Nakon takozvanog exita, odnosno samog poskoka sa stijene u zrak i ako je to odrađeno kako treba, tada nestaje strah i prepušta mjesto guštiranju, jednom osjećaju slobode, poput ptice u letu. To je jednostavno teško opisati nekome tko nije probao, kaže nam Krajcar

BASE skakanje ili, engleski base jumping, ekstremni je oblik padobranstva pri kojem padobranac skače sa stojećih predmeta. Zapravo i sam naziv BASE proizlazi iz engleske kratice za building (zgrada), antenna (antena - stup), span (most, luk, kupola) i earth (stijena ili neka druga prirodna formacija). Kratica je to koja ukazuje od kuda "Base skakači" skaču i upravo stoga ova je vrsta padobranstva u mnogim državama zabranjena. Znajući sve to ne čudi stoga što base jumpera ima vrlo malo. U Hrvatskoj je svega desetak aktivnih, a jedan od njih je i Pazinjan, 41-godišnji Robert Krajcar, dok su još dvojica na samim počecima.

Više od 1.500 skokova

S obzirom da većina 'BASE' skakača dolazi iz redova padobranaca, upravo je takav i put Roberta Krajcara.

  - Od 2007. godine bavim se padobranstvom, a zadnjih desetak i BASE jumpingom, odnosno BASE skokovima. Sve je počelo još u najranijoj mladosti kada sam vidio padobrance, zamislio sam kako im mora biti dobro u zraku i letjeti. Međutim, tada sam mislio da toga kod nas nema. No, kada sam odrastao čuo sam da bih mogao krenuti s padobranstvom relativno blizu, u Rijeci u klubu "Krila Kvarnera" i tako je i bilo. Najprije sam završio tečaj padobranstva i onda odrađivao skokove. Do danas imam sveukupno više od 1.500 skokova, od čega sam pola odradio s padobranom, a pola su BASE skokovi, rekao nam je Krajcar.

 Upitan kako to da je započeo s BASE skokovima, kaže da voli boraviti u planinama i da voli prirodu općenito, pa svaki slobodan trenutak bježi u brda. Stoga je BASE jump bio zapravo neki prirodni i logični slijed njegovih padobranih skokova spojenih s prirodom.

- Tako sada, kada idem u planine, za gore hodam, a za dole letim, kroz smijeh kaže Krajcar. 

Nema mjesta za greške

Iako pomalo samozatajno, priznaje i da ga privlači taj adrenalinski dio priče koji je u ovom ekstremnom sportu svakako prisutan. Pitamo ga je li ga strah i danas, nakon više od 700 BASE skokova?

- Strah me uvijek, kako da ne. Štoviše, ako nemam straha, ne skačem. To je jedan pozitivan strah koji te drži fokusiranog na ono što radiš. Bez tog straha vrlo lako nastradaš, a valjda je svima jasno da ovdje greške, bilo koje vrste, nisu dopuštene. Ja sam imao par manjih greški tijekom svojeg skakačkog staža, ali ništa ozbiljno jer to uvijek može biti pogubno! Ali ako se sve odradi kako treba, nakon takozvanog 'exita', odnosno samog poskoka sa stijene u zrak i ako je to odrađeno kako treba, tada nestaje strah i prepušta mjesto guštiranju, jednom osjećaju slobode, poput ptice u letu. To je jednostavno teško opisati nekome tko nije probao, ali, vjerujte, osjećaj je jedinstven i nenadmašan. Pa onda otvoriš padobran, pa sletiš, pa te onda preplavi neki osjećaj euforije, pa kad još to sve podijeliš s prijateljima… To se stvarno ne može s ničim mjeriti, gotovo u zanosu ispričao nam je Krajcar.

A da u cijeloj toj ludoj avanturi ima i istomišljenike svjedoči njegovo višegodišnje prijateljstvo sa slovenskom družinom koju čine Boris Kos iz slovenskog mjesta Prebold, Nejc Sedovnik iz Velenja i Andrej Menard iz Idrije.

- Mi smo se baš poklopili, naši su interesi isti i nije nam se problem uvijek dogovoriti na brzinu i zajedno krenuti na jednu od skakačkih destinacija. To je čudo kako su oni jednostavni i s njima se lako družiti. Tako funkcioniramo već zadnjih pet, šest godina. Zajedno smo prošli mnoge europske zemlje. Ja sam tako bio po cijeloj Hrvatskoj, po Sloveniji koja je doista predivna i vidio mjesta koja zasigurno nikad ne bih posjetio da nema "BASE-a", bio sam po Italiji jer je jezero Garda i njegova okolica raj za skakače. Potom sam bio u Švicarskoj, koja je dosta skupa, pa u Bugarskoj, Ukrajini, Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori, dvaput u Americi… Svakako bih preporučio Sloveniju jer je blizu i prelijepa je. Tko nije bio u njihovim planinama ne zna što gubi. Visoko na listi najomiljenijih destinacija svakako je i Italija, koja je isto pristupačna i blizu, na pet sati vožnje do stijene koja i nije previše zahtjevna. Dolomiti su priča za sebe, stvarno posebni. I radi tog sporta praktički imam prijatelje po cijelom svijetu, kaže nam Robert.

        I tek za kraj, na pitanje ima li podršku bližnjih, kaže da niti jedna majka ne bi bila zadovoljna ovakvim odabirom sporta svog djeteta, ali i njegova majka, baš kao i njegova žena sada, ipak nemaju previše straha jer znaju da je odgovoran i da ne srlja.

        - Ako se ne osjećam za skok, taj dan neću skočiti i gotovo. Nema tu puno premišljanja. Žena zna da ne idem glavom kroz zid pa je u miru i ima povjerenja, a i ja se nastojim uvijek javiti nakon svakog skoka da znaju da je sve prošlo ok, kaže na kraju Krajcar koji ističe da su sada ipak malo mirnije jer je već neko vrijeme "u mirovanju" zbog obiteljskih obveza te je skokove ipak odgodio za neko buduće vrijeme.

Povezane vijesti

• POGLEDAJTE VIDEO / IZBJEGNUTA TRAGEDIJA: Padobranac visio zakačen za avion, uspjeli su ga spasiti
• Predstavljanje Aerokluba Istra u DC-u Rojc: O povijesti padobranstva i padobranstvu kao profesiji
• Padobranka Nina Topić ima 1.790 skokova: Padobranstvo je unosno i ima veliku perspektivu u Istri