Ugledali smo je u pulskoj teretani Body building kluba Mornar. Ozbiljno je prionula dizanju impresivnih težina koje njeno krhko tijelo savladava bez poteškoća. Matea Ušić, 14-godišnja je djevojka iz Ližnjana, koja upravo ovako, više puta tjedno, radi ozbiljne korake na putu k ozdravljenju od anoreksije koja je muči već gotovo godinu i pol dana. Trnoviti put i vrlo hrabra borba koju prolazi zajedno sa svojom obitelji, posebice mamom Kristinom i tatom Robertom, sada na sreću počinje poprimati konkretne pozitivne rezultate. A spas je našla u body buildingu!

Pitanje kako joj je u teretani izmami joj vrlo sramežljiv osmijeh, ali kaže "ma super mi je, sviđaju mi se i treninzi i sprave i atmosfera i društvo… Sve!". "A trenerica Nina, jel' ti dobra?", pitamo je, a osmijeh se samo širi i širi. "Nina je najbolja", kaže nam Matea o svojoj trenerici, inače body builderici Nini Čuturilo Glavina, zahvaljujući čijoj se pomoći i stručnim savjetima Matein proces oporavka jako ubrzao.

A da nije bilo lako, da su prethodili mjeseci i mjeseci borbe, strepnje, neizvjesnosti, pa i trenutak koji niti jedan roditelj ne želi čuti: "Vaše dijete je životno ugroženo", najbolje zna njena mama Kristina.

- Sve je počelo lani kada je došao taj prvi lockdown, iako mislim da početak pandemije nije jedini i isključivi uzrok njene anoreksije. Međutim, činjenica je da su prelaskom na on-line nastavu i zabranom treniranja u klubovima djeca izgubila sve svoje socijalne kontakte i druženja. Matea je s 12 godina imala 60 kilograma i kada je krenula ta pandemija ona je, s početkom lockdowna, počela putem interneta pratiti fitness trenere, savjete o zdravoj prehrani i slične stranice. Međutim, to je sve radila sama, na svoju ruku, odnosno nije se posavjetovala niti s nama, roditeljima, niti s nekim stručnjacima o tome u kojem smjeru bi to trebalo ići. Mi smo odmah vidjeli promjene u smislu da je počela jesti više voća i povrća, što prije nije jela, i to nas je isprva ugodno iznenadilo. Međutim, kada se to dijete u travnju skinulo iz širokih zimskih majica u kratke i lagane proljetne, muž i ja ostali smo u šoku. Ona je u pola godine sa 60 došla na 39 kilograma!

Nešto ranije, dok još nije bila pala na tih 39 kilograma, muž i ja primijetili smo i da se nešto loše događa i tu smo, zapravo, dosta brzo odreagirali, što su nam rekli i liječnici jer se u njihovoj praksi pokazalo da to zna trajati i dvije, tri godine prije nego roditelji primijete. Međutim, mi smo se brzo tu uključili, krenuli kod liječnika opće prakse i onda započeli psihoterapiju kod jednog pulskog psihoterapeuta. No, taj odlazak psihoterapeutu posve nas je 'bacio' unazad.

Konkretno, Matea je, uz sve te savjete psihoterapeuta koje smo mi slijepo slijedili, i dalje padala i padala na kilaži. Vježbala je u sobi po tri puta na dan po dva sata, nenormalno, i to je uzelo maha. Onda joj je jedan fitness savjetnik rekao da ne smije sjesti nakon jela jer da se tako deblja, i od tada je stalno, kontinuirano, stajala. Po cijele dane, godinu i pol dana nije pošteno sjela i odmorila se. Sjedila bi samo par minuta i to kada je jela, priča nam mama Kristina.

U godinu dana psihoterapije su im "uzele" i jako puno novaca, ali i dragocjeno vrijeme jer je Matea i dalje padala na kilaži, a psihoterapeut je roditeljima i zabranio da je redovno važu, "već svakih sedam dana".

- I to je bila greška jer je ona svakih sedam dana imala sve manje kilograma, dok nije došla na tih 39, a sve je bilo popraćeno i raznim drugim tegobama, od učestalih napadaja panike do gubitka mjesečnog ciklusa. Tada sam odlučila da se nešto mora promijeniti. Prije svega, prekinula sam te psihoterapije i otišla kod liječnice opće prakse po uputnicu za Rijeku i u srpnju lani odvela sam Mateu kod tamošnje psihijatrice zadužene za adolescente. Odmah joj je propisala terapiju, ali i rekla da je Matea životno ugrožena te da će trebati vremena da postepeno vrati stare navike. Međutim, to je jako teško jer je anoreksija psihološka bolest, a ne bolest prehrane! Bio je to i trenutak odluke da li da Mateu hospitaliziramo na riječkoj psihijatriji, što ja ipak nikako nisam željela. Imala je tada svega 13 godina, da je pustim u bolnici u drugom gradu, gdje sam znala da će joj davati te jake psihofarmake i da će je pretvoriti u biljku... Nisam mogla to odlučiti, iako, moram priznati, da smo se 'lomili', puno smo se muž i ja premišljali i analizirali, jesmo li je trebali ostaviti, jesmo li pogriješili što nismo. Nije to bila laka odluka! A stanje se i nakon povratka iz Rijeke, i unatoč tome što je bila pod terapijom, pogoršavalo. 

Povezane vijesti

• Hrvatska: Od anoreksije i bulimije boluje 40.000 osoba
• Neuroze na meniju - ožiljci na duši i tijelu
• MEDULINSKU OSMAŠICU KORONA LOCKDOWN ZAMALO JE GURNUO PREKO RUBA (2): Cijele je dane stajala na nogama da se ne bi udebljala. Zbog anoreksije joj je život bio ugrožen. SPASIO JU JE - BODY BUILDING!