Pietro Benussi, Domenico Damiani i Pasquale Giachin prve su žrtve fašističkog nasilja u Istri

Livio Belci i Anto Babić (P. SOFTIĆ)

Mnogi drugi članovi tadašnje Radničke komore, vodnjanski socijalisti, uhapšeni su i odvedeni u vojne zatvore u Trstu. Od 120 uhićenih i procesuiranih Vodnjanaca, osuđen je 21 pritvorenik, i to na drakonsku kaznu od ukupno 101 godinu zatvora

"Obnova radništva bit će djelo njegove djece, ili ćemo živjeti od rada, ili ćemo umrijeti boreći se", zaorilo se ulicom 16. januara u Vodnjanu, ali u originalu, na talijanskom jeziku. Ovu, krajem 19. stoljeća omiljenu socijalističku, radničku pjesmu, "Inno dei lavoratori", nakon više desetljeća zaborava zapjevao je mješoviti zbor Zajednice Talijana Vodnjan. Povod je bilo obilježavanje 100. godišnjice napada karabinjera i skvadrista na okupljalište radnika 16. siječnja 1920. godine u kojem su poginuli Pietro Benussi, Domenico Damiani i Pasquale Giachin.

Podijeljeni grad

O ovom stradanju mladih Vodnjanaca svjedoči i spomen-ploča postavljena 1950. godine na zgradu u kojoj se početkom 20. stoljeća nalazio Circolo di Studi sociali. Upravo je tu započelo obilježavanje ovog nesretnog događaja kasnije nazvanog "Vodnjanska bitka" koji je potrajao cijelu noć i uveo dodatni nemir u tada ruralni Vodnjan, duboko podijeljen na socijaliste i talijanske nacionaliste. Dvadesetogodišnji Pietro Benussi poginuo je na licu mjesta, dok su preostala dvojica bila ranjena i prebačena u bolnicu u Puli, no i oni su nekoliko dana kasnije preminuli, pretpostavlja se ili od teškog ranjavanja, ili od dodatnog batinanja.

- Mnogi drugi članovi tadašnje Radničke komore, vodnjanski socijalisti, uhapšeni su i odvedeni u vojne zatvore u Trstu. Nakon suđenja, 31. srpnja 1920. godine, donijeta je vrlo ozbiljna presuda. Od 120 uhićenih i procesuiranih Vodnjanaca, osuđen je 21 pritvorenik, i to na drakonsku kaznu od ukupno 101 godinu zatvora. Vodnjanski socijalisti borili su se za socijalnu pravdu, radnička prava, slobodu, miran suživot i jedinstvo talijanskog i hrvatskog stanovništva, odnosno, za one važne vrijednosti koje vrijede i danas. Vrijednosti koje apsolutno moramo prenijeti na mlađe generacije kako se nikad više ne bi dogodili slični događaji, poručio je okupljenima Livio Belci.

Nakon minute šutnje u čast poginulima, mnoštvo se zaputilo ka zgradi Zajednice Talijana na Narodnom trgu. Tamo su imali prilike poslušati detaljnije, zanimljive činjenice o tim vremenima i okolnostima koje su dovele do ovog agresivnog napada na radnički dom u Vodnjanu, a koje su potrajale sve do Drugog svjetskog rata. Kako je rekao povjesničar Marko Pekica, otvorena prepirka između hrvatskih i talijanskih novina, a zatim i političara i samog naroda, započela je prije otprilike 120 godina pojavom znamenitog Matka Laginje u Vodnjanu. Iako je Pula tada drastično porasla i postala sjedište političkog života i zbivanja u Istri, u svemu tome vrlo intenzivno sudjeluje i Vodnjan. Narod je podijeljen na buržoaziju i nadničare, a ubojstvo cara Aleksandra u Sarajevu unosi veliki strah i nemir među stanovništvo. Oktobarska revolucija imala je velik odjek i u našim krajevima u kojima se počinje buditi socijalizam i patriotizam, te otpor Talijanskoj vladavini u Istri.

Četvrt stoljeća terora

Povjesničarka Paola Delton pronašla je u pazinskom arhivu izvještaj Posebnog povjerenika bojnika Armanda Sechi Pinne od 19. kolovoza 1920. On je u svojstvu komesara proveo na čelu Vodnjana 13 mjeseci i u navedenom izvješću spomenuo tragične događaje od 16. januara, navodeći da je taj događaj doveo do još većih podjela među stanovništvom Vodnjana, s naglaskom da su one postojale i prije. Temom "Vodnjanske bitke" pozabavio se i povjesničar dr. Milan Radošević

- Ovaj napad na Radničku komoru treba razmatrati u širem kontekstu tadašnjih zbivanja na ovom području, pa i u kontekstu političkih previranja i utjecaja Oktobarske revolucije na radničke "mase" u Istri, ali i šire u Kraljevini Italiji, uz veliki val štrajkova. U Puli je od 10. siječnja 1920. na snazi bio štrajk radnika Arsenala, u kojem je radilo mnogo Vodnjanaca. U to je vrijeme Istra još bila pod talijanskom okupacijom, a karabinjeri su budno pratili situaciju u Vodnjanu, u suradnji s lokalnim fašistima. Ne želeći da dođe do novih sukoba, 16. siječnja su nasilno upali zajedno s vojskom u zgradu Radničke komore i na licu mjesta ubili jednog, te teško ranili još dvojicu mladih socijalista. To je taj ključni trenutak kada su karabinjeri očito dopustili skvadristima da iskale svoj bijes na sumještanima i ozlijede veći broj ljudi. U arhivskim dokumentima, službenim izvješćima karabinjera, te korespondenciji s lokalnim i regionalnim vlastima, uloga fašista u sukobu je gotovo posve minorizirana. Odnosno, ne spominju se, osim kad ih spominju sami Vodnjanci na sudskom procesu, što je i razumljivo, jer bi time kompromitirali službene organe vlasti i njihovu ingerenciju. Međutim, iz svih je zapisa razvidno da su tadašnji vodnjanski fašisti surađivali s karabinjerima u planiranju napada na Radničku komoru, kao i da su sudjelovali u fizičkom nasilju nad uhićenima neposredno nakon same "bitke", kada je veći broj ljudi odveden u vodnjansku karabinjersku postaju. Benussi, Damiani i Giachin prve su žrtve fašističkog nasilja u Istri koje će se nastaviti sljedećih četvrt stoljeća, rekao je Radošević.

Stradanje mladih Vodnjanaca značajno je i zato što je to prvi evidentirani oružani sukob fašista i antifašista, više od godinu dana prije glasovite Labinske republike i Proštinske bune. Prisutni su u potpunoj tišini, uz povremene uzdahe, s velikim zanimanjem slušali o povijesnim okolnostima ovog događaja s početka 20. stoljeća, u periodu kada su se praktički svakih nekoliko godina redale nezapamćene nedaće, od epidemija zaraznih bolesti i siromaštva, do prvih masovnih i prisilnih evakuacija domicilnog stanovništva s ovog područja. Srcedrapajuće je bilo slušati riječi jedne mlade Vodnjanke koja je 1920. pisala svom suprugu, jednom od uhićenih Vodnjanaca, dirljivo pismo puno nježnosti, u kojem ga obavještava da je postao otac i da svi govore da sin liči na njega. Iako su njihovi najbliži puni očaja mislili da ih možda nikada više neće vidjeti, u proljeće 1921. svi osuđenici koji su završili u tršćanskom zatvoru iznenada su oslobođeni i vraćeni kućama.