Ceranja je, između ostalog, bivši emigrant i hrvatski branitelj, ali i neobični mađioničar, zabavljač, "fakir * Samo zabava i smijeh. Ja liječim samo zdrave ljude, da se ne razbole, poručuje ovaj osebujni 70-godišnjak

"Ako se već mora živjeti u društvu snova, hajdemo ih prodavati, ne samo kupovati", izjavio je ljetos u emisiji "Nedjeljom u 2", poznati astronom i voditelj višnjanske zvjezdarnice Korado Korlević obrazlažući ideju da se naša civilizacija - što kroz turizam, sport, glazbu ili film - sve više temelji na prodaji snova.

Nismo baš sigurni bi li po Korleviću u tu skupinu spadao i neobični mađioničar, zabavljač, "fakir", imitator, ali i politički zatvorenik, bivši emigrant i hrvatski branitelj kojeg smo susreli u Pazinu dok je, dogovarajući nastup, obilazio lokalne istarske škole. No, nama je upravo ta izjava pala na pamet nakon jednoipolsatnog razgovora sa 70-godišnjim Milivojem Ceranjom koji se nedavno iz Knina preselio kod kćeri u Poreč.

Teško je posve povjerovati u dobar dio navoda koje nam je izrekao u dahu, ali se Ceranji zasigurno ne može poreći maštovitost i umijeće pripovijedanja kojim nas je držao "u šahu" tokom razgovora kojim nas je vodio kroz svoj osebujan život.

Više identiteta

Za početak kažimo da je Ceranja triput tijekom života mijenjao osobno ime i prezime, a umjetničko možda i više. Posljednji je put lani u ljetnoj školi porečkog DND-a volonterski nastupio kao Silvestro, a prije je bio poznat kao Silver, Magnus Optimus, Žilet, Maharadža i Dixadixi Braman. Ovo posljednje mu je neko vrijeme bilo i službeno ime i prezime. Rođen je kao Milivoj Ceranja u Šibeniku predzadnjeg dana 1947. godine, a živio je u Piramatovcima na skradinskom području. Kasnih 80-ih promijenio je ime u Milivoj Živković. Uzeo je djevojačko prezime tadašnje supruge.

- Jer su mi dopisivali kvačicu na plakate, na Ceranja, pa da ne budem Seranja, smije se naš sugovornik koji si je prije deset godina vratio "originalno" ime i prezime u Milivoj Ceranja. - Svjedok sam vremena, bio sam politički zatvorenik i časnik Hrvatske vojske 113. šibenske brigade pratećeg voda i 15. domobranske pukovnije. Obišao sam skradinsko, vodičko i dubrovačko zaleđe. Ostao sam živ, jer postoji nešto natprirodno što me štiti, pa se i danas osjećam dobro, kazao nam je Ceranja na početku razgovora.

- Moj je početak bio jako težak. Godine 1961. sam nastupio na Festivalu djeteta u Šibeniku kao petoškolac. Izvodio sam onomatopeju i tada sam se prvi put uspeo na pozornicu. To sam isto činio kasnije, obišavši 41 zemlju svijeta i sve kontinente, putujući i zabavljajući djecu i odrasle, kaže Ceranja koji nam je otkrio kako je u vrijeme Hrvatskog proljeća završio u zatvoru.

- Te 1971. godine došao mi je Petar Šale (politički zatvorenik, utemeljitelj HDZ-a i državni pravobranitelj op. n.), jer sam imao Citroën CX Belinu i trubu na njemu, i predložio da po selima reklamiram najavljeni skup Savke Dapčević Kučar, Srećka Bijelića, Mike Tripala, Marka Veselice i Vlade Gotovca koji su trebali održati u Kistanjama i Benkovcu. Za to sam dobio dvije hiljade ondašnjih dinara, sve po sto dinara, bili su oni "konji" složeni. Nisam ni bio na skupu, nego sam otišao za Zagreb i ujutro mi u 3 ure kucaju na vrata: "Druže, ustani se. Radili ste antipropagandu. Dobili smo dopis iz kninskog suda, poslao sudac Milorad Ćurko". Priveli su me u Palaču pravde, Ulica proleterskih brigada, i momentalno sam dobio deset mjeseci zatvora. U Petrinjskoj ulici u Zagrebu, u sobi broj 19, tu nađem Tuđmana. Bili su još u zatvorskoj sobi Sead Hamidović i Milan Kolak. Budući da je Franjo bio najmlađi Titov general, pokazivao nam je one svoje spomenice, ordene i priznanja, pa sam mu rekao: "A što će ti to u zatvoru. Baci to u kantu za smeće." Malo se naljutio na mene, ali onda bi nam pričao o svojoj obitelji sa sela, kako su imali gostionicu… Ankica mu je donosila ručak u zatvor, u tri posude, juha, pohane šnicle, pomfrit, nekada pire-krompir, salata… On bi jeo u 11 sati, a mi bi ručak dobili u 12 sati. Okrenuo bi se, pa nam rekao: "Dečki dobit ćete i vi još za kratko vrijeme". Tako mi je brzo prošlo tih deset mjeseci. U zatvoru smo radili neke naljepnice za borosane iz Borova, a u slobodno vrijeme pričali, čak se i igrali sudaca i porote, svašta…, kaže Ceranja o svom prvom robijanju. (Napisao i snimio Anđelo DAGOSTIN)

Povezane vijesti

• Svađe oko zaposlenja u gradskoj upravi Poreča
• Grad pečenim volom časti sugrađane i goste
• Porečki turizam na pragu apsolutnog rekorda