Pišem o ribama jer me na to tjera miris ribljeg brašna. Taj miris kojeg sam osjetio dok su se zatvarala zadnja vrata na ambulanti, a možda i zato što sam tada od boli samo otvarao usta, kao riba. Unazad ovih nekoliko mjeseci u svojim sam pjesmama samljeo sve ribe. Danas kad stavim ruku na papir iz mojih prstiju kaplju riječi… kao nekad… tog davnog ponedjeljka, 7. kolovoza 1967., krv iz otkinute noge...

On je najbolji pjesnik među poštarima i najbolji poštar među pjesnicima. On je Dragan Gortan iz Pazina, gospodar vremena - kako su ga po njegovoj pjesmi nazvali u londonskom časopisu University of Arts 2016. godine kad su ga predstavljali kao jednog od dvoje osebujnih ličnosti iz Hrvatske, pored Davora Rostuhara.

U Istri poznatiji kao Boljunski poštar, jer u tom je pitoresknom mjestu na brdu služio, kako sam naglašava, 15 godina. Ponosni je otac Eme i Ive Gortan koja se bavi i pjevanjem pa je mlađim generacijama poznatija od oca. I Dragan je završio glazbenu školu, svirao trubu i trombon u limenoj glazbi, a bas gitaru u bivšem pankerskom bandu "Jedini ležaj".

Glavna tema razgovora su stihovi ovog skromnog, a tako posebnog i omiljenog Pazinca. Emocije i sjećanja pretače u malo odabranih riječi koje duboko dotiču dušu. Objavljivati pjesme počinje na blogu gdje ga i primjećuje Goran Pelaić, dugogodišnji urednik na Hrvatskom radiju - Radio Split, te u nekoliko svojih emisija čita Draganovu poeziju. Osim u svojim zbirkama pjesama, zadnjih devet godina objavljuje uglavnom na facebooku. Gotovo svakog dana osvane nova pjesma uz inspirativne fotografije.

Počeo u Boljunu

Zašto piše, od kada, što ga inspirira, što mu ne da mira?

Kaže dugo je potiskivao u sebi tu potrebu za izražavanjem, a onda kada se ohrabrio, krenulo je kao bujica. Počelo je u Boljunu gdje je prije 20 godina krenuo službovati kao poštar, na pragu svojih četrdesetih. U Boljunu je bio i puno više od poštara i pjesnika. Bio je svesrdna pomoć mještanima, mahom starijim ljudima. Pomagao im i u pisanju zamolbi, ostvarenju prava, slično kao što su to nekada radili javni notari, samo što je on to radio bez naknade, u slobodno vrijeme. Mjesto i mještani za njega su bili veliki poticaj.

- Kad sam počeo raditi u Boljunu bio sam 20 godina mlađi i nije mi bio problem dnevno napraviti 60 kilometara. I mještani su meni na nekoj drugoj razini davali puno. U Boljunu sam se osjećao kao doma. Bio sam dobrodošao u svakoj kući iako sam im nosio račune. Za razliku od gradske sredine tamo ljudi žive više u zajedništvu, ističe Gortan koji je i sam djetinjstvo proveo na selu, u Lindaru. "Ne očekuj da će ti se dobra dijela vratiti od iste osobe. Ako si ujutro napravio zlo očekuj zlo poslijepodne, i obrnuto, ako si učinio dobro, dodaje.

Bi li mi ti napis'o

Danas je i dalje u pošti, ali radi za šalterom u Pazinu. Od kuće do posla ne mora niti iz dvorišta izaći. No, susret s ljudima njegova je vječna inspiracija. Život se događa makar i samo preko šaltera, a on ga zamjećuje i bilježi. Jedna od pjesama u prozi   nedavno je objavljena i u prilogu beogradskog dnevnika Politika. Naziv joj je "O čovjeku koji šalje novac":

"On radi na gradilištu velikog vijadukta

i poslao bi novac ženi u Bosnu

pa pita koliko će ga to doć'

i sramežljivo zamoli: ''bi li mi ti napis'o''

a ja mu napišem jer napišem svima

čak i onima koji ne zamole

kvrgavim prstima izbroji novac

na malu hrpu... a onda zastane

kao da nešto konta u glavi

pa na hrpicu doda još novčanicu

''jer jesen će i škola je pred vratima''

u rubrici - Poruka pošiljatelja -

kaže da ne pišem ništa

kao da oboje znamo da je previše

riječi u grlu zapelo neizgovoreno."

- Dirljive su vam pjesme, kažem.

- Kada te dirne neka pjesma ona više govori o onome tko je čita nego o pjesniku, odgovara i dodaje. Nije sve poezija što napišem. Vesna Krmpotić je napisala da je poezija kao zrno koje kad se stisne da malo ulja. Tako i čovjeka kad pritisne život iz njega izađu stihovi. Treba to biti neki ekstrakt. Čovjek ne može zaustaviti vrijeme, ali pjesma je zapis nekog trenutka. Pustiš je u svijet i ona živi svoj život, pojašnjava, a u stihovima piše: "Pjesme nastaju između duše i srca. One su pogled iznutra."

Izdao je tri zbirke pjesama, "More ljubavi" (2008.), "Nebo… Tvoje oči"( 2009) i "Utjeha zvijezda"( 2011.). Neke su i uglazbljene. Andrej Baša je uglazbio pjesmu "Gudači" šaljivih metafora: "Bila si nježna i fina kao violina. Godine i česti prilasci stolu učiniše od tebe violu. Ali moje bi te srce htjelo i da si violončelo." (https://soundcloud.com/dragan-gortan/gudaci)

Gortan se nada da će u skorije vrijeme izaći i njegova četvrta zbirka pjesama. Za sada je sve na facebooku što je malo rizično.

- Pjesme su napisane. Treba ih posložit i urediti. Možda mi treba i sreće, ali ona, kažu, prati hrabre. Stalno odgađam napisati nešto o hrabrosti. Valjda i za pisanje o hrabrosti treba hrabrosti, zaključuje.

Već je i napisao prolog za buduću zbirku koji najbolje govori o ovom čovjeku.

"Moje stradavanje u djetinjstvu u bitnome je izmijenilo moj život, na neki način usmjerilo, pružilo šansu da učim, otvorilo neke razine. Samog se događaja slabo sjećam. Možda samo kolovoške vrućine koja je u tom trenutku prešla u neku vrelinu…crne velike kamionske gume... makadamske ceste... prašine... nekog blata od te prašine krvi i suza... ruku mojega oca što su mirisale na riblje brašno, jer radio je u tvornici stočne hrane, i njegovog zabrinutog pogleda punog suza koji su presjekla vrata ambulante koja su zatvorivši se prekinula i jedno do tada bezbrižno djetinjstvo. Tada nisam plakao. Bol mi je blokirala glasnice i samo sam otvarao usta kao riba, suze boli su tekle, ali ni glasa od mene. Danas znam da sam trebao plakati, jer svi hrabri ljudi plaču. Nekamo sam potisnuo emocije pa su te potisnute emocije poslije potisnule mene. To je i razlog što nisam pisao tolike godine, što je taj mehanizam potiskivanja emocija kod mene bio toliko razvijen da sam čak cijeli život glumio hrabru osobu. Taj dan koji je obilježio moj život ja sam dugo nazivao nesrećom i svi oko mene su ga tako nazivali. Danas znam da sreća zapravo ne postoji, pa onda ne postoji ni nesreća. Tu mislim na onu sreću kakvu su ljudi skloni doživljavati, kao neko rješenje za svoje nedostatke. Vjerojatno sve to određuju neki nama nepoznati karmički zakoni, ali sreću je moguće u potpunosti nadoknaditi hrabrošću i znanjem, dok je obrnuto nemoguće," zaključuje Dragan Gortan.

On je razbijao bjelinu zida bojama, a ja tišinu riječima

"U nekom od svojih mnogobrojnih boravaka u bolnici upoznao sam i Stojana. On je tada imao dvadeset i tri godine, a ja trinaest. Bilo je to u Ljubljani. Ležao je u krevetu nepomično jer je par godina prije skačući u more slomio kralježnicu. Povreda je bila visoko negdje u vratu tako da mu je bilo oduzeto cijelo tijelo. Mogao je micati samo glavom. Tada nisam znao što je tu moju malu dječju dušu privuklo njemu, ali pitao me je vode, a ja sam mu natočio i dao piti. Duše nisu fizička tijela i ne određuju ih zakoni fizike, ali ponekad se ponašaju kao tijela. Tako da velika duša uvijek privuče manju, velike duše se međusobno odbijaju (jer mogu i same), a male duše ne privlače nikoga….čak ni sebe međusobno. Nastavili smo se družiti i ja sam vremenom naučio kako ga obući, skinuti, posjesti u kolica, nahraniti, staviti cigaretu u štipaljku pa je uvaliti između njegovih zgrčenih prstiju. Mi smo zajedno s našim udruženim dušama hodali Ljubljanom.

U to vrijeme on bi s olovkom u ustima učio pisati. Bio je to neki nazovimo ga ustopis. Pa je počeo crtati, pa je kupio prva platna i boje, pa je počeo slikati. Vremenom je postao slikar, pa veliki slikar, pa jako veliki i poznati slikar…Zafred Stojan. Naša su se druženja nastavila i nakon mog izlaska iz bolnice pa bi ga posjećivao u Divači gdje je živio. Kada sam se oženio, Stojan mi je bio kum. On mi je dokaz da se sa znanjem i hrabrošću nadoknađuje nedostatak sreće. Malo prije njegove smrti posjetio sam ga, a negdje u sebi sam znao da je to naš zadnji susret. Ležao je u krevetu i učio njemački, kaže trebat će mu. Stajali smo u njegovoj sobi i okruženi njegovim slikama razgovarali. Pričao mi je o bjelini bolničkih zidova koje je gledao mjesecima i godinama. O nekoj velikoj želji koja je rasla u njemu i o potrebi da bojama razbija tu bjelinu. Njegova su platna bila bolnički zidovi razbijeni bojom. Tada ga nisam razumio, možda i jesam, ali su moja platna ostajala bijela.

Danas uzmem papir i ja osjećam da mogu bjelinu razbijati riječima. Mislim da mogu kao nekad Stojan bojom, riječima dobivati nijanse. Ja pišem o ribama jer me na to tjera miris ribljeg brašna... taj miris kojeg sam osjetio dok su se zatvarala zadnja vrata na ambulanti, a možda i zato što sam tada od boli samo otvarao usta… kao riba. Unazad ovih nekoliko mjeseci u svojim sam pjesmama samljeo sve ribe... Danas kad stavim ruku na papir iz mojih prstiju kaplju riječi…. kao nekad… tog davnog ponedjeljka, 7. kolovoza 1967., krv iz otkinute noge... stapajući se sa prašinom makadamske ceste i tvoreći blato. Mogu pisati o bilo čemu, mogu pisati i o ničemu, potpuno svejedno. Moja platna više nisu bijela. Sedmog kolovoza 2000.godine rođena je moja mlađa kćer Ema. Život negdje uzme, negdje da," piše Gortan u svom prologu novoj zbirci pjesama.

...HAIKU TRIPTIH

prva zvijezda

odškrine pukotinu

tajnih svjetova

druga zvijezda

zabljesne nakraj ruda
velikih kola

treća zvijezda
kliznuvši iz tvog oka
kapne mi na dlan

O ČEMU SI MISLIO, TATA

O čemu si mislio, tata
Vraćajući se vlakom iz Pule
Pa poslije pješke... uzbrdo
Sve do lindarske kule

O čemu si mislio, tata
Pred vratima majušna stana
U tih petnaest kvadrata
Tog kasnog rujanskog dana

O čemu si mislio, tata
U iznajmljenom stanu
Mjereći pogledom sobu
Kako dva kreveta stanu?

Jer nema ni tri sata
Da doktor ti pruži ruku
Čestitam, postali ste tata
Dva mala srca sad tuku

O čemu si mislio, tata
Da se očevi ne boje?
Kad očekuju jedno
A, eto, dobiju dvoje

Ali uzevši nas u ruke
Malene, mene i brata
Odjednom je nestalo straha
Zar ne..., zar ne tata?

I dok su ti u daljine
Kroz prozor gledale oči
Osjetio si kako s visine
U grudi ponos ti toči

PISMO

(Velidu Beganoviću)

U moru bezlične pošte vaše mi je pismo privuklo pažnju, krasopisom, kao čovjek kad privuče pažnju iskočivši iz prosjeka.

Ljudi više i ne pišu, ne zato što su zaboravili pisati,

već zato što više ne znaju čekati,

a pismo je kao živo biće...

ono traži pažnju i vrijeme.

Pustili smo da nas prevare

i da nam kažu kako kilometar

ima 500 metara, a sat 30 minuta

i kako ćemo sada više stići i više imati...

i sada usput gubeći sebe ne stižemo nikamo.

PRINČEVA ODLUKA

(ružna bajka)

Od kad je princeza ostarjela baba

princ je odlučio... ''Ostat ću žaba!''

evidentno da se radi o njegovoj zloći

ali i poljupci s godinama izgube na moći

(sad ga viđaju s jednom klinkom – malom zelenom gatalinkom).

USAMLJENA KAP

u kap rose na vrh vlati

cijeli svemir može stati

i drhtati tako u svoj' punoći

a ishlapiti lako u toj samoći

ali postoje kapi koje znaju

(one se svoga sutra ne boje)

jedna se drugoj te kapi daju

i u rijeku malu poteku, u dvoje

Gospodar vremena

U ovoj pošti, na ovom brdu, ja sam gospodar vremena i mada mi stroga pravila službe nalažu zabranu antidatiranja, za one koji se žele vratiti u mladost, neka izaberu datum. Za one koje se boje sutrašnjeg dana... preskočit ćemo ga. Gospođo, vi koja se volite prisjećati vašega vjenčanja, 4. listopad 1969... eto... to je za mene samo čas posla. Opet ste mladi i lijepi, vaš vas muž želi, a u subotnja jutra kupuje vam ruže. Vidim vam nevjericu u očima i pitate me djeluje li? Itekako, gospođo, da djeluje, ja sam vam najbolji primjer, jedino trebate vjerovati, bez vjere čarobni žig ne funkcionira. A ti dijete drago?... uginuo ti je pas? Ma što je to za nas... kad se broj na žigu okrene u kartonskoj kutiji zacviljet će štene.

Povezane vijesti

• Umirovljenica iz Vinkurana morala organizirati dostavu lijeka AUTOBUSOM
• 27-godišnji porečki poštar pronevjerio 13 TISUĆA KUNA
• Aleksandar Rusjakov, makedonski pjesnik i disident u Puli