RAŠKI ZALJEV
SKICA ZA POVIJEST ZALJEVA NA ISTOČNOJ STRANI ISTARSKOG POLUOTOKA: Plava magistrala do Bršice, terminala za drvo i stoku
Raški kanal je morska široka staza do luke Bršice u koju su nekada trabakuli prevozili kamen i drvo, pa ugljen iskopan u raškim ugljenokopima. Tu se, u Pisku, podno barbanske strane pokušavalo proizvoditi sol, a uvala Kalavojna opjevana kao mjesto dobroga vina
Istarski poluotok ima tri izrazita zaljeva/kanala: Plominski, Limski i Raški. Plominski zaljev, dugačak skoro 13 kilometara, svoju je devastaciju doživio kada je 1932. godine završeno probijanje 4.250 metara dugoga odvodnoga tunela od Čepićkog jezera do zaljeva u kojem je otjecala voda zajedno s muljem. Još je više devastiran izgradnjom termoelektrana. Limski kanal, dužine nešto više od 12 kilometara, nije doživio takvu sudbinu, ali lokalni ribari i žitelji napominju da je morski sustav ipak poremećen uzgojem riba u kavezima.
Trget ime dobilo po Trgetarenju
Raški kanal, koji je na naslovnicama osvanuo zbog onečišćenja, istjecanja nafte s libanonskog broda usidrenog u Bršici, dug je oko 12 kilometara i prosječno širok kilometar, dubine koje postepeno opadaju od 44 metara na ulazu do pet metara kod Bršice. Strane su veoma strme i obrasle oskudnom vegetacijom. Ulazak brodova u luku Bršica, većih od 500 brt, obvezatan je s peljarom. Godine 1980. lučki promet u Bršici iznosio je više od 111.200 tona, ukrcano je 990.000 tona, iskrcano 12.195. Bršica je proširena izgradnjom terminala za drvo i terminala za stoku. Glavna morska lovina u Raškom zaljevu su cipli, trilje, lubini/brancini, špari i sipe. Ispred zaljeva love se srdele i sipe.
Svojedobno je kod Trgeta bilo pokusno uzgajalište kamenica. Trget, ribarsko naselje u dnu Raškog zaljeva, ime je dobilo po trgetarenju (prijevozu osoba i tereta s jedne strane kanala na drugi, latinski: traiectum). Povijesni izvori spominju postojanje srednjovjekovnog kaštela u Trgetu (Castello Di San Giorgio). Naselje je oživjelo krajem 19. st.,kada je u blizini izgrađena luka za utovar ugljena koji se kopao u krapansko-raškom ugljenokopu.
Ne treba dugo razmišljati zašto je Tunarica, još jedno naselje u Raškom kanalu, s istočne strane, dobilo to ime. Žitelji Tunarice u prošlosti su se bavili ribarstvom i pomorstvom, posebno su bili poznati po izlovu tune. Do 1935. godine tu je bila tunolovka, a zapisano je da su pet godina ranije ovdje ulovljeni primjerci tune teški više od 300 kilograma. U rimsko doba u blizini Tunarice nalazilo se jedno od dva mjesta u Raškome zaljevu gdje se prelazio kanal. U 16. i 17. st. Tunaricu posjeduje obitelj Battiala, koji grade ljetnikovac. Ova labinska plemićka obitelj otkupila je mnogo zemljišnih parcela južno od Labina. Od Mletaka su Battiali kupili poluotok Ubas, odatle su nadzirali pomorsku granicu u korist Venecije. Tijekom 17., početkom 18. st.,u Labinu su izgradili najveću palaču u kojoj je sada smješten muzej.
Ubac najjužnija točka Labinštine
Rt Ubas (Ubac), poluotok i istoimeni rt s istočne strane ulaza u Raški zaljev, ujedno je najjužnija točka Labinštine. Tu je 1887. godine izgrađen svjetionik koji je osiguravao ulaz i plovidbu u tada vrlo važan Raški zaljev. U Drugom svjetskom ratu na poluotoku se nalazila glavna partizanska bolnica za područje Labinštine. Pred kraj rata, godine 1944., na Ubasu je preseljen glavni operativni štab svih partizanskih jedinica u Istri. Nijemci su minirali svjetionik misleći da se u njemu nalazi partizanska bolnica. Zbog sačuvane mediteranske vegetacije i velikog broja divljih životinja,poluotok Ubas ima status zaštićenog područja. U vrijeme austrougarske vladavine na čitavoj istočnoj obali Istre, od Voloska do rta Kamenjak kod Premanture, izgrađene su male luke/pristaništa pa tako i u Tunarici, Trgetu i Bršici. Tada je izgrađen i svetionici na Ubasu, ulazu u Raški kanal. Kada je u zaljevu pomorski promet postao intenzivan, postavljena su lučka svijetla na svim mjestima (rtima),nužna za noćnu plovidbu na cijeloj dužini sve do Trgeta i Bršice. Kada opet oživljavaju rakljanski kamenolomi uz samo more u Raškom kanalu, kamen se morem, Raškim kanalom, prevozi do Trsta. Na Trgetu je i to vrijeme podignuta nova zgrada lučke kapetanije koja je i danas u funkciji.
Pomorska nezgoda u Raškom kanalu
Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat u jedrenjak "S. Marco", jedreći noću u Raškom kanalu iz Trsta prema Bršici, pun drva za potrebe raških ugljenokopima, udario je parobrod "Saraceno". Do sudara je navodno došlo jer je navigacijsko osvjetlo na jedrenjaku "S. Marco" bilo pokriveno jedrom, pa ga ovi s parobroda nisu vidjeli. Jedrenjak nije potonuo, napunio se vode, ali nije završio na morskom dnu - ostao je plutati zahvaljujući teretu drva u štivi. Drugi dan "S. Marco" je dotegljen u Bršicu. Četiri člana posade spasila su se skakući u more, a jedan se nije uspio izvući. Bio je to Josip Višković, koji je sahranjen na groblju u Svetom Lovreču.
Iz povijesti još jedna crtica: Na obalu u Tunaricu, Trget i Krnicu seljaci su zaprežnim kolima dopremali ogrijevna drva, koja su najčešće kupovali kapetani trabakula i prodavali u Veneciji.
Početkom Drugog svjetskog rata talijanska ratna mornarica zatvara Raški zaljev željeznim podvodnim mrežama kod rta Sv. Nikola. Mreže su na površini držale bove. Prolaz se na sredini zaljeva otvarao dvaput dnevno, ujutro i navečer kako bi brodovi mogli ući i izaći iz luke Bršice. Barikada se otvarala otprilike na sredini kanala, a to su radili mornari talijanske ratne mornarice na maloj maoni posebno namjenjenoj za taj posao. Do barikada bila je usidrena veća maona (ponton) i na njoj je bila postavljena protuavionska baterija sa po četiri topa i mitraljeza.
Na kopnu u kanalu uz barikade bile su straže. Jedna mala mornarička jedinica s nekoliko minolovaca bila je smještena u Trgetu. Tako sve do kapitulacije Italije, 1943. godine.
Kalavojna znači dobro vino
Dva su lokaliteta na zapadnoj strani Raškog zaljeva posebno zanimljiva: Kalavojna i Pisak. Kalavojna je morska uvala dva kilometara južno od Raklja, na zapadnoj obali ulaznoga dijela Raškoga zaljeva. Širina joj je oko 200 metara, a more ispred uvale duboko je 33 metara. Do nje vodi samo poljski put iz Raklja. U povijesti Kalavojna je bila poznata kao izvozna priručna lučica za rakaljski kamen, koji se izvozio kao građevinski materijal. Podrijetlo imena pučka etimologija izvodi iz grč. καλ?ς: dobar i o?νος: vino, pa je po tome ime uzela i udruga ljubitelja vina (Izvor: Istrapedia).
Pjesnik i pisac Mijo Mirković/Mate Balota ovako je pjevao Kalavojnu: Nikada su stari Grki tud jedrili, njih su Neratljani izagnali, dobra vina mora da su pili, kad su tako dragu nan prozvali. Grki su nestali, ime i sad živi dobro vino još se vavik toči.
Pisak je luka u Raškom zaljevu podno Barbana i barbanski izlaz na more. Nekoć je Pisak bio poznat po ideji o gradnji solane, o čemu je opširno pisao povjesničar dr. Slaven Bertoša. Prva vijest o solani na Pisku potječe iz 1611. godine, kada je sklopljen ugovor između solara Lorenza Giustija i tadašnjeg feudalnoga gospodara Lunarda Loredana. Prema ugovoru, Giusti je trebao izraditi dvanaest dobrih solnih polja (cavedina). Solar je od Loredana primio predujam, a ostatak mu je trebao biti isplaćen tijekom radova.
Nije poznato, piše dr. S. Bertoša, kako je tekao i kada je završio rad na izradi solnih polja na Pisku. Vjerojatno su bila dovršena koncem 1611. ili početkom 1612. Solane je pregleda Cattarina Sfarella, koja je pak izjavila da nedostaci sprečavaju kvalitetnu proizvodnju soli, jer ima previše blata i treba ga najprije očistiti. Graditelju solana to se nije dopalo, slijedili su novi vještaci, da bi se konačno graditelju zaprijetilo izgonom s barbanskog područja, a zatim mu se zabranio odlazak dok ne popravi ono što je trebao. Tek mu je u srpnju 1613. godine isplaćena čitava ugovorena svota za izgradnju solane, što znači da je posao tek tada bio dovršen. Godine 1615. solana je dana u zakup, što pokazuje da Loredani nisu namjeravali proizvoditi sol u vlastitoj režiji.
Uzgajalište riba
Ne postoje podaci o količini proizvedene soli u Pisku, a nije poznato ni što se sa solanama kasnije događalo, napominje dr. S. Bertoša. Poznato je pak da je na Pisku bilo uzgajalište riba, na kojem se nalazilo nekoliko ribnjaka. Ribari koji su ovdje lovili bili su u 17. st. obvezatni u posne dane žitelje opskrbiti svježom ribom. Poznato je također da se, sve do izgradnje sadašnje ceste koja povezuje Barban i Rašku dolinu, u Labin išlo starim putem preko Puntere, a Raški kanal prelazio kod Piska. (Priredio Robert BURŠIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
