Pripremajući ovu temu o Mirni, u kojoj sam, radeći u nekadašnjem škveru, odradio okruglih 25 godina svog radnog vijeka, prisjetio sam se jednog razgovora, koji se pokazao proročanskim. U godinama kad je Mirna bila na svom poslovnom vrhuncu, i kada se puno ulagalo, 1988. smo posjetili Sajam ribarstva u Anconi, tada jedan od najznačajnijih na Mediteranu. Domaćin nam je, od 2014. pokojni nestor ribarstva regije Marche Giuseppe Cingolani, koji je godinama surađivao sa Mirnom, posebno na način da je, kada rovinjska tvornica nije imala dostatne rashladne prostore, brodom San Piper dostavljao u Rovinj smrznutu srdelu.

Stogodišnja tradicija

Za poklon smo mu donijeli kašetu ujutro ulovljenih brancina iz Mirninog uzgajališta u Limskom kanalu. Poduzetnik, ali i tihi simpatizer lijevih ideja, se uz gradeladu našalio da se ipak nešto kreće i u socijalističkoj ekonomiji. Rekao nam je da ne samo Italija, već i Francuska i Španjolska nemaju više ni jedne tvornice za proizvodnju konzerviranih sardina i da su sve preseljene u Maroko i Tunis.

- I naša je tvornica, kao i vaša, imala stogodišnju tradiciju. Zbog strogih ekoloških zahtjeva prvo smo je morali preseliti malo dalje od mora i na njenom mjestu izgradili hotel. Prava prepreka je međutim nastupila kada je prosječna plaća u Italiji prešla milijun lira (današnjih 500 eura, kolika je radnička plaća u Mirni, op. a.) i kada više nismo mogli osigurati radnike koji bi za niske plaće obavljali fizički zahtjevne poslove, poručio nam je Cingolani.

Idući dan odveo nas je do velikog marketa iz lanca Panapesca, kojeg su osnovali poduzetnici nakon što su svoje tvornice za konzerviranje ribe preselili u Maroko i Tunis. U marketima se prodavalo oko 400 delicija iz mora, a iz istočnog dijela Europe na policama je bio samo kavijar od jesetre. Dobronamjerno nam je rekao da razmislimo koje od artikala možemo sami proizvoditi, a da bi se on pobrinuo da uđu u prodajni sustav Panapesce. Primjerice, Talijani su tada upravo sa našeg područja Jadrana uvozili muzgavce, sipe i školjke i pripremali od njih brojne delicije za ugostitelje i domaćice. Mirna je u to vrijeme u Limskom kanalu već bila uhodala uzgoj orada i brancina, od kojih su kasnije proizvedeni dimljeni fileti i carpaccio, nagrađenim na Seafood Expo Global, najvećem svjetskom sajmu plodova mora u Bruxellesu. Imala je i poznatu paletu duboko smrznutih proizvoda, sličnih onima kojima nas svakodnevno bombardiraju talijanske tv postaje. Puno se ribe prodavalo i u svježem stanju, pa je svaki dan pritjecao novac iz maloprodaje. Ali, nema šanse da bi tada netko prihvatio da se forsiraju novi, profitabilniji proizvodi.

Finiti ćeš u Mirni

Dodatno, kada je došlo do privatizacije Mirne zacementirale su se stare socijalističke tvorevine. Nekadašnji OOUR-i (za mlađe čitatelje Osnovne organizacije udruženog rada) postali su d.o.o. poduzeća. Matica Mirna d.d. dobila je tako šest d.o.o. kćerki, pa sam i sam, slučajem da sam bio rukovodilac radne jedinice, postao direktor Mirna Brodoremonta, s menađerskim ugovorom (!) i plaćom od okruglih četiri tisuće kuna. Naravno da je takva organizacija samo povećavala troškove, naročito po uvođenju i međusobnom fakturiranju PDV-a, većeg harača od onog opjevanog u epu o Smail-agi Čengiću. (Aldo POKRAJAC, snimio Milivoj MIJOŠEK)

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU

Povezane vijesti

• Iz tvornice Mirna ponovo curi industrijska voda
• Istrane ne zanima posao u Mirni
• Grad čini sve da Mirna ostane u Rovinju i izgradi novu tvornicu