U Hrvatskoj imamo tri političke stranke bošnjačkog predznaka. Što će nam tri kada nemamo kapaciteta ni za jednu, mislim tu na političku viziju, organizaciju, članstvo i vodeće kadrove. Hrvatske vlasti ne znaju tko ima legitimitet predstavljati političke interese Bošnjaka u Hrvatskoj, od lokalne do državne razine. To je štetno za Bošnjake i društvenu zajednicu

Kada sam 1962. stigao u Labin kao golobradi mladić bila je to sredina koja se razlikovala po kulturi i tradicijama u odnosu na onu u Gradačcu iz koje sam došao. Smjestili su me u samački dom i tada nisam mislio da ću dulje ostati na ovim prostorima. Bio sam u iskušenju da napustim rudnik i Labin, međutim napredovanjem u struci, približavanjem ljudima i životu u okruženju utjecalo je na mene, pa sam vrlo rano odlučio s obitelji za stalno ostati ovdje. Čak sam sebi kupio i grobno mjesto u Labinu jer sam s ovim ljudima živio na ovom svijetu pa želim i na onom, govori nam Mehmed Džekić (75) koji je u Istarskim ugljenokopima Raša radio trideset godina.

Džekić je radio u jami Potpićan da bi nakon tri godine prešao u jamu Labin. U Labinu je završio školu za KV kopača ugljena, a kao marljivog i pouzdanog radnika rudnik ga šalje u Varaždin u školu za VKV radnika rudarskog nadzornika. Nastavio se Džekić dalje školovati pa u Zagrebu upisuje Višu tehničku školu sigurnosti na radu i stječe zvanje inženjera sigurnosti na radu. U rudniku je obavljao niz funkcija, od KV kopača ugljena do referenta i šefa službe zaštite na radu, direktora OOUR-a Ugljenokopa Labin do direktora Opće-kadrovskog sektora.

Nekad i danas

-Karakteristično za to razdoblje rada u rudniku bilo je da su rudari bili veoma povezani, humani, društveni i skromni ljudi. Nije se gledala nacionalnost i nije bilo važno da li si Hrvat, Srbin, Musliman, Talijan ili Slovenac. Podjele su bile samo između radnika i onih u upravi. U rudniku su se morali izvršavati radni zadaci po tehničkim normativima jer ukoliko se to ne poštuje događalo se da rudari stradavaju pa je ta disciplina i danas ostala u nama i prenosimo je na naše potomke. Osim toga plaća i standard rudara bili su bolji, imali smo plaćene toplice, išli na izlete, redovito na jesenski i proljetni Zagrebački velesajam što je tada bila velika stvar i doživljaj za nas a svatko tko je imao sklonosti mogao je napredovati u struci. Puno je Bošnjaka završilo razne škole pa su nastavili raditi drugdje. Kada se zatvorio rudnik mislili smo da će doći do povratka Bošnjaka u svoja mjesta iz kojih su došli, ali to se nije dogodilo. Gospodarstvo Labinštine i dalje je ovisno o uvezenoj radnoj snazi pa se taj dolazak još i povećava u odnosu na ranije. Međutim, novopridošli Bošnjaci teže se integriraju u ovu zajednicu u odnosu na bivše generacije. Najviše zato jer su se u matičnoj državi razvijali u vjerskoj i etničkoj komponenti pa teže prihvaćaju druge identitete.

Đekić je bio veoma cijenjen u svom okruženju kao radnik koji je ostvarivao izvanredne rezultate ali i društveno politički angažiran pa je tako bio predsjednik Općinskog sindikalnog vijeća te član Vijeća i Predsjedništva Saveza sindikata Hrvatske. U mandatu 1986. do 90. bio je odbornik u Vijeću udruženog rada Skupštine općine Labin i predsjednik Vijeća udruženog rada općine Labin. Bio je i predsjednik Fonda nerazvijenih općina tadašnje Zajednice općina Rijeka. (Razgovarao Branko BIOČIĆ)

Povezane vijesti

• Slavlje uz bogati program
• OBILJEŽEN DAN NEOVISNOSTI BIH: U Istri živimo sa najboljima i učimo od najboljih
• Za predsjednicu KUD-a Đulistan izabrana Mirela Karić