Svi koji su imali 15 godina radnog staža u jami mogli su u mirovinu, dio radnika odgovarajuće struke raspoređen je u TE Plomin, a oni koji su završili na Zavodu za zapošljavanje, uglavnom neproizvodni radnici, mogli su po tom zakonu koristiti dvostruka prava iz Zakona o radu i to dvije umjesto jedne godine. Nekolicina radnika zaposlila se u novim tvrtkama Explozivi i Računovodstvo, a oni koji su otišli u mirovinu dobili su otpremninu u visini tri prosječne plaće

Prošlo je dvadeset godina od zatvaranja rudnika Tupljak, posljednjeg ugljenokopa u Hrvatskoj. Zatvoren je krajem 1999. godine, a s proizvodnjom ugljena prestalo se šest mjeseci ranije, 30. lipnja. Tada je Tupljak imao tristotinjak zaposlenika, a pravu borbu za njihovo zbrinjavanje vodili su Marijan Nikić, posljednji glavni povjerenik sindikata i Frano Bojić, posljednji predsjednik tadašnjeg Zaposleničkog vijeća koji se danas naziva Radničko vijeće.

Marijan Nikić danas ima 65 godina. Silom prilika po tadašnjem posebnom zakonu morao je u mirovinu sa 45 godina života dok Frano danas ima 58 godina i još uvijek radi u   termoelektrani Plomin. Prisjećajući se tih vremena Frano i Marijan govore nadopunjujući jedan drugoga.

Radnici zbrinuti

- Tadašnji radnici zbrinuti su zbog zatvaranja rudnika temeljem posebnog zakona kojeg je iniciralo Zaposleničko vijeće i naš sindikat, a donio ga je Sabor i to iz trećeg pokušaja. Zakon je predvidio nekoliko načina zbrinjavanja. Svi koji su imali 15 godina radnog staža u jami mogli su u mirovinu. Dio radnika odgovarajuće struke raspoređeni su u TE Plomin, a oni koji su završili na Zavodu za zapošljavanje, uglavnom su to bili neproizvodni radnici, mogli su po tom zakonu koristiti dvostruka prava iz Zakona o radu i to dvije umjesto jedne godine. Nekolicina radnika zaposlila se u novim tvrtkama Explozivi i Računovodstvo, a oni koji su otišli u mirovinu dobili su otpremninu u visini tri prosječne plaće. Mi se nismo puno miješali u politiku, ali vodili smo tešku i ogorčenu borbu za zaštitu prava radnika, pa je čak sindikat pisao prijedlog zakona koji je išao u Sabor. Prvi ga je puta Saborski odbor odbio, ali smo u trećem pokušaju uspjeli. Imali smo razrađenu i varijantu B, a to je bilo zatvoriti se u rudnik i štrajkati glađu. To je bila odluka nas dvojice. Uz nas za plan je znalo još nekolicina rudara, ali bi svi stali iza nje da je trebalo jer su tada nas dvojicu u borbi s državom i HEP-om podržavali svi radnici. Da nisu donijeli zakon 50-ak rudara bi odmah sišlo u jamu i počelo štrajk glađu, kažu Frano i Marijan te ističu one koji su ih razumjeli i pomagali im u toj borbi.

- To je tada bilo moguće. Tadašnji predsjednik Vlade Zlatko Mateša stao je na našu stranu i podržao naše zahtjeve kao i tadašnji stečajni upravitelj rudnika Veljko Karabaić iz Rijeke koji je pokazao svoje moralne i ljudske vrijednosti. Da su umjesto njih bili neki drugi ljudi pitanje je kako bi sve završilo. Tadašnji direktor proizvodnje u HEP-u Ante Čurković govorio je da će Mateša po uzoru na Margaret Tacher riješiti pitanje zatvaranja rudnika po kratkom postupku i radnike poslati kući. Kada smo nas dvojica došli u Zagreb u upravu HEP-a, zajedno s Karabaićem došao je i tadašnji direktor HEP-a Damir Begović kako bi vidio koja su ta dvojica koja dižu toliku prašinu u javnosti. Naime, mi smo putem medija senzibilizirali javnost za naše probleme i stalno napadali upravu HEP-a. Očekivali su valjda da ćemo doći s mitraljezima u Zagreb, govori Bojić.

Povezane vijesti

• Na Uljanikovom otoku teško ozlijeđen monter
• U Uljaniku potpisan Protokol o najmu broda "Valovine"
• Dalić: Uljanik je upozoren da smanji dugove prema dobavljačima