(Arhiva/Snimio Goran Šebelić/Cropix)
Predsjednik Zoran Milanović, pokrovitelj svečanog obilježavanja 100. obljetnice Labinske republike, napomenuo je da, za razliku od drugih uzvanika, nije rudarski unuk, premda je njegov pokojni djed Ante Milanović neko vrijeme radio u rudniku u Sinju gdje je postojao rudnik ugljena, ali mnogo manji od ovih na Labinštini.
- U tom su rudniku radili lokalni mladići i moj did, težak, otac troje djece, dalmatinski partizan koji se nagledao svega i svačega i rat završio u Trstu u uličnim borbama, znao je reći da mu je teže bilo u rudniku, u niskokopu, nego u ratu. Uvijek sam na to gledao sa strahopoštovanjem i zebnjom i kao na prokletstvo, ma koliko god to bilo časno i uzvišeno, da na takav način moraš zarađivati svoj kruh i nahraniti sebe i svoju obitelj. Te 1921. godine nakon Prvog Svjetskog rata Europa se tresla i nakon toga se ni danas nije smirila. Ti potresi i ti tremori i nemiri traju dulje od ovih potresa koje smo gledali zadnjih godinu dana. Ovo je bio na određeni način prvi ustanak protiv fašizma i on je u odnosu na ostale ustanke i ostale revolucije, velike i male tog vremena, imao i relativno - neću reći sretan završetak, jer bilo je i mrtvih- ali relativno civiliziran ishod, kazao je Milanović ističući da se pobunjenim labinskim rudarima, te davne 1921., sudilo i da su u građanskim suđenjima oslobođeni - za razliku od komunista i lidera revolucija u Mađarskoj, Njemačkoj i drugim zemljama gdje su pogubljeni bez suđenja.
- Do nedavno nisam znao fascinantan podatak da je u rudnicima Labinštine radilo čak 12.000 rudara, što je vjerojatno više nego što današnji HEP ima zaposlenih, dakle jedan cijeli grad. Ovdje su se te 1921. muškarci, mlađi muškarci, Talijani Hrvati, Česi… Građani… Ljudi bivše austrijske carevine udružili, prije svega, u klasnoj borbi. U borbi protiv nepravde, eksploatacije, iskorištavanja, u borbi za elementarno ljudsko dostojanstvo. To je trajalo mjesec dana, a poraženi su vojnim sredstvima, silom. Njihova organizacija nije bila strogo hijerarhijska organizacija kao organizacija drugih revolucija koje su u to vrijeme razbijale Europu i čega su ovi ljudi ovdje sigurno bili svjesni. Oni su imali crvenu zastavu, srp i čekić. Oni su imali i ideale. Oni su prije svega u tom nastojanju, u toj borbi bili autonomni. To je bila naprosto borba običnih ljudi za ono bolje danas i za još bolje sutra. Nakon toga - kako to danas izgleda nevjerojatno i kako je to neobično za to vrijeme i kako je to opet posebno istarska priča - njima je suđeno. I oslobođeni su. Nevjerojatno. Da se to dogodilo godinu dana kasnije bili bi vjerojatno smaknuti bez suđenja, rekao je Milanović.