se tradicionalni samanj u Vodnjanu ne održi. Svake prve subote u mjesecu, vodnjansko je sajmište sjecište trgovačkih putova, mjesto susreta trgovaca iz cijele Hrvatske i kupaca s cijele Puljštine. Od maslinovog ulja, sadnica peršina i pomidora, preko baterija, satova, alata, cipela i jakni, do antikviteta, stoke, skupe poljoprivredne opreme - sve je na prodaju, sve ima svoju cijenu. No, trgovački je kruh neizvjestan, ima dobrih dana, neke je bolje i zaboraviti.
Pasala je Carina, neki su bježali
- Ma slabo je danas. Obično je tako ako je prije samlja neki praznik, a imali smo Prvi maj. To je ovdje u Vodnjanu nepisano pravilo. U aprilu je bilo odlično, bilo je i puno ljudi i trgovaca. Malo prije je pasala i Carina, neki su se razbježali, vidiš da je ovaj u žurbi ostavio rasprostrt stol, priča nam prodavač sadnica.
Gotovo 25 godina na samanj dolazi i kovač Dragan Žufić iz Trošti kod Pazina. Nema čega nema iz njegove kovačije: mace i bati, lopate, saponi, sikire, kuke, punte, kosiri, srpi… Ima i elegantnih laganih rankuna, baš prigodnih za šparugare. Kupuju li Vodnjanci starinski alat ili su svi prešli na modernu mehanizaciju?
- Kupuju, kupuju, mada ne puno. Ali ovdje dolaze i oni koji nisu iz Vodnjana, a ja ih ne pitam otkud su. Ljudi dolaze kad im nešto treba, već smo dugo ovdje i znaju za nas da ćemo biti tu. Čuj, puno je manje potreba za ovakvim alatom nego nekada, ali je i malo majstora koji ga izrađuju, tako da sam stalno zauzet, priča Žufić koji je drevni zanat brusio s brojnim starim majstorima. Njegov štand, očekivano, privlači mnoge muške na ćakulu, mnogi se i s nostalgijom prisjećaju ovakvih predmeta.
- Uz delo, radio sam i doma, i dobivao pomalo na kvaliteti. Nasljednik? A, pomaže mi sin, ali da li će mi biti nasljednik, da li će biti zainteresiran, teško je reći. Ako se odluči bit će "idu ruke ne muke", kaže Žufić.
Na stočnom dijelu zatječemo Milana Milinkovića iz Rovinja s punom prikolicom svinja.
Samice su ipak bolje za meso
- Svaki put dolazim u Vodnjan, idem i u Žminj i u Višnjan. Ali slabo idu, slabo se to kupuje, kaže Milinković koji ih prodaje po cijeni od 15 do 20 kuna žive vage, a ima ih i teških 95 kilograma. Prasce, zapravo samice, obilaze poneki stranci s djecom želeći portretirati simpatične znatiželjne oči i vlažne njuškice.
- Samice su bolje za meso. I panceta im je bolja, komentira jedan znalac sa strane, a turisti se samo smješkaju očito ne znajući o čemu priča. Ne znaju ni svinje, da znaju ne bi tako spremno pozirale. Sve u svemu, malo je stranaca jučer bilo na glavnom zbivanju ovog vikenda u Vodnjanu. Na to nam ukazuje i Irene Hrvatin, koja sa suprugom Marčelom dolazi svaki put u Vodnjan iz Motovuna, nudeći maslinovo ulje, fažol, slanac, trukinju, lišnjak, orihe…
- Ma i ima nešto ljudi, ali slabo se kupuje. Vidim da nema stranaca, a oni inače dođu jer im je ovo zanimljivo, kaže Irene Hrvatin. Fažol prodaje po 35 kuna, po kile fara za 20 kuna, ima i kukuruznog brašna po 20 kuna za kilogram.
- Ovo je brašno od bijelog kukuruza, a ovo od žutog. To traže ljudi jer su se počeli obraćati na zdravu hranu od jedan put. Kukuruz nam melju u mlinu kod Buzeta, pričaju supružnici Marčelo i Irene. Za drugim štandom prisluškujem raspravu o potrebi izglasavanja zakona o pravima prodavača!
- Mjesec dana ljudi šutke trpe svoje žene, a onda, kada mi dođemo ovdje, dođu se ispuhati na nama pa nas maltretiraju, kaže jedan u šali.
Stari gramofon s cvjetnom trubom
- U Kastvu je žena došla na štand da joj zamijene cipele, a prodavač neće. Eto nje, vodi inspektora pod ruku i upire prstom u trgovca. Inspektor se čudi zašto joj ne bi zamijenio cipele, pa je pita: "Jeste li ih kupili baš kod njega ". A ona mrtva-hladna kaže: "Nisam". Ma, svakakvi su to ljudi, priča drugi.
Ima i svakakvih prodavač. Primjerice Darko Pavišić, kolekcionar i starinar iz, kako kaže, Duga Rese, putuje po Hrvatskoj da bi prodavao antikvitete, poput starog pluga, kotača starih fijakera, singerica, ali mu se od nekih baš i teško odvojiti. Pa onda, kako otkriva njegov drug, često i odbija prodati neki predmet.
- Istina, dođem na sajam, platim svoje mjesto, i dok popijem kavu shvatim da ne želim prodavati danas. A nekada ljudima i poklonim nešto. Često ljudi žele platiti, ali ja im nudim razmjenu za nešto čega bi se željeli riješiti. Ipak sam ja više kolekcionar, manje trgovac, kaže Pavišić koji sajmove, kao i mnogi ovdje, prati po cijeloj Hrvatskoj. Izvan zemlje, kaže, ne bi prodavao jer starine moraju ostati tu. U Vodnjan je, između ostalog, donio i gramofon s cvjetnom trubom.
Cipele, cipele, jeftino dam…
- Ima više od sto godina. Original Nema kod mene replika, kaže druželjubivi Pavišić.
Hoćemo biti u novine?
- Cipele, cipele, jeftino dam… Jesi nas slikao? Hoćemo biti u novine?, dovikuje jedan od trgovaca, očito iz kontinentalne Hrvatske. Dok žene prekapaju po konfekciji, muževi pod tendom pate uz kotlovinu i pivo.
- E sad si došao slikati kad više nema nikoga, dobacuje ugostitelj, ali uzvraćam onako kako su me trgovci naputili: "Pa cijelo jutro nema ljudi".
- Da, i nije nešto. Ali bit će bolje za mjesec dana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
