Svakodnevno slušamo kako mladi iz Hrvatske odlaze u inozemstvo u potrazi za boljim životom te se počinjemo i sami utapati u beznađu i uzimati zdravo za gotovo priče da u našoj zemlji nema baš nikakve perspektive, a istovremeno postoje i oni kojima je Hrvatska obećana zemlja. Ali, sve dok ne udare glavom u zid birokracije.
Moldavac Serghej Roscsa u Puli živi skoro desetljeće, u svibnju će navršiti 21 godinu, no pitanje je hoće li rođendan proslaviti u Hrvatskoj? Sergheju je, naime, dozvola za boravak vrijedila do kolovoza ove godine. Pišemo to u prošlom vremenu jer mu je prije mjesec dana stiglo rješenje u kojem on gubi pravo na daljnji boravak u Republici Hrvatskoj jer više nije pod skrbništvom majke koja je otišla iz Hrvatske u studenome 2016. godine (zakon pod kojim dobili dozvolu boravka bio je spajanje obitelji) i ne dozvoljavaju mu boravak unatoč potvrdi o nekažnjavanju, svjedodžbi iz osnovne i srednje škole, ugovora o radu i prebivalištu.
U MUP-u u Puli su mu pokušali izaći u susret, no o tome odlučuju više instance u Zagrebu. Prema svemu sudeći riječ je o još jednoj birokratskoj zavrzlami, baš kao i sve u Serghejevom životu, sve je uvijek tako komplicirano. Možda je stoga i on izrazito smiren i neuobičajeno pristojan za svoju generaciju i sugovorniku se obraća s rijetko viđenim poštovanjem. Dok razgovora gleda sugovornika u oči, a ne u mobitel, a vokabular mu je bogatiji od mnogih Hrvata. Serghej je Puležan više nego išta drugo, u Puli je proveo skoro pola života. Tu se obrazovao, završio srednju medicinsku. Tu radi u ronilačkom klubu "Orca." Tu se zaljubio i živi s djevojkom. Tu slika i svira u bendu. Tu je svoj. Tu je naš. Tu je Puležan. Mjesto rođenja nije bitno, a nekada ni roditelji, koji katkad više odmažu nego pomažu - tako je u priči Sergheja Roscse. (Lara BAGAR, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU