Nakon regrutacije vojnih ročnika, već 2. lipnja 1914. prestrašeni starci, žene i djeca su popraćeni na željezničku stanicu, gdje ih je čekala dugačka kompozicija sa vagonima za prijevoz stoke. Istog dana prema Kanfanaru i Divači je u nepoznato krenulo desetak od 12.300 tadašnjih stanovnika Rovinja. U gradu je, radi osiguranja imovine i održavanje rada dijela destilerije Ampelea, ostalo tek 200-tinjak osoba

Nakon što je 24. svibnja 1914. Italija najavila rat Austrougarskoj, izdana je naredba za preseljenje 50 tisuća stanovnika južne Istre, granično s crtom Rovinj – Kanfanar – Labin koja je proglašena granicom ratne zone. Obrazloženje je bilo je da će se time zaštititi žitelji tog područja koji bi mogli stradati nakon što Italija napadne Pulu, ratnu luku Monarhije, najveću na Jadranu. Uz to, Austrijanci su se velikim preseljenjem nastojali riješiti sve većeg broja nezadovoljnih iredentista i lokalnih nacionalista, koji su za njih bili peta kolona, sklona sabotažama na teritoriju za koji se pretpostavljalo da će biti u središtu ratnih zbivanja.Nakon uhićenja i zatvaranja Austriji sumnjivih osoba, preostali stanovnici južne Istra su završili u vojski, ratujući na bojištima sve do Galicije, na granici sa Rusijom.

Čim su popodne 24. svibnja 1914. austrougarski vojnici smješteni u osmatračnici na zvoniku crkve sv. Eufemije primili vijest o ulasku Italije u rat, prodornim zvukom sirena Tvornice duhana oglašena je uzbuna u Rovinju. Uslijedila je naredba da se građani pripreme za zbjeg koji će potrajati petnaestak dana. Sa sobom su mogli uzeti samo odjeću i neophodne stvari do pet kilograma težine. Nakon regrutacije vojnih ročnika već 2. lipnja prestrašeni starci, žene i djeca su prepraćeni su na željezničku stanicu, gdje ih je čekala dugačka kompozicija sa vagonima za prijevoz stoke. Istog dana prema Kanfanaru i Divači u nepoznato je krenulo desetak od 12.300 tadašnjih stanovnika Rovinja. U gradu je, radi osiguranja imovine i održavanje rada dijela destilerije Ampelea, ostalo tek 200-tinjak osoba.

Vagoni za stoku

Razgovarajući s preživjelim izbjeglicama, koje su u zbjegu umjesto petnaest dana proboravile i do četiri godine, publicistkinja i profesorica talijanske Gimnazije Ita Cherin u nekoliko je eseja, objavljenih 70-tih godina prošlog stoljeća u publikacijama rovinjskog Centra za povijesna istraživanja, ovjekovječila njihove patnje i stradanja. Najveći dio rovinjskih izbjeglica se u prvom valu masovnog zbjega, u potpuno nedostatnim vagonima, vozio punih osam dana, dospjevši do 700 kilometara udaljene Darde u Baranji.

Nakon iskrcavanja prve su tri noći proboravili u skladištima uz željezničku stanicu. Potom su izbjeglice, raspoređene u manje grupe, dobili manje od jedne krune po danu zbjega raseljene po brojnim baranjskim farmama. Pojedinci, koji su sa sobom ponijeli ušteđevinu, mogli su si priuštiti spavanje u zgradama, pod krovom, a preostala većina smjestila se u sjenicima i štalama. Nakon ljetnih tri do četiri mjeseca ponovno su ukrcavani u vlakove prema pravom odredištu, tek izgrađenom logoru Wagna kod Leibnitza u Štajerskoj uz samu željezničku prugu, na pola puta između Maribora i Graza.

Logor Wagna

Na površini od 73 hektara, u dužini od 1.500 metara, dočekalo ih je pravo naselje drvenih baraka, u koje se u narednim mjesecima smjestilo čak 22 tisuće novih stanovnika iz južne Istre, Trentina i Furlanije, spornih graničnog područja Austrije s Italijom. U raznolikim barakama smješteno je od 60 do 400 izbjeglica. U manjima su bile izgrađene sobe za pojedine obitelji. U većima su, međutim, kreveti bili odijeljeni tek paravanima, pa su logoraši, u ono vrijeme puritanski odgojeni, ostali bez privatnosti. Izbjeglice viđenijeg statusa raspoređene su u vile sa osam stanova i svojom kuhinjom. Hrana, uglavnom maneštre i palenta, kuhale su se u 22 velike kuhinje, u svakoj za oko tisuću logoraša. Logoraša je bilo puno, pa je brzo počelo nedostajati hrane. Porcije su bile sve manje, pa je u logoru zavladala glad.

Logor je bio zatvoren žicom i naoružanim vojnicima, a sve su barake imala stroge komesare. Život je organiziran po vojničkom principu i točno utvrđenoj satnici, na što su se logoraši, posebno djeca, stariji i nemoćni teško privikavali. Ponekad su im takve prilike teže padale od loše hrane, neadekvatnog smještaja i hladnoće, na koju nisu bili navikli u Istri. Najgore je bilo što su u barake ušli nakon prognanika iz Galicije, iza kojih su ostali brojni insekti, među njima i neugodne uši, koje nije uništila ni dezinfekcija svih zatvorenih prostora. Logoraši su stoga morali češće na zajedničko kupanje, što je posebno teško padalo sramežljivim ženama, a nakon toga su im vlasišta mazali petrolejom da bi uništili uši.

Dnevno 60 mrtvih

Nakon kupanja logoraši su morali izaći u hladnu okolinu, pa su mnogi, naročiti djeca, obolijevali od upala pluća, zbog slabog imuniteta često i od tuberkuloze. U logoru su buknule epidemije morbila i tifusa, pa je bilo sve više mrtvih, u prosjeku 60 dnevno. Uprava logora je odredila mjesto za groblje, a u nedostatku mrtvačkih sanduka mrtvi su često polagani u grob umotani u plahte. Najviše su stradavali najmlađi, pa gotovo da nije bilo obitelji koja nije je ostala bez djece. Srećom, u logoru je organizirana školska nastava na talijanskom jeziku, pa djeca nisu ostala bez školovanja. Najviše je učitelja bilo iz Gorice, ali su u nastavu uključeni i rovinjski učitelji, od kojih je djeci najbolje u sjećanju ostao požrtvovni Vincenzo Poduje

Da bi zaposlili žene, koje su sa djecom činile većinu logoraša, otvorene su dvije krojačnice, u kojoj se šilo rublje sa logoraše i vojsku. Krojačice su se znale snaći, prodavajući prilikom izlaska u grad prošvercano rublje i dugmad, čime su kupovale hranu. Žene su pomagale i u kuhinjama, pa su od šefova dobivale ostatke hrane, a često bi i ukrale malo graha i krumpira da kriomice nešto skuhaju za najbliže, koje je uz glad najviše morila hladnoća. U Wagni bi, naime, palo i do metar snijega, koji se nije povukao do proljeća. Male peći za grijanje nisu mogle zagrijati velike barake, pa su, u nedostatku toplije odjeće, stariji ostajali u krevetu, a žene su se pokrivale dekama, neke ih čak prekrajale u kapute. Najteže, pogotovo djeci, im je padala glad. Iako je bilo zabranjeno, za izlaska van logora su prosili. Štajerci su ih kao Talijane, koji su krenuli u rat protiv Austrije, prezirali i izbjegavali.

Još veća bijeda

Umjesto obećanih petnaest dana izbjeglice su u Wagni ostali 27 mjeseci. Po nekim procjenama čak je četvrtina logoraša umrlo u ovom okrutnom logoru, najviše od dječjih bolesti, tifusa i tuberkuloze, koje se brzo širila među izbjeglicama koje su zbog teških životnih uvjeta života izgubila imunitet. Kako je u ratu i Austrougarska slabila prvo su u proljeće 1916. prema Rovinju pušteni poljoprivrednici. Zatekli su zapušteni grad, opljačkane kuće i javne prostore, ulice zarasle u travu i rive pune drva od barki uništenih u nezapamćenom nevremenu, koji je poplavio ulice blizu mora. Najteže ih je međutim dočekalo u poljima, gdje su zarasle njive, vinogradi i maslinici. Da bi po viskom cijenama od osam kruna za kilogram nabavili bar malo kukuruza odlazili su u središnju Istru, čiji su žitelji bili pošteđeni izbjeglištva. Teško je bilo nabaviti sjemenje za jesenju sjetvu. Uz sve nevolje južnu Istru je 1917. zahvatila nezapamćena suša, zbog koje je te i naredne godine u Rovinju zavladala velika oskudica i glad.

Kad su se 1918. vratile i druge izbjeglice, vlasti su, da bi suzbile nezadovoljstvo stanovništva i pljačke, bile primorane organizirati minimalnu opskrbu stanovništva podjelom bonova. Svaka je osoba tako dnevno dobivala sto grama kruha od prosi. Da bi utažile glad ukućana dovitljive rovinjske domaćice su pekle crni kruh od ostataka kave u vojničkim kasarnama i državnim uredima, pomiješanih s malo mekinja, ili pak sa mljevenim sjemenkama grožđa. Tipični ručak bila je juha od ribljih glava, kuhane jestive poljske trave i kriška pečene palente. Godinama neishranjeni, u logoru i po povratku kući, stanovnici do rata prosperitetnog grada su bili skloni obolijevanju, a na sve nedaće nakon završetka rata nadošla je i zlokobna španjolska gripa, koja je pokosila brojne Rovinjce.

Bolje u Pottendorfu

Drugi dio zbjega u koje su sudjelovali Rovinjci krenuo je preko Ljubljane i Maribora u Austriju, u logor Pottendorf kraj lječilišta Baden, 25 kilometara do Beča. Iako je i ovaj logor nastao u barakama ovdje su izbjeglice dočekali bolji uvjeti, čisti kreveti sa madracima i novom posteljinom. Svakog dana su ovamo dolazile nove izbjeglice, pa je nadograđivan, te se u njemu našlo šest tisuća logoraša. Zahvaljujući svojim sugrađanima, dvojici braće Muggia, kanoniku Giovanniju i Matteu, koji je služio rok u tamošnjoj Policijskoj stanici, a obojica su perfektno vladali njemačkim jezikom, austrijske vlasti su Rovinjce primili domaćinski. Sretna je bila i okolnost što je komesar logora poznavao talijanski jezik, pa se lakše sporazumijevao sa logorašima. Režim u ovom logoru je bio liberalniji, a žandarmerija se nije obračunavala sa logorašima kao u Wagni.

U ovom logoru brzo su organizirani vrtić s časnim sestrama i škola na talijanskom u kojoj su predavale učiteljice i učitelji iz zbjega, a Austrijanci su u duhu multietničke Monarhije djecu podučavali njemačkom jdziku. Žene su uključene u rad u kuhinji, pa su jela sličila onima koja su se pripremala u krajevima od kuda su došli logoraši. U logoru je uz kanonika Muggiju bilo još desetak svećenika, pa je ovdje religija bila prava utjeha i duhovna potpora za izbjeglice. Žene su ovdje organizirale svoje bratovštine koje su se bavile humanitarnim radom.

Bitinade i vjenčanja

Logoraši iz pojedinih mjesta bi se obično najviše družili nedjeljom. Rovinjci su se isticali pjevanjem svojih bitinada i venetskih napjeva, te plesom uz svirku harmonike, posebno kad ju je svirao virtuoz Antonio Giuricin Fornaio. Uz to, izlazilo se u grad, a posebno su dojmljivi bili izleti u Beč, gdje su domaćice nesretnim logorašima bile spretne rovinjske tabacchine, koje su dobile zaposlenje u tamošnjoj tvornici austrijskog državnog duhanskog monopola, u čijem je vlasništvu bila i rovinjska tvornica duhana. Iako je u logoru bilo malo muškaraca jer su odlazili na frontu, u logoru su povremeno organizirane i svadbe, a nerijetko su se i rađala djeca.

Logorašice su često pomagale okolnim poljoprivrednicima, pa su zauzvrat dobivale povrće, jaja, mlijeko i koju perad, koje su pripremane u užem društvu. Žene su se zapošljavale u tvornicama u Pottendorfu i Wienerneustadtu, gdje su uz plaću mogle kupovati namirnice po nižim cijenama. Rad u tvornicama je bio težak, pa bi logorašice bez dodatne prehrane teško mogle pratiti brzi radni tempo. S vremenom u logoru su otvorene krojačnice u kojima je bila mala zarada, ali ipak dostatna za kupnju dodatnih namirnica.

Prijateljski raspoloženi Česi

Najviše Hrvata iz Istre su za ratnog egzodusa bili smješteni u Gmündu, gradu na sjeveru Donje Austrije, uz granicu s Češkom. Dio izbjeglica je završio na imanjima veleposjednika u Češkoj, Moravskoj i Mađarskoj. Istrane su zbog političkog opiranja Austriji sa simpatijama dočekali buntovni Česi, koji su jedva čekali poraz Austrougarske da se osamostale.

Uz to, Istrani su boravili u austrijskim logorima Möllersdorf, Steinklamm, Lebring i Oberhollabrunn, te u manjem broju u drugim austrijskim mjestima, pa i u metropoli Beču. U nedostatku prave evidencije nikad se neće saznati koliko je Istrana umrlo u zbjegu. Procjenjuje se da se iz progonstva nije vratilo deset posto izbjeglica, pa se može zaključiti da je riječ o velikoj tragediji jer je zbjeg odnio puno više žrtava iz Istre od stradalih na bojišnicama. Velika je sreća da je okrutan rat tek okrznuo južnu Istru, koja je zbog ratne luke Pula bila strateški jako važna za Austrougarsku monarhiju.

Povezane vijesti

• Grčka proglasila karantenu za migrantski logor, 20 zaraženih
• Grčka prijavila prvi slučaj koronavirusa u logoru Moriji na Lezbosu
• Većina potražitelja azila na Lezbosu smještena u novom privremenom logoru