NITKO NIJE ODGOVARAO
MILENKA MATIJAŠA JOŠ UVIJEK MUČI NESREĆA U RUDNIKU KOD SAVIČENTE 1938. "Tvrdili su da je moj otac pao na glavu, a zapravo se radilo o eksploziji"
Zbog toga je moj otac do kraja života jako slabo vidio, jedva je radio. Ocu se također vilica nekako čudno pomakla u stranu, nije mogao baš normalno jesti, a moja je majka morala biti stalno s njim, prisjeća se Milenko Matijaš
Corriere Istriano iz 1938. godine/Milenko Matijaš
"Operaio infortunato in una cava di silico" (Radnik ozlijeđen u rudniku silicija) - naslov je omanjeg teksta od tek nekoliko redaka u Corriere Istriano, dnevnim novinama koje su pod raznim imenima od 1919. do 1945. godine izlazile na talijanskom jeziku, većinom kao fašističko glasilo. Tekst je, kaže nam sin unesrećenog o kojem se piše, neistinit - nezgodu vojnika Josipa Matijaša u kopu za kremeni pijesak, pokraj Savičente, obrazlaže padom na glavu, ali zapravo je došlo do eksplozije.
Omanji je tekst tog 3. kolovoza 1938. vjerojatno prošao poprilično nezapamćeno. Nezgoda je, s druge strane, ostavila neizbrisivu posljedicu na život tada 16-godišnjeg Josipa, kao i njegovog sina Milenka, s kojim razgovaramo.
Zbog slabog vida njegov se otac nikad u potpunosti nije mogao vratiti radu u poljoprivredi, što je za Milenka kao posljedicu imalo ljuto i siromašno djetinjstvo. Da bi stvar bila gora, njegov otac za doživljenu nezgodu nikad nije dobio nikakvu odštetu.
- Oni su napisali da se poskliznuo i lupio glavom, ali dogodila se eksplozija. Zbog toga je moj otac do kraja života jako slabo vidio, jedva je radio. Moji su roditelji bili poljoprivrednici, sadili smo uglavnom krumpir i pšenicu i imali kokoške, svinju i dvije krave. Ocu se također vilica nekako čudno pomakla u stranu, nije mogao baš normalno jesti, a moja je majka morala biti stalno s njim. Nije se mogao ni sam obrijati, govori nam Milenko, sin unesrećenog vojnika talijanske vojske za čiju nezgodu nitko nije odgovarao.
Voda i ocat
- Nikad nije dobio nikakvu odštetu za to, da i ne pričamo o talijanskoj penziji. Rekli su mu da nema "folio", potvrdu da je bio u vojsci, što nije mogao imati jer je Italija vojnike službeno novačila tek u 20-oj godini, a on je tad imao tek 16. Ja sam kasnije pokušao pridobiti neku odštetu, obratio sam se velikom broju ljudi, ali od toga nikad nije bilo ništa. Pokušao sam dobiti i talijansko državljanstvo i potrošio podosta novaca na razne prijevode, ali su mi rekli da nemam što tražiti ako ne znam talijanski jezik. Poručili su mi i da odštetu nije moguće dobiti jer nema bližnjih koji su živi, budući da mi je i majka umrla 22 godine nakon oca. Valjda mu ja, kao njegov sin, nisam dovoljno blizak! Mom je ocu tom eksplozijom trajno pogoršano zdravstveno stanje, a nitko nikad za to nije snosio odgovornost, ljutit je mlađi Matijaš.
Nakon nezgode njegov je otac slabovidan i uvijek uz pratnju majke i sina jedinca, sve teže odlazio u kampanju. Nekako se sadilo i uzgajalo životinje, no Matijaš iz svog djetinjstva ponajprije vuče sjećanje na bijedu i glad. Najčešći mu je obrok, kaže, bila čaša vode s kapljicom octa i malo šećera, u koju bi umakao malo kruha koji je njegova obitelj sama radila i koji je, za razliku od današnjeg, trajao "od subote do subote".
- S obzirom da sam bio jedinac i da me nije imao tko čuvati, roditelji su me počeli uzimati sa sobom na kampanju još dok sam imao 3 ili 4 godine. Oni bi radili, a ja bih negdje u blizini ležao. Nije to dugo trajalo, ubrzo su i mene uposlili, kroz smijeh nam priča Matijaš dok se prisjeća svog oca.
- Znam da mi je htio puno dati, sve što je imao, ali jednostavno nije imao što. Kad god bi nešto i uspjeli zaraditi od poljoprivrede, sve bi odlazilo na plaćanje troškova. "Tu ću načiniti hižu svom sinu", govorio bi moj otac na jednom dijelu naše parcele. Kad je umro, kuću sam izgradio ja. Nisam još imao ni 18 godina kad sam s pikunom počeo kopati temelje, priča nam te nadodaje da u toj kući u Štokovcima živi i dan danas.
Rad u Siporeksu
Teško djetinjstvo koje je proživio nije se prenijelo i na sljedeću generaciju - svojoj je djeci Milenko uspio radom priskrbiti dostojno djetinjstvo i fakultetsko obrazovanje.
- Kad mi je otac umro, jednostavno nisam mogao nastaviti školovanje. Još za posljednjih mjeseci njegovog života sam, sa 16 godina, počeo raditi u Siporeksu. Dvanaest godina sam bio u toj tvrtci, tamo sam pustio mladost. Morao sam slagati 20 kubika na dan, cijelu jednu kuću! Ali ništa se ne može mjeriti s veseljem kad sam dobio svoju prvu plaću, kaže nam kroz smijeh.
Jedino za čim žali je, kaže, činjenica da i dan danas ne zna od čega mu je otac točno umro.
- Njemu se nesreća dogodila kad je imao 16 godina, a umro je u 54. godini, kad je meni bilo 16 godina. Htjeli su učiniti obdukciju, ali ja im to nisam dopustio. Bio sam mlad, nisam tada puno kapija, sjećam se samo da je na samrti izgledao kao da ima 20 kila. Možda se tada moglo utvrditi da je umro od posljedica te eksplozije, ovako to nikada neću doznati, zaključuje Matijaš.
Povjesničar David Orlović: Takvih je kopova u Istri bilo na desetine
Bili smo pomalo skeptični kad se Milenko Matijaš javio u redakciju i prvotno kazao da je njegov otac stradao u rudniku kod Savičente - nigdje nismo mogli provjeriti informaciju da je na tom području zaista postojao rudnik. Stvar nam je ukratko pojasnio povjesničar David Orlović:
- To je zapravo kop za kremeni pijesak kakvih u Istri ima na desetine. Jedan od njih nalazi se na Monte Serpu kraj Pule. U Istri također imamo ugljenokope, u Raši i Labinu, a mnogobrojni su i kopovi za boksit. U starim se novinama može puno čitati o nesrećama na poslu, što i ne čudi s obzirom na tadašnje uvjete i razine zaštite na radu, kazao nam je Orlović.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
