Kad krenete stvarati minus, morate to u jednom trenutku prekinuti. Dovoljna je jedna godina da se zakopate toliko da nikada više ne izađete iz toga. Baš ne želimo više. Ne pada mi napamet cijeli život otplaćivati te dugove. U posljednje smo vrijeme na more odlazili s grčem. Morate se probuditi u tri ujutro, izaći s brodom vani, a unaprijed znate da ćete ostati ili na nuli ili ćete ići u minus, kaže jedan od braće koji su se zajednički odlučili povući iz ribarstva u kojem je bio i njihov pokojni otac
Ilustracija (Snimio Manuel Angelini / Arhiva)
Kada smo prije nešto više od mjesec dana prvi u Hrvatskoj upozorili da bi se naše luke mogle pretvoriti u groblja ribarskih brodova zbog neodržive situacije u ribarstvu, i sami smo se upitali jesmo li pretjerali s takvim pesimističkim scenarijem. Nažalost, sada se to obistinjuje. U malenoj Savudriji već je nekoliko ribara okačilo svoje mreže o klin i odlučilo promijeniti posao. I nisu jedini. Sa sjeverozapada Istre su i braća koja su si morala priznati da u ribarstvu za njih više nema kruha. Jedan od braće pristao je objasniti nam razloge povlačenja iz ribarstva, ali da mu u javnosti ne otkrivamo ime.
- Dosta je! Kad krenete stvarati minus, morate to u jednom trenutku prekinuti. Dovoljna je jedna godina da se zakopate toliko da nikada više ne izađete iz toga. Baš ne želimo više. Ne pada mi napamet cijeli život otplaćivati te dugove. Kad na kraju godine zbrojite što vam ostane od ribarenja, shvatite da je bolje sve ostaviti i ići raditi negdje za plaću. Jako je puno troškova. U posljednje smo vrijeme na more odlazili s grčem. Morate se probuditi u tri ujutro, izaći s brodom vani, a unaprijed znate da ćete ostati ili na nuli ili ćete ići u minus, kaže.
Riječ je o relativno mladom ribaru u naponu snage. Tužno je kad se takav čovjek, u čijoj je obitelji ribarstvo već ušlo pod kožu, nađe pred zidom i odluči se za tako drastičan potez povlačenja iz posla koji je na neki način naslijedio od pokojnog oca. "Odustajemo, odustajemo", ponavlja nam bratovu i svoju odluku.
- More je moja prva ljubav. Naravno da sam se teško odlučio na ovaj čin. Ribarstvo je težak posao, ali je lijep. Ja sam diplomirani pravnik, okončao sam fakultet da bih na kraju završio na moru. Bilo mi je teško pronaći posao u struci pa sam se okrenuo ribarstvu. I bilo je dobro. Ali više nema dovoljno prihoda da možemo opstati u poslu. Puno je muke i previše problema. Em je cijena plavog dizela visoka, em je dupina iz godine u godinu sve više, a pojavio se i problem s meduzama. Jednostavno je postalo katastrofalno. Sad smo odradili šest izlazaka na more i svaki put smo bili ili na nuli ili u minusu, nijednom u plusu, pojašnjava nam.
Oglasio je prodaju svog broda. Potencijalni kupac bi ga trebao doći vidjeti ovaj tjedan. "Iskreno, već sam se koncem prošle godine premišljao o odlasku iz ribarstva, ali počela je ribolovna sezona pa sam ipak odlučio još jednom pokušati. Ako sada prodam brod, ja u ribarstvo više ne idem", ponavlja svoju odluku.
Ovo mu je trebala biti peta godina u ribarstvu. Njegov brat, koji je još koncem prošle godine prodao svoj brod, puno je duže u tom poslu, počeo je ozbiljno ići na more još s njihovim ocem. "Od malih smo nogu bili na brodu", kaže. Iako priča prilično mirno, u glasu se osjeti da mu je sve skupa teško palo. Puno se tu skupilo dana provedenih na pučini. Teško se sada vratiti na kopno i praviti se kao da se ništa nije dogodilo, kao da je pet godina ostalo na dnu mora poput one plinske platforme negdje u sjevernom Jadranu. Nije ljut ni na koga posebno, ali jasno je da mu je žao što sa svojim brodom više neće isplovljavati prema onoj liniji gdje se spajaju nebo i more. Srećom, braći ribarstvo nije jedino zanimanje, bave se i poljoprivredom. S njom su ipak nešto zadovoljniji. Kažu da tu nema baš toliko problema kao u ribarstvu.
Inače, lovili su mrežama stajaćicama. Koliko je situacija doista katastrofalna, govori i podatak o njihovom posljednjem ulovu. "Zadnji put smo ulovili svega šest listova! Na tri tisuće metara mreža! Ne znaš bi li plakao ili se smijao. Pritom je i nafta poskupila, odemo na bacanje i dizanje mreža nekih sedam osam nautičkih milja od obale, potrošimo šesto kuna goriva i ulovimo šest listova. I to smo na brodu samo brat i ja. Radnici su me zvali, ali rekao sam im da si pronađu drugi brod, drugi posao. Ja to više ne mogu i ne želim, nema nikakvog smisla", iskreno nam govori.
Već dugo pišemo o problemu meduza koje su zapravo čitavu zimu mučile istarske ribare, pogotovo na zapadnoj obali. Toliko ih je u moru da drugog ulova i nema. "Kad smo brat i ja sami, dizanje mreža nam traje dva i pol sata. Jedan smo dan dizali pet sati jer su mreže bile krcate meduzama. Od njih se nije moglo hodati po palubi, toliko ih je bilo. Jedino mrežari koji idu na kadele trenutno nešto rade, a ovi drugi gotovo ništa. No, i taj je izlov kadela škakljiv, jer je riječ o delikatnom ulovu kojemu cijena brzo pada. I od toga smo odustali jer smo znali bacati ulov natrag u more."
Ribari sa sjeverozapada Istre i dalje nam pričaju o velikim jatima meduza. Nedavno je jedan od njih na fishfinderu vidio nekoliko oblaka meduza koji su se protezali od četvrte milje sve do 16. milje od obale. Ribari nikako da dobiju odgovor znanstvenika što se to događa, zašto je toliko meduza u moru, pa su sami počeli nagađati da je i to jedan od razloga zašto nema ribe.
Delfini su, pak, ribarima oduvijek trn u oku. Jedan od braće nam kaže da ova ribolovna sezona čak i nije bila loša sve dok se nisu vratili delfini. "Ujutro su uvijek ispred luke. To su jata od 20, 30 jedinki. Svaki izlazak na more, svako bacanje mreža, oni su s nama. Sada smo pet, šest puta bacali mreže svjesni da ujutro u njima neće biti ništa. Jer su oni svuda oko nas. Ovdje ima jako puno sitne plave ribe pa ima i puno tuna i delfina", pojašnjava.
Nije se njihova odluka o odustajanju od ribarstva dogodila preko noći. Razmišljali su prethodno čak i o kupnji većeg broda, no kažu nam da svi trenutni pokazatelji govore u prilog tome da bavljenje ribarstvom nema apsolutno nikakvog smisla. Pitamo jesu li razmišljali o promjeni alata, o prelasku u plivaričare, ako već ima toliko plave ribe. "Ne, ne", rezolutan je jedan od braće. "Nije čak problem toliko što to nismo nikada radili, već sada ulaziti u neke velike investicije… Ne bih više, hvala. Još uvijek imam kredit za brod."
Tešku su odluku da će se ostaviti mora donijeli zajednički. Sve rade zajedno. I u poljoprivredi su skupa. "Iz godine u godinu je u ribarstvu bilo lošije. Ove se godine, međutim, dogodio drastični pad. Svim ribarima, ne samo nama. Pričamo s kolegama Talijanima, ni kod njih nije bolje. Jedan je talijanski ribar poslao svoje radnike na burzu rada i rekao im da će ih vratiti tek kada bude nešto ulova."
Država se stalno hvali potporama u ribarstvu, no nekim ribarima one očito ne znače puno. "Ne mogu reći da država ne pomaže potporama, ali ako odem deset puta na more i pritom ne napravim ništa, meni su mreže gotove." Pitamo ga nije li mogao sve staviti u mirovanje dok se stvari eventualno ne poprave. "To mogu ribari s onim alatima koji su pod planovima upravljanja. Mi moramo izaći na more i moliti se da ne stvorimo minus, nema nam druge", kaže nam.
Na koncu moramo primijetiti da su razumljivi razlozi njegove želje da za širu javnost ostane anoniman - puno je ljudi steklo krivi dojam da su ribari bogataši s viletinama koje su zaradili prodajući neprijavljeni ulov. Ribarstvo nije neko romantičarsko bježanje u samoću i slobodu otvorenog mora, to je mukotrpan posao koji iziskuje puno odricanja. Da je doista toliko novca u njemu, ne bismo se sada pitali hoće li ribarstvo u Istri preživjeti ovu ogromnu, nikad viđenu krizu.