Odrasli mještani hodali su u prvim redovima noseći veliku sliku druga Tita i neke transparente s parolama uzvikujući nešto na hrvatskom kao 'Živio drug Tito i partija...' Onda bi ispred pozornice na trgu držali svečani govor. I tako sam se ja u jednom trenu zatekao kraj slike druga Tita. Nama je djeci sve to bilo dosadno i naporno pa smo prkoseći radili male smicalice. I tada sam otrgnuo komadić Titove slike s njezina rubnog dijela, kaže Antonio Zappador

- Osvojio sam nekoliko nagrada na najpriznatijim natjecanjima iz poezije širom Italije, ali nagrada za stihove "Vidio sam bodeže" ("Ho visto i pugnali") osvojena na nacionalnom natjecanju pjesništva u Milanu zauzima posebno mjesto u mojem životu jer je i obilježila moj životni put. Jedan potresan događaj iz svoga djetinjstva prenio sam u umjetnički milje, započeo je svoju ispovijest pjesnik, mecena i kolekcionar umjetnina Antonio Zappador, rođen 1939. godine u Brtonigli, a kojeg smo posjetili u njegovu domu u talijanskom gradu Carpi, petnaestak kilometara udaljenom od Modene. Ustvari, već sam ulazak u kuću pjesnika otkriva da je to dom velikog umjetnika jer svaki kutak krasi neki impresivan umjetnički eksponat, dok se zidovi jedva i naziru prekriveni autentičnim slikama i grafikama slavnih autora počevši od radova renesansnih umjetnika pa sve do suvremenika.

 Otac zarobljen

I dok začudno prolazimo kraj izloženih uradaka, gotovo poetski nadahnut Zappador otkriva svoju najveću umjetničku strast - zbirku stakla. Međutim, neiscrpna priča o umjetnosti je danas stavljena malo u drugi plan, jer zanima nas ona pjesma koju smo spomenuli na početku teksta "Vidio sam bodeže", a koja je Zappadoru zacrtala život još 1950. godine, kada je morao napustiti rodnu Brtoniglu i Istru.

- Obitelj Zappador je stoljećima živjela u Brtonigli (podrijetlom iz Španjolske). Otac Carlo je sa 19 godina bio unovačen u austrougarsku vojsku i u Prvome svjetskome ratu,1916. godine, upućen na ruski front gdje 17. srpnja 1917. pada u ruke carske vojske postavši ratni zarobljenik, te ga deportiraju u neki sibirski logor. Na upite o kojem se logoru radilo znao bi odgovorit: "Tamo gdje se pati i umire, a pljuvačka se zaledi prije nego padne na tlo". U logoru je vladala velika glad od koje se umiralo kao i od nepodnošljive studeni. Kako je bio obućar ponudio je svoje usluge komandi i Rusi su to zahvalno prihvatili jer im je trebalo popravljati, staru i trošnu obuću, odnosno čizme - valenki. Tako se uspio spasiti, kao i logoraš Austrijanac Guglielmo iz pokrajine Alto Adige kojega je otac uspio ugurati u komandu. U komandi je bio jedan ruski oficir koji je obožavao talijansku povijest i umjetnost. Dok je Rus ispijao vodku, lagano pripit recitirao bi stihove talijanskih pjesnika i tako je otac prvi put čuo za Alighijerija, Petrarcu, da Vincija, Verdija, Puccinija i za druge. Godine 1921., najviše zahvalivši ovome oficiru obojica su kao Talijani otpušteni iz logora. Mjesecima su hodali po nepoznatim i opasnim predjelima Rusije. Spavali bi po kućama kod seljaka, napuštenim ruševnim kućama, na granama stabala... Usput se, u nekome selu u velikoj zabiti, Guglielmo skrasio kod neke Ruskinje pa je otac nastavio dalje sam. Domogao se Ukrajine i mjesta Khrkova (Harkov), gdje upoznaje Olgu Alexsandrovnu Rachowsche, iz nekad znamenite poljske plemićke obitelji s kojom se uskoro ženi. Tu se rodilo moje troje braće. Otac je nastavio raditi kao obućar i postao je po tomu slavan u gradu i izvan njega. Ubrzo je u mjestu izgrađena tvornica obuće, a oca su drugovi postavili za direktora. U vrijeme Staljina je rasla diktatura i teror nad pukom pa su se roditelji1933. godine odlučili vratiti u Brtoniglu. Nakon duga putovanja stigli su do očeve roditeljske kuće. Njegova su se dva brata skamenila ugledavši ga, jer su mislili da je mrtav. Punih se 17 godina nije nikomu javljao. I bili su prodali dio njegove kuće, pa mu je zato jedan brat ponudio svoj krov nad glavom, priča detaljno Zappador dok nam se gotovo filmski izmjenjuju te scene pred očima.

Karlo i Olga su marljivim radom opet uspjeli stvoriti jedan kapital i ekonomsku sigurnost. Rodilo im se još dvoje djece. Najprije kćerkica, a zatim Antonio, 1939. godine dok je u zraku već dobro titrala nemirna slutnja novog rata. I kada je vihor tog krvavog Drugog svjetskog rata prošao pomaknula se granica Italije i Zappadorovi su se zatekli pod Jugoslavenskom vojnom upravom u Zoni B.

 Strah i nesigurnost

- Drug Tito je najavio radikalne promjene sustava. Agrarnu i nacionalnu reformu. Socijalizam je bio u punom zamahu. Otac je sve to već prošao u Rusiji iz koje je pobjegao radi socijalne nepravde i diktature. I nakon što se bio oporavio financijski u Brtonigli te počeo nešto stjecati, i u Jugoslaviju su stigli drugovi sa sovjetskim modelom vladanja. U kuću se uvlačio strah i nesigurnost. Otac i majka bi često puta međusobno šaputali, a ja bih čuo kako spominju neka imena nestalih mještana i talijanskih učitelja. Upamtio sam i riječ OZNA, jer bi je izgovarali s velikim oprezom, da bih kasnije shvatio i zašto. U Brtonigli se do dolaska drugova nije govorio hrvatski jezik, barem koliko se ja sjećam, a u kući Zappadorovih se baš nikada nije koristio, jedino je majka Olga natucala talijanski sa slavenskim naglaskom. Ali morao sam krenuti u školu i to hrvatsku, a u meni je postojao otpor jer mi to nije bio materinji jezik. Odjednom sam se osjetio u svojoj Brtonigli kao da živim u nekom drugom mjestu. Možda je taj otpor prema jeziku bio pojačan spoznajom što nama djeci brane u školi komunicirati međusobno talijanski ili zato što me kod kuće nisu poticali da ga učim, ali sjećam se da u školi nisam usvojio više od nekoliko riječi, a kod pisanja mi se najviše sviđalo ispisivanje kosih crta. No ja i moj najbolji prijatelj Livio Motika, vješt kao vjeverica, spašavali bi se od te sumorne škole bijegom u zabavne igre, najčešće s praćkom. Jednog poslijepodneva nakon što je Livio skoknuo doma na ručak ostao sam u dvorištu svoje kuće i ugledao nesvakidašnji prizor. Čovjeka, prašnjavog od brašna jer je radio u mlinu kako trči dok ga proganjaju dva čovjeka poznata u selu kao OZNA. Kad su ga sustigli počeli su ga udarati šakama i nekim oštrim predmetima, a zatim su ga bacili na tlo i prikliještili nogama kojima su ga lupali i lupali, činilo mi se užasno dugo, sve dok ga na smrt nisu zatukli. Stajao sam nepomično u šoku. Ja, kao desetogodišnje dijete svjedočio sam ubojstvu čovjeka na tako brutalan način. Moj otac se, spazivši me, stvorio ispred mene zaklonivši mi pogled, ali i da me ovi iz OZNE ne bi zapazili te me prikrivajući tijelom polako odvukao iza kuće. Bio sam dugo istraumatiziran tim prizorom pa nije čudno što se taj moj neizliječeni strah i gnjev, u jednoj turobnoj, neprespavanoj noći odrazio u stihovima pjesme "Ho visto pugnali"/"Vidio sam bodeže". To su ožiljci u sjećanjima koji ne blijede. A potom slijedi još jedna dramatična epizoda. Ljeti bi svake nedjelje obitelji iz mjesta na zaprežnim kolima odlazile na kupanje u Dajlu ili Savudriju. I tako se jedne od tih nedjelja, nažalost, moj prijatelj Livio nije kući vratio živ. Utopio se u moru kraj Dajle, s tugom se prisjeća Zappador i nastavlja opisivati neugodne događaje u Titovoj Jugoslaviji koji mu iz dječjeg očišta nisu bili ni bliski, a ni njihovo značenje mu nije bilo sasvim jasno.

- Za Praznik rada 1. Maj organizirala se parada kroz selo. Mi školarci bili smo odjeveni u bijele košulje s crvenim pionirskim maramama oko vrata. Odrasli mještani hodali su u prvim redovima noseći veliku sliku druga Tita i neke transparente s parolama uzvikujući nešto na hrvatskom kao živio drug Tito i partija...Onda bi ispred pozornice na trgu držali svečani govor. I tako sam se ja u jednom trenu zatekao kraj slike druga Tita. Nama je djeci sve to bilo dosadno i naporno pa smo prkoseći radili male smicalice. I tada sam otrgnuo komadić Titove slike s njezina rubnog dijela. Ugledali su me. Stariji susjed iz mjesta koji je po uvjerenju uvijek bio socijalist i vjerovao je u komunizam i Titove ideje, no cijenio je mog oca, došao je k nama kasno navečer potajno upozoriti oca da će me gadno kazniti. Saznao je u miliciji da me kane uputiti u neki Centar za preodgoj u Maribor, koji je bio poznat po nehumanim, logoraškim uvjetima života i rada. Nagovorio je oca da izmisle neku bolest i pothitno me prebace u tršćansku bolnicu. Doktor Palumbo, riskirao je život napisavši lažnu dijagnozu radi koje mi je prepisao uputnicu za operacijski zahvat bruha. I tako sam 1950. godine dospio u Trst gdje me majka, nakon peripetija s jugoslavenskim vojnicima na granici te uz pomoć američkih vojnika uspjela dovesti do grada. Tu nas je dočekao jedan ogroman svećenik don Teseo Furlani koji me preuzeo, a majku utješno posavjetovao da se vrati u Brtoniglu. Odvezao me u svom malenom Fiatu s drvenim vratima iz kojega mu je glava stršila iznad krova auta, do uzvisina iznad Trsta u mjesto Opicina gdje su svećenici u jednoj velikoj kući skrbili o napuštenoj djeci, djeci prostitutki, ratnoj siročadi i djeci iz Istre. Osjetio sam se nelagodno, sve dok u masi nisam zapazio svog brata Giorgia, starijeg od mene pet godina, koji je pobjegao pješice iz Brtonigle u Italiju godinu dana ranije. Ostajem u Opicini do 1955. godine gdje završavam majstorski zanat za grafičkog tehničara. Moji su roditelji boravili u Brtonigli do 1954. godine iščekujući krajnji ishod dogovora velesila za ove istarske krajeve. Nakon Londonskog memoranduma, u velikom valu izbjeglištva napuštaju Brtoniglu te su iz Trsta transportirani u Fossoli kraj Carpija. U Italiji je u to doba vladala velika ekonomska kriza. Glad i siromaštvo na svakome koraku, i roditelji su me pozvali da im se pridružim u Carpiju, zaposlim se i pomognem im financijski. Poslali su mi adresu na kojoj stanuju. Fossoli di Carpi, via Remesina, priča uzbuđeno Zappador, pa zastaje, šuti neko vrijeme, a na licu mu se pojavljuje zamjetan grč. S mukom nastavlja oživljavati nova sjećanja.

- Stigavši tog prohladnog i maglovitog dana 1955. u selo San Marco uviđam da je Fossoli ustvari bio fašistički koncentracijski logor tijekom Drugog svjetskog rata, a sada je transformiran u koncentracijski logor-prihvatilište brojnih Istrana iz Pule, Pirana, Kopra, Umaga i drugih manjih mjesta. Nisam imao pojma da su tu smješteni i bio sam zgrožen tom spoznajom, prošli su me trnci kad sam shvatio. Mislio sam da je riječ o nekoj neslanoj šali, ali nažalost život se neslano našalio s nama. Morao sam se pribrati i prihvatiti tu neizbježnu novu stvarnost. Mjestašce se zvalo San Marco, ali za domicilno stanovništvo mi iz Istre bili smo uvijek "I Triestin dal camp" (Tršćani iz kampa). A našlo se i onih okrutnijih koji su nas javno osuđivali uzvikujući za nama "Fašisti koji ste izdali socijalizam i Tita", jer regija Emilia Romagna je najcrvenija u Italiji. Tako stigmatizirani teško smo nalazili posao u Carpiju i okolici. Srećom pa sam se ja kao grafičar uspio uskoro zaposliti u jednoj privatnoj tiskari. I tako se moj život počeo vraćati u normalnu kolotečinu čime započinje i moja postepena asimilacija te adaptacija na novo životno okruženje. Ženim se početkom šezdesetih godina sa djevojkom iz Carpija. Postajem obiteljski čovjek, otac dvoje djece, a danas i sretan djed. Roditelje sam sahranio u Carpiju i s njima jedan dio tužne prošlosti. Pa iako je kamp Fossoli službeno zatvoren 1970. godine u meni su ostala otvorena pitanja nakon svega: "Tko sam ja ustvari i kojoj zemlji pripadam? Korijenje mi je u Istri, a ovaj život izvana živim u Italiji", i odmah ću vam reći, taj odgovor koji je u meni bio latentno potiskivan osvijestio sam u poznijim godinama kada je prestala potraga za vlastitim identitetom pripadnosti. Duboko u sebi bio sam i ostao pravi Istrijan!, glasno i čvrsto izgovara Zappador, a oči mu se cakle od radosti te iznenada sa stolića podiže i rastvara zastavu na kojoj piše Istra, dok žuta koza blista pod neonskim svjetlom na njoj.

Tito - prokletstvo

- Tito je ostao za mene i moju obitelj jedno prokletstvo, kao i ovaj logor u kojem su nas gledali prijekorno te osuđivali Carpigani govoreći nam da smo fašisti koji su pobjegli od idealnog društvenog uređenja komunizma. Loše smo bili prihvaćeni u Italiji, jer je Komunistička partija Italije bila utjecajna osobito ovdje u Emiliji Romagni. Tako da stvarno ponekad čovjek ne zna koji bol i nepravda imaju veću težinu, zaključuje Zappador.

Zappador je objavio devet knjiga poezije i svojih unutarnjih refleksija. Osim niza osvojenih nagrada na prestižnim državnim natjecanjima pjesme su mu uvrštene u antologijsku knjigu ljubavne poezije koju je izdala TV RAI 3, te su objavljene u antologiji suvremenog talijanskog pjesništva iz druge polvice XX stoljeća.

Povezane vijesti

• Najbolji kolači G. Baissero i V. Cernogoraz
• Novi vrtić u Brtonigli čeka europski novac
• Brtonigla: Čokolada i vino - kombinacija kojoj se ne može odoljeti