Moj prvi susret s nekom živućom zvijezdom bio je ranih '80-ih godina prošlog stoljeća. Nije to bilo u Puli, niti na njenom popularnom Filmskom festivalu, već u malom Ližnjanu koji je tih godina još uvijek bio pravo pravcato selo. Tamo je nekoliko puta godišnje mir od stresne beogradske vreve tražio legendarni "kamiondžija", Pavle Vuisić - Paja. Pavle je jako volio dolaziti u naše krajeve i družiti se s prijateljima glumcima koji su ovdje živjeli. Zato je jednoga dana našem poznatom pulskom glumcu i svom velikom prijatelju Igoru Galu izrazio želju da bi volio kupiti kuću negdje u okolici Pule, u blizini mora, da može doći kad mu se god prohtije, "da se makne od ustajale Save i nauživa se čistog zraka".

Tako je govorio Paja. Stjecajem okolnosti, Igor mu je našao kućicu u samom centru Ližnjana, preko puta crkve Sv. Martina, a Paja se odmah zaljubio u ovo mjesto. Nije mu smetalo niti što je to jedna od starijih kuća u nizu, niti što je njeno maleno dvorište stiješnjeno između dvorišta susjednih kuća, a uz to i uz samu cestu. Kupio je tu kućicu i polako ju počeo uređivati.

Naši stariji su jako dobro znali da je Paja stigao na odmor, a činio je to čim bi uhvatio predah od nekog snimanja ili kazališne predstave. Ne bi ni čekao jutro, već bi u Beogradu natrpao stvari u svoj Warburg karavan do te mjere da se niti on nije vidio u automobilu, osim ako ga niste vidjeli kroz šoferšajbu. Zatim bi automobil ukrcao na poseban vagon na vlaku koji je iz Beograda vozio za Pulu i tu bi stigao već u ranim jutarnjim satima. Vrlo bučan auto koji je dosta dimio, u Ližnjanu bi svima izmamio smiješak na lice.

"Evo ga, stigao Paja svojoj kući", govorili bi si međusobno. Nitko ga nije oblijetao niti gnjavio, i to je Paji bilo drago. A meni je bilo još draže što me baš tog jednog dana baka zamolila da odem u dućan koji se i sada nalazi samo par metara od Pajine kuće. Sad ću konačno vidjeti koji je taj Paja o kojem svi toliko pričaju. Polako sam hodala cestom i gledala kuće i dvorišta lijevo i desno sve dok nisam ugledala poznato TV lice.

"Pa to je onaj iz 'Kamiondžija'", pomislila sam i ostala bez zraka od uzbuđenja. Paja je sjedio ispred svoje kuće u plavim radnim hlačama i bijeloj potkošulji, s maramicom na glavi vezanom čvorićima, i pijuckao vino. Usporila sam još više da ga što duže gledam "uživo", a kad me ugledao i namignuo mi uz smiješak, brzo sam požurila dalje svojim poslom. Ako nije bio u dvorištu svoje kuće, Paju se tih dana moglo vidjeti u "Starom ribaru", ili bi se s odabranim društvom družio u Puli "Kod Pjera".

Nažalost, Pavle je samo pet, šest godina boravio u ovoj kući na samom jugu istarskog poluotoka, prodavši je kratko prije nego je preminuo 1988. godine. Tek sam godinama kasnije doznala da su samo nekoliko kuća dalje od Paje kuću imali i legendarni glumci i supružnici Ljuba Tadić i Snežana Nikšić. Za jedan Ližnjan ove su činjenice, za ljude koji ne služe novoj političkoj korektnosti, dovoljno vrijedne da se spase od zaborava.