Talijanski pisac Fulvio Tomizza smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije. Komunističke vlasti nisu održale obećanje da će svećenici nesmetano obavljati svoje vjersko poslanje. Mučki su ubijeni Miroslav Bulešić i Francesco Bonifacio. U vrijeme komunističkog režima u Istri je ubijeno šest svećenika

Početkom 1946. godine Vijeće ministara vanjskih poslova izradilo je u Londonu nacrt za rad komisije koja je trebala doći u Julijsku krajinu da na terenu prouči pitanje etničke granice. Komisija je bila sastavljena od četiri velesila: SAD-a, Rusije, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.

Predstavnici Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a stigli su u Trst 7. ožujka, a ruski tri dana kasnije. Najbrojnija je bila ruska delegacija, koju je sačinjavalo trinaest članova, dok ih je u francuskoj bilo devet, američkoj osam i britanskoj sedam. Osim 37 članova Komisije s njima su išli i ekonomski stručnjaci, a pratili su ih i brojni novinari. Dolazak delegacije pratile su razne manifestacije u kojima su obje strane, jugoslavenska i talijanska, dokazivale opravdanost svojih teritorijalnih zahtjeva prema području nekadašnje Julijske krajine.

Fasade u službi bitke za Istru

Dok je komisija boravila u Trstu i okolnim mjestima, u Pazinu se 13. ožujka sastala Oblasna narodna skupština radi priprema za doček; u zgradi sjemeništa bila je postavljena izložba dokumenata i knjiga koji su trebali dokazati hrvatstvo Istre. Usto, organiziran je Festival glazbenog folklora Istre. U istarskim gradovima i selima bilo je organizirano pisanje parola. Fasade i najmanjih sela bile su u službi političke bitke za Istru. I danas se ponegdje mogu iščitati odlučnost naroda, poput parole: ISTRA JE HRVATSKA, HRVATSKA MORA BITI. Saveznička komisija stigla je 15. ožujka automobilima u Istru kroz Sečovlje, Buje i Badernu. Iz Pazina, gdje su odsjeli, sedam dana su posjećivali istarska naselja.

Predstavnici Zbora svećenika sv. Pavla za Istru, svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca, predali su predstavnicima saveznika, na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 1946., spomenicu sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u porečkoj i pulskoj, tršćansko-koparskoj i riječkoj biskupiji. Čini se da je ta spomenica imala veću težinu za komisiju od brojnih manifestacija koje su jugoslavenske vlasti organizirale po Istri. Fulvio Tomizza, pisac rodom iz Materade, smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije.

Komisiji predane dvije spomenice

Prije delegacije svećenstva, članovi komisije primili su, 17. ožujka, tročlanu delegaciju Oblasnog NOO za Istru u kojoj su bili Edo Drndić, Francesco Nefat i Dušan Diminić koji su predali memorandum s devedeset potpisa predstavnika Pokrajinskog vijeća za Istru (općine Labin, Opatija, Pazin, Buje, Buzet, Poreč, Kras, Lošinj, Motovun, Poreč, Vodnjan, Žminj, Rovinj, Vodnjan, Pula). Ona se unekoliko razlikuje od spomenice svećenika, ima više stranica i pet poglavlja: Povijesni razvoj Istre, Etnički sastav Istre, Ekonomski položaj Istre, Borba naroda Istre za nacionalno oslobođenje, te Istra nakon oslobođenja.

Spomenicu Zbora svećenika sv. Pavla za Istru potpisalo je pedeset i pet svećenika, na čelu s predsjednikom Tomom Bankom, tajnikom Mirom Bulešićem, te odbornicima Božom Milanovićem, Leopoldom Jurcem, Josipom Pavlišićem, Antunom Cukarićem i Srećkom Štifanićem. Spomenica je naglasak stavila na povijesne nepravde koje su Hrvati i Slovenci doživjeli u vrijeme talijanskoga vladanja Julijskom krajinom te na opravdanost zahtjeva za njezinim pridruženjem Jugoslaviji, na temelju etničkoga sastava stanovništva. "Talijani sežu kompaktno samo do Soče, dotično do Monfalconea (Tržiča), a odatle dalje počinje slavensko pučanstvo. Talijani su dakle sa svojim gradićima na tuđem teritoriju. To vrijedi ne samo za Goricu, koja je po svom pučanstvu mješovita, i za Trst, u kojemu su već sama predgrađa slovenska, nego također i za zapadnu istarsku obalu, gdje je također među talijanskim gradićima nastanjeno hrvatsko pučanstvo", stoji u memorandum istarskog svećenstva.

Zašto svećenstvo nije odabralo katoličku Italiju?

Za novu vlast veliki plus u očima međunarodne komisije bio je onaj dio spomenice koji govori o tome da je nova vlast osigurala vjerske slobode i Hrvatima i Talijanima. Time su dovedeni u pitanje navodi istarskih biskupa o ugrožavanju vjerske slobode partizanske vlasti, ali i upozorenje Oblasnom NOO-u o kršenju vjerskih sloboda u Istri.

Stav hrvatskoga i slovenskoga svećenstva u Istri prema političkoj sudbini Istre nakon rata jasno je izrazio u srpnju 1946. Leopold Jurca, rektor sjemeništa u Pazinu: "Dobro je poznato da mnogi loše tumače i kritiziraju naš stav i naš rad s obzirom na buduće granice između Italije i Jugoslavije, kao da mi slavenski svećenici ne bismo vodili nikakvog računa o ateističkoj opasnosti kojoj idemo u susret želeći ostati u Jugoslaviji. Mi smo i te kako svjesni te opasnosti, no u ovom povijesnom trenutku imamo mogućnosti birati nacionalnu slobodu, iako pomiješanu s antivjerskom propagandom, ili ostati u stranoj državi i neprijateljskoj kakvom se pokazala sve do sada u nacionalnim odnosima s nakanom potpune denacionalizacije našeg naroda. I potom, ne može se reći da se i Italija ne može jednog dana, tijekom vremena, naći u istoj ili sličnoj situaciji kao što je naša u odnosu na vjeru".

Spomenica je pobudila žustru raspravu između talijanskih biskupa i istarskih svećenika, jer Talijanima nikako nije bilo jasno da je istarsko svećenstvo izabralo komunističku Jugoslaviju umjesto katoličku Italiju. U toj raspravi istaknuo se mladi svećenik Miroslav Bulešić, koji je u pismu porečkom i pulskom biskupu Raffaellu Radossiju izrazio nepovjerenje u talijanske vlasti, s obzirom na teror koji su provodile, te se upravo zato opredjeljuje za komunističku jugoslavensku državu od koje su dobili obećanje da će moći neometano pastoralno djelovati.

Na Mirovnu konferenciju u Pariz svećenici Božo Milanović (Hrvat) i Anton Piščanec (Slovenac), oboje izaslanici tršćansko-koparske biskupije, izazvali su čuđenje opredijelivši se za komunističku Jugoslaviju. Tada je Božo Milanović izjavio: "Državne se granice određuju za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda". Savezničko vijeće ministara donijelo je odluku 1. srpnja 1946., Jugoslaviji će pripasti cijela Istra, osim Buja i Kopra, a područje od rijeke Mirne do Trsta, tzv. Slobodni teritorij Trsta, bit će pod upravom UN, dok će grad Trst s okolicom biti pod savezničkom upravom. Pula, Buje i Kopar do Mirne pripao bi Jugoslaviji.

Biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je s pedesetak svećenika napustio Istru. I tršćanski biskup Santini bio je pogođen takvim rješenjem, za njega je to bila "nepravedna okupacija".

Svećenicima umjesto nagrade nož i progoni

Konačno je razgraničenje potpisano u Parizu, 10. veljače 1947. S Pariškim mirovnim ugovorom ni jedna strana nije bila posve zadovoljna. Konačno rješenje granice s Italijom postignuto je 10. studenog 1975. tzv. Osimskim sporazumom.

Usprkos velikim zaslugama istarskog svećenstva, komunističke vlasti nisu održale obećanje da će svećenici moći nesmetano obavljati svoje vjersko poslanje. U Lanišću je 24. kolovoza 1947. mučki ubijen svećenik Miroslav Bulešić, a do danas nije pronađeno tijelo svećenika Francesca Bonifacija, kojega su "narodni stražari" 11. rujna 1946. odveli i izgubio mu se trag. I sam Božo Milanović prozivan je državnim neprijatelj. U vrijeme komunističkog režima u Istri je ubijeno šest svećenika (tri Hrvata i tri Talijana) i jedan bogoslov. (PRIREDIO Robert BURŠIĆ)