umirovljeni general Hrvatske vojske i gradski vijećnik HDZ-a u Rovinju
SERGIO RABAR: Ja ne mrzim Talijane, ali u Istri se provodi talijanizacija. Politika IDS-a je pogubna. NJIMA NE TREBA HRVATSKA
* Talijanska politika je opasna. Dio njihove politike i iredente koja se uplela u strukture Istre i posebno IDS. Oni su opasni * U Istri je hrvatstvo ugroženo. A IDS hoće Istru kao svoju državu * Upalite auto pa krenite od Kopra do Pule. I gledajte table. Ne biste nikad rekli da ste u Hrvatskoj
"Ja ne mrzim Talijane. Želim da se to zna. Mi s njima moramo imati suživot. I zadovoljstvo da smo tu, na ovom prostoru, zajedno. Ali neke se stvari moraju znati. A to je da su mnogi od njih instrument IDS-a pomoću koje ta stranka ostaje na vlasti. No ima tu, kod nas u Rovinju, talijanske politike koja je neprihvatljiva. Iredentisička je. Protiv nje se borim".
Tako govori Sergio Rabar, umirovljeni general Hrvatske vojske i gradski vijećnik HDZ-a u Rovinju. Sjedimo ispred prizemne obiteljske kuće u Kokuletovici. Upravo je došao iz kampanje. Žena mu u jednom trenutku govori: "Sergio, pazi se infarkta". Fakat, pokazat će već naredne minute da se lako i brzo uzbudi, plane, eruptira pa se nasmije, namigne i nastavi dalje. Umirovljeni general je enfant terrible rovinjske politike
- Što imate protiv Talijana? Stalno im nešto zamjerate. Čak ste jednom u Gradskom vijeću tražili da vam se prevodi s talijanskog na hrvatski.
- Protiv Talijana nemam ništa. S njima sam odgojen. Kad sam s periferije još kao dijete došao živjeti u Rovinj, oni su mi bili društvo.
- Kad je to bilo?
- Negdje 1952. godine, mislim. Tada je tu, u mojoj ulici, bilo 90 posto Talijana. Ja sam govorio talijanski, onaj lokalni. Ono: či-či, šo-šo, mi-mi, mu-mu…
- Talijani su tada dominirali?
- Jesu, da. I ja sam dio njihove kulture prihvatio, što je i bilo normalno. Koju godinu kasnije, počeli su odlaziti.
- Zašto? Da li su protjeravani ili su otišli bez posebnog razloga? Možda i zbog straha.
- Prvo, nisu morali odlaziti. Ovo je bila i njihova zemlja. Tu su se rodili i tu su živjeli.
- Zašto su onda odlazili?
- Prvo, nisu mogli prihvatiti da nakon toliko godina, i stoljeća ustvari, još od Mlečana pa preko Austro-Ugarske i Italije pa sve do '45. i oslobođenja, ovdje više nisu politički, kulturološki ni ekonomski dominantni. Drugo, ono s Jugoslavijom, to više nije bila njihova država.
- Ali oni su se, puno njih, borili na strani antifašista u Drugom svjetskom ratu. Razlog više da ne odlaze odavde.
- Ne znam što vama znači puno. Formiran je jedan bataljun, Pino Budicin, s 200 ljudi otprilike. Tu je bilo puno Talijana i svaka im čast. No mnogo više Talijana je bilo na drugoj strani. Kad je '43. godine Mussolinijeva država kapitulirala, on je napravio svoju državu Republica Del sole. U tome su mu pomogli i Nijemci, a u nju je ušla i Istra, i Trst. Te godine je Mussolini ovdje imao dva puka raspoređena po gradovima. Imao je specijalne fašističke jedinice koje su ubijale, maltretirale partizane i Hrvate, antifašiste. Njihova talijanska liberalna stranka svoje je članove slala u partizansku vojsku. Koliko je poznato, 77 njihovih članova je '44. prešlo u NOB.
- S kojim ciljem?
- Da oslabe NOB. Očekivalo se, naime, da će ovdje doći Englezi i da će se ovo područje pripojiti Italiji. Ovi su ljudi sa svojim planovima trebali biti prethodnica u tom procesu.
Statut pisan u Trstu
- Vratimo se opet tom odlasku Talijana početkom pedesetih godina. Zašto su otišli?
- Većina pravih fašista je '45. odavde otišla. Treba znati još nešto: mi smo tada, 1954. godine, bili polugladni. Po Marshallovom planu Italija se tada počela dizati. Tamo gladnih više nije bilo. I zato su tamo odlazili. Postoji i još jedan razlog - Talijani su se međusobno obračunavali. Oni koji su bili u partizanima obračunavali su se s onima koji su bili u fašistima. Naprosto se dogodilo da su pobjegli oni koji se tu nisu osjećali sigurnima. Posebno su odlazili oni bračni parovi gdje su oba supružnika bili Talijani.
- Zašto danas, 2019. godine, opet govorimo o tome? Vi svoju politiku u Rovinju baš svodite na taj obračun ili rat s Talijanima. Prošlo je preko 70 godina.
- Moramo govoriti o tome jer se očito povijest ponavlja.
- Ali nisu više Talijani opasni.
- Opasna je njihova politika. Dio njihove politike i iredente koja se uplela u strukture Istre i posebno IDS. Oni su opasni.
- Razumijem što govorite, ali teško da nam takve snage, ako stvarno i postoje, mogu nanijeti štetu. S druge strane, nacionalne manjine su bogatstvo svakog društva.
- Bogatstvo su ako se ponašaju po hrvatskom Ustavu i zakonima. U Rovinju ima oko 1.120 Talijana, što je 10 posto ukupnog broja stanovnika. Po ustavnom Zakonu o nacionalnim manjinama pripadaju im dva mjesta u Gradskom vijeću. A oni ih imaju četiri! I to je na štetu većinskog hrvatskog naroda. Takvu situaciju omogućila im je odluka Gradskog vijeća.
- Imate neki kompleks od Talijana? Jesu vas tukli kad ste bili mali?
- Ma ne, ne… Ne radi se o nikakvom kompleksu. Radi se o tome da se na IDS-ove floskule o multikulturalnosti i toleranciji različitosti lijepe ljudi koji su bez pameti i ne razmišljaju. Krivo mi je što je IDS zloupotrijebio i izmanipulirao talijansku zajednicu kako bi preko nje i uz pomoć nje uspio vladati. Ono što IDS radi s Talijanima nije u duhu zakona. Statut Grada Rovinja je izglasan u Gradskom vijeću Rovinja, ali mi se čini da je dobrim dijelom pisan van Hrvatske, u Trstu možda.
- Da ste i u pravu, IDS ovdje glatko dobiva izbore. Vaše političke teze ne mogu proći.
- IDS tu dosad vlast nije izgubio, ali morat će izgubiti.
- Mnogi se pitaju koliko nastupate iz uvjerenja kad vlast prozivate, a koliko je to vaše bockanje samo stvaranje dojma?
- Ja se pripremam za svoje političke istupe. Postavljam im neugodna pitanja. Dosad nije bilo ozbiljnih političkih vijećnika. I onda sam se ja pojavio. One prije su stavili pod kontrolu - kafićima i poslovnim prostorima.
- I onda ste došli vi iz poštenog HDZ-a. Baš vam je stranka oličenje poštenja.
- Za sebe neću reći da sam pošten, ali sam nepotkupljiv. U životu sam sve riješio. Ništa mi ne treba.
- Ali stranka vam je, gore u Zagrebu, ponovit ću vam, jako poštena.
- To neka rješava šef stranke.
Talijanski obavezan
- Je li istina da šef gimnazije u Rovinju, što ste mi rekli kad smo neslužbeno razgovarali, mora znati talijanski jezik da bi se uopće mogao kandidirati za tu funkciju?
- Statut Poreča govori da roditelji djece odlučuju hoće li ona učiti talijanski jezik. U Statutu Rovinja hrvatsko dijete mora učiti talijanski jezik.
- Možete to gledati i ovako - jezici oplemenjuju, važni su za djecu jer im osiguravaju bolju startnu poziciju kad se jednom nađu na tržištu rada.
- Smeta mi što je to nametnuto. Drugo, zašto baš talijanski jezik?
- Pa logika je da se ovdje uči talijanski jezik. Puno je Talijana i blizu je Italija.
- Da, da, blizu je Italija. Preblizu. Nije sve baš tako banalno kao što vi sad želite predstaviti.
- Imate još koji primjer?
- Imam, konkretno: talijanska osnovna škola Bernarda Benussija u Rovinju. Znate li tko je on?
- Ne.
- Citirat ću vam dio jedne značajne knjige o Benussiju: "…U istarskoj talijanskoj publicistici i historiografskoj literaturi, preko Carla de Franceshija do Bernarda Benussija, kao jedini put u budućnost za hrvatsko-slovenske seljačke i težačke slojeve označenim je onaj koji je vodio u talijanizaciju i asimilaciju. Talijanska je liberalna građanska inteligencija proglašavala hrvatsko-slovenski puk narodima bez povijesti i odlučno je nijekala postojanje njihove civilizacije i kulture. Stigmatizacija je značila negaciju identiteta hrvatsko-slovenske većine i težila da talijansku civilizaciju proglasi ne samo dominantnom već i jedinom…"
Eto, to vam je taj Benussi po kojem je osnovna škola dobila ime. On je bio iredentist. I sad takav čovjek ima svoju školu. Imam pravo pitati je li ideološka osnova odgoja malih Talijana takav lik, taj opskurni Bernardo Benussi?!
- Jeste li postavili takvo pitanje na Gradskom vijeću Rovinja?
- Ne, vjerojatno bih prošao kao Matko Laginja u istarskom Saboru. Skoro su ga ubili što je progovorio na hrvatskom! Hrvatska vapi za takvim ljudima poput Laginje, Spinčića i Dobrile. Nije to sve oko talijanskog jezika.
- Recite.
- Po Statutu traži se da ravnatelj hrvatske gimnazije u Rovinju mora poznavati talijanski jezik. Pitam se - za što mu treba znanje talijanskog jezika?! Zamislite ovo: raspiše se natječaj za ravnatelja ove škole. Javi se profesorica iz Zagreba, s desetgodišnjim iskustvom na ravnateljskom mjestu neke tamošnje gimnazije u kojoj je s učenicima i kolegama postigla vrhunske rezultate. Ovdje bi je odbili jer ne zna talijanski! I onda ona, sad malo karikiram, postavi pitanje komisiji koja ju mora odbiti: "Izvinite, jesam li ja dala molbu u pravoj državi?". A oni joj kažu: "Jeste, ali u pogrešnoj županiji i u pogrešnom gradu". Eto, to vam je naša realnost.
- Izgleda dosta nekorektno, ako je tako, moram priznati.
- Ovdje se diskriminiraju Hrvati! Ja ljudima kažem - nemojte se bojati više Hrvatske u Istri i Rovinju!
Istarski pasoš
- Ali grad se razvija, standard života je visok, mnogi iz Hrvatske bi došli ovdje živjeti.
- Ma grad je divan, razvija se. Taj grad su izgradili Rovinjci, a ne IDS-ovci. Izgradili su ga ljudi koji su ovdje došli kad su ga Talijani napuštali nakon rata. Nije dobro što se grad oslanja samo na turizam. Budućnost grada mora biti u sinergijskom odnosu turizma, poljoprivrede i industrije. Ne daj Bože da se zapuca negdje blizu nas, a šanse su velike. Ode naš turizam. Gotovi smo!
- Pa imate tu govornicu u Gradskom vijeću. Iskoristite je za ova pitanja.
- IDS-ov klub s 11 fitnes vježbača koji samo dižu i spuštaju ruku jedva čeka da svaka sjednica završi.
- Zašto ih snimate? Kažu da na to nemate pravo.
- Snimam sebe, svoj govor. Kući ga onda analiziram. Ne mogu dobiti stenogram pa snimam. Oni ne razmišljaju dovoljno hrvatski. Ta politika IDS-a je pogubna. Njima ne treba Hrvatska.
- Niste li malo previše opterećeni hrvatstvom? Ovo je Istra, stvari su malo fleksibilnije, mekše.
- U Istri je hrvatstvo ugroženo. A IDS hoće Istru kao svoju državu.
- Ma malo ipak pretjerujete.
- Miletić je dao pasoš istarski, imaju svoju himnu, imaju sve prerogative države! Ja tu politiku ne podržavam.
- Kažete da ovdje dominira mišljenje da treba glasati za IDS jer samo oni mogu ljudima osigurati plaće, kažete da su IDS-ovci prestali biti Hrvati i sad su Istrijani, kažete da su Talijani u Rovinju privilegirani.
- Nažalost je tako. U Istri vam nema previše demokracije. Ili ste s IDS-om, ili ste im neprijatelji. Tako oni na to gledaju. To je stranka s deficitom demokracije. Oni su politički ucjenjivači: IDS sada uvjetuje podršku Milanoviću za predsjednika ako SDP u Umagu raskine suradnju s HDZ-om. Žele se osvetiti Bassaneseu jer im ne da pare za Kaštijun. I ima pravo!
- Ali to je politika: ucjene, trgovina, rasprodaja. Ne odobravam to, ali realnost je upravo takva.
- 'Ajde upalite auto pa krenite od Kopra do Pule. I gledajte table s imenima mjesta. Ne biste nikad rekli da ste u Hrvatskoj! Sve je manje-više na talijanskom. Kao, to su toponimi. Pa nek' piše na hrvatskom i talijanskom. Nedavno sam radio osobnu kartu. Tražio sam da mi Kokuletovica, gdje živim, napišu na hrvatskom. A oni meni – ne! I napisali su mi Kokuletovica na talijanskom - kao, neki cocoletototo, tako nešto! Imam bezbroj takvih primjera.
- Ali to vam je dvojezičnost.
- Nije, jer sve piše uglavnom na talijanskom. Ovdje se provodi talijanizacija.
- Kako, ako su Rovinježi 70 posto Hrvati.
- E, to je pitanje povijesti, nekih odnosa, kompleksa koje su imali Hrvati jer su živjeli na ruralnim područjima Istre. Ako je Hrvat htio napraviti nešto više od samog kopanja za male novce, morao se potalijančiti, promijeniti prezime, prihvatiti njihove običaje i kulturu. Talijanske penzije su isto svoje napravile. Malo smo se kao Hrvati prodali. Mlečani, Austrougari, Talijani - svi su oni Hrvata naučili da bude poslušan, krotak, da caru daje carevo, a popu popovo, a za njega, Istrijana, Hrvata, ako što ostane. Onda je došao taj turizam i naglo je ljude obogatio. Ljudi se više ne moraju grčevito boriti za egzistenciju. Prepustili su se zovu novca i baš ih briga za sve. Glavno da je ljudima dobro, a oni će biti i Nijemci i Mađari i Talijani, samo da im je lipo. I još im IDS osigura povlastice, osigura si tako glasove i vlast i svi su sretni.
Rat s Drandićem
- Kažete da predsjednik Gradskog vijeća Rovinja Valerio Drandić nije želio da se dodijele nagrade stanovnicima Rovinja koji su dali poseban doprinos u Domovinskom ratu.
- To je zanimljivo jer je Drandić bio u ratu!
- Pa baš onda ne bi trebao biti protiv toga.
- Da, ali je bio i u jednom drugom, uspješnom ratu, u kojem je bio uspješan borac. Bio je super borac u ratu za plaće, za nadzorne odbore i upravna vijeća. Nagomilao si je puno toga. To su dva rata koja su se u Istri istodobno dogodila: Domovinski i ovaj koji su vodili Valerio i njegovi. Mi smo krvarili, a oni su pobjednici! Mi smo ispali glupi. I taj Drandić je onda odbio da se dodijele te nagrade pod izlikom da je rat završio prije 20 godina i da sada to više ne treba. Meni je žao što on nije s nama bio u ratu, jer je kao rezervni oficir JNA sigurno mogao puno pomoći.
- Nikad se neće nažalost ispraviti povijesna nepravda, s obzirom da je manji broj ljudi stvarno ratovao, a većina ih je to uspjela izbjeći.
- Koliko ja znam, a dobro sam informiran, bila su dva načina da se izbjegne rat: ili je direktor neke firme rekao da si mu prijeko potreban za funkcioniranje, ili je to bila marka. Dojč marka!
- S Drandićem ste na ratnoj nozi.
- Jesam. Ne da mi u Gradskom vijeću govoriti, nameće mi druge teme i tako se izbjegavaju moja neugodna pitanja. Koristim sada priliku da ga pitam: gospodine Drandiću, u koliko ste nadzornih odbora i upravnih vijeća, kolike su vam naknade mjesečno i koliko to iznosi godišnje?
- Skloni ste verbalnim incidentima, provocirate…
- To je moj stil. Jedna od ključnih razlika između njih i mene je u tome što su se oni ovdje rodili i nigdje nisu išli, žive samo u ovoj sredini i nemaju širinu. Ja sam pak živio u mnogo sredina, prilagođavao sam se, upoznao mnoge narode. Otvoren sam, a oni su isključivi. Dolazim iz časne i poštene familije. Otac mi je u Drugom svjetskom ratu izgubio ruku. Prije rata bio je kolon, najamni radnik na veleposjedu kod grofa Bemba u Balama. Tata se s Bembom sprijateljio i čak mu je bio predradnik. Odmah poslije rata Bemba su ubili jer je navodno bio fašist. To nije bila istina. Bio je protiv fašizma. Moj mi je tata sve rekao! Ubili su ga naši kojima je posudio pare kako mu ih ne bi vratili. Bembo je bio Talijan, pošten čovjek!
- Nažalost, u pozadini antifašizma i ovakve su se situacije događale. Bilo je zloupotreba.
- Da, ali ih i danas ima. Evo, Miletić i ovi iz IDS-a slave Dan antifašizma, koji je bio naravno dobra stvar, progresivan, pošten pokret, ali oni odmah počnu o ustašama. A nikako da uđu u suštinu problema - u Istri nije bilo ustaša! Što onda to potežu? Ako Miletić i njegovi kompanjoni žele govoriti o fašizmu u Istri, neka konačno kažu - tko su bili fašisti u Istri?! U 90 posto slučaja to su bili pripadnici talijanskog naroda! Ali to se ovdje ne smije reći. Jer se onda, kao, convivenza uništava!
- A fojbe?
- Da odmah razjasnimo jednu stvar: ako su Talijani stalno maltretirali Hrvate, zatvarali nam škole, zabranjivali naš jezik i nametali talijanski te protjerivali hrvatsko svećenstvo, što su takvi onda mogli očekivati kad su izgubili rat? Bilo je naših koji su bili politički nepismeni, i nažalost su se osvećivali.
- Mržnja je vladala ovim prostorima. Trebalo bi to sve polako ostavljati za sobom.
- Nemojte da ispadne kako ja mrzim Talijane! Ne mrzim ih, ne daj Bože! Ja samo govorim o problemima u politici gdje se talijanska nacionalna manjina preko IDS-a koristi za održavanje njihove vlasti. Kad-tad će zbog toga snositi posljedice.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
