Jama Baredine
Povijesna prekretnica Postojnske jame dogodila se 14. travnja 1818. kada su se djelatnici Jame pripremali za posjet carskoga para, Franje I. i Karoline Auguste, a radnik, užigalec Luka Čeč sasvim slučajno otkrio novo, dotad neviđeno prostranstvo podzemlja
Luka Čeč, 31-godišnji svetilničar, svjetioničar u Postojnskoj jami, bio je među radnicima koji su se u travnju 1818. u Velikoj dvorani spremali za posjet austrijskog cara Franje I. i njegove supruge carice Karoline Auguste. Tada su ljudi poznavali tek nekoliko stotina metara ulaznih dijelova špilje, ali je svejedno bila na glasu. Carica majka poželjela je razgledati špilju pa se carski par zaustavio u Postojni na putu za Dubrovnik.
Uprava je imala pune ruke posla. Odlučili su na stijenama koje se uzdižu nad podzemnom rijekom Pivkom postaviti piramidu s natpisom koji je trebao očarati caricu i cara. Na improviziranom mostu sa svjetiljkom u ruci krenuo je užigač Luka Čeč na drugu stranu rijeke. Počeo se penjati po stijenama i na kraju nestao.
Tu je novi svijet, tu je raj!
"Vidjeli smo ga kako stoji gore, zatim smo vidjeli da ide dolje i još smo neko vrijeme vidjeli sjaj njegove svjetiljke. Čak smo pola sata čekali povratak tog odvažnog čovjeka i bili smo vrlo zabrinuti za njega, misleći da mu se dogodila nesreća", opisao je Čečov nadzornik Jakob Vidmar. Uvjereni da se Čeču nešto dogodilo, nisu mogli vjerovati kada su ugledali svjetlo i Čeča koji se pojavio na stijenama. Uzviknuo je: "Tu je novi svijet, tu je raj!"
Otkriće nije pripisano siromašnom užigaču, već okružnom blagajniku Josipu pl. Löwengreifu. Tek je s objavom zapisa Ferdinanda Schmidta, amatera prirodoslovca, o slovenskim špiljama 1854. godine, dobio zadovoljštinu i pravo mjesto među pronalazačima.
Još nije u potpunosti poznata njegova biografija. U slovenskim biografskim leksikonima piše da njegova obitelj potječe iz Ćićarije; neki ga čak pišu Ćić. Rodio se u Postojni 11. listopada 1785. U Jami je radio kao pomoćni užigač. Zbog lošeg financijskog stanja i brojne obitelji, obratio se 1825. godine provincijskom upravitelju, a kasnije, 1832. godine, i caru da ga nagrade za njegovo otkriće. Zahtjev je odbijena. Do smrti je ostao pomoćni svjetioničarski vodič. Preminuo je od kuge 31. srpnja 1836. koja je prethodno ubila dvoje od njegovo osmero djece i suprugu Katarinu s kojom se oženio 1807. godine.
Tijekom službe pomagao je u uređivanju putova u špilji, iza Velike zavjese uredio je bazen s čovječjim ribicama, posadio prva stabla ispred ulaza u špilji. U rujnu 1831., trinaest godina nakon velikog otkrića najljepših dijelova Postojnske jame, Luka Čeč pronašao je ispod Velike Gore na stalaktitu malog smeđeg kukca, koji je zbog izgleda nazvan tankovrati. Tim otkrićem opovrgnuo je uvjerenje znanstvenika da u podzemlju nema života. Rodila se nova znanost - biospeleologija. U Jami je otkriveno više od stotinu i pedeset vrsta životinja.
Godine 1968. Čeču je u Kongresnoj dvorani postavljena spomen ploča s natpisom: "Unutarnje dijelove Postojnske jame otkrio je 14. travnja 1818. mještanin Luka Čeč 1785 - 1836".
Električnim vlakićem kroz jamu
Postojnska jama i danas je jedna od najvećih u Europi, prostire se na više od 20 kilometara. Unatoč intervencijama njezin se izgled nije puno promijenio. Umjesto nekadašnjih baklji i petrolejki koje su osvjetljavale put znatiželjnicima, sada su tu električne svjetiljke. To je jedino mjesto na svijetu gdje se posjetitelji kroz jamu mogu voziti električnim vlakićem. Jamska željeznica postoji od 1872. godine, duljine 3.7 kilometara, a električna rasvjeta čak od 1883. Špiljski vodiči špiljom su vozili dva vagona s po četiri posjetitelja. U jami se nalazi i najstariji podzemni poštanski ured: na Veliku Gospu 1924. godine iz ovoga poštanskog ureda poslano je čak 78 tisuća razglednica!
Postojnska jama otvorena je za turistički posjet od 1819.; turisti (više od 500.000 godišnje) željeznicom i pješice obilaze špilju u duljini oko 5,3 kilometara.