Labinski iseljenici još su jednom pokazali veliko srce. Na zajedničkom druženju na Dubrovi prikupljali su novac za kupnju mamografa za Dom zdravlja u rodnom gradu. Bila je to prilika za nekoliko zanimljivih životnih priča naših ljudi s područja Labinštine koji su svoj novi dom pronašli negdje daleko, u Americi i Parizu.

Bruno Blažina iz Drenja u općini Raša otišao je u Ameriku s broda 1957. godine. Plovio je na Jugoliniji i kada su pristali u Americi, ostao je tamo gdje su mu živjela dva strica.

Pariz je jako lijep, ali se puno radi, ja sam radila čak 12 sati na dan, uživa se samo vikendom. Sada je ekonomska kriza, puno je ljudi bez posla, sve je veći problem kriminal - Marina Šumberac

- Onda nije bilo kao sada, Jugoslavija je bila drugačija država. Moj stric je rekao, ostani tu kod nas, bit će ti bolje. I tako je i bilo, malo po malo sam se dizao i napredovao. Na početku je bilo teško jer nisam znao jezik, počeo sam raditi sa stricem u jednom restoranu jer sam to radio i na brodu. Morao sam ići u vojsku, imao sam 19 godina, bio sam registriran i odmah su me zvali pa sam od 1960. do '62. proveo u američkoj vojsci, najviše u Georgiji i Teksasu. To mi je omogućilo i daljnje školovanje jer ako si bio u vojsci, dobio si besplatno školovanje.

Uvijek sam volio umjetnost, crtati, slikati, i to mi je bio spas jer sam besplatno završio trogodišnji program za dizajnera u Umjetničkoj školi u New Yorku. Radio sam 20 godina kao grafički dizajner u jednom američkom magazinu, uređivao sve glavne stranice. Za to nisi trebao dobro znati jezik, ali si morao imati dobro oko i znanje, pratiti šta se dešava. Jako sam dobro prošao u to vrijeme, oženio sam se i dobio troje djece. Moja žena je tu iz Ravni, blizu Drenja, ali ovdje se nismo poznavali. Imala je dvije sestre a jedna od njih je sa mnom pohađala večernju školu za engleski jezik. Preko nje sam upoznao svoju buduću suprugu, zove se Nerina, djevojački Škopac. Došla je u Ameriku iste godine kao i ja, ali tri mjeseca kasnije. Bilo mi je lakše kada nađeš nekoga tko govori kao i ti. Kupili smo kasnije i kuću, djeca su završila koledž, počeli smo dolaziti ovamo, bilo je na početku malo napeto zbog školovanja i djece, govori Bruno.

Dosta se gradi, kuće rastu kao gljive, jedna ljepša od druge, divota je kako ukrašavaju naš Labin - Mirella Verbanac

Ističe poznanstvo s poznatim labinskim umjetnikom pokojnim Josipom Diminićem. Bili su u isto vrijeme u Gimnaziji u Podlabinu i obojica su dobili stipendiju da nastave školovanje u Zagrebu, Diminić za umjetnika, a Bruno za umjetnika ili glumca. "Ali, moja majka i otac su rekli, tko je ikad vidio da se neki glumac ili umjetnik obogatio. Moj otac je bio mornar, napravio je matrikulu i ja sam s 15 godina otišao ploviti i obišao pola svijeta. S Diminićem sam se ponovno susreo kada je imao izložbu u New Yorku još za vrijeme Jugoslavije. Pomogao sam mu, a imao je problema jer se njegovi eksponati nisu vratili. To sam riješio uz pomoć majke našeg tadašnjeg konzula i to poslao natrag našim brodom. Mi smo uvijek bili prijatelji, ja imam sve njegove knjige, a on moje jer sam izdao nekoliko knjiga s fotografijama. Volim fotografirati, idem spavati s fotoaparatom", šali se.

Voli i slikati i prije dvije godine imao je izložbu u labinskom Narodnom muzeju. Najdraži model mu je mala od kćerke koja ima 15 godina.

O životu u današnjoj Americi kaže: "Mi stariji ćemo dobro proći, a za mlade se sve mijenja. Ali, živjet će se i dalje. Demokrati i Republikanci stalno ratuju jedni protiv drugih, ne znam kamo to vodi i što će se dogoditi. Kada je Trump došao na vlast sve se promijenilo, ima mnogo obožavatelja, ljudi koji ga vole, a neki su i ovdje večeras među našim iseljenicima. Ja se nadam da se neće vratiti na vlast. On samo svira, laže i ljudi mu vjeruju. Ne znam zašto jer on nikada nije govorio istinu. Ja i moja žena smo tvrdi Demokrati."

Brunu Blažini ovdje se sviđa, mjesta se uređuju, veli, a ljudi se pomažu turizmom, apartmanima i kućama za odmor. Vidi kako su i obiteljske kuće lijepe s uređenim okolišem. Što se tiče Hrvatske, uvođenja eura i ulaska u Schengen, smatra da na početku neće biti lako, dok se ne naviknemo. On će i dalje dolaziti ovamo na odmor jer se s dvije mirovine u Americi dobro živi, a tamo su mu djeca i unuci pa ne razmišlja o stalnom povratku. Pomoći će i ovoj humanitarnoj akciji za nabavu mamografa kao što uvijek pomaže u raznim akcijama u klubovima naših iseljenika u New Yorku.

Mario Honović iz Brda pored Čepića otišao je 1971., najprije u Italiju, u kamp, a zatim za Ameriku.

- Čekao sam delo pa da ću ići ploviti a kako mi je brat već bio u Americi, rekao je, pusti to ča i pridi vamo u Ameriku. Napravio sam matrikulu za poć ča i tako preko Italije stigao u New York u maju 1971., prisjeća se Mario pa nastavlja: "Prvi dojmovi su biti teški jer kada ne znaš jezik, onda si u problemima. Ništa ne razumiješ, samo gledaš, kao mala budala si. Ja sam tada bio mlad, imao sam 17 i pol godina i krenuo sam u večernju školu za engleski jezik pa u školu za električara.

Tako sam malo po malo došao k sebi, napredovao pa sam od električara prešao na klima uređaje i velike komore i to je postao moj posao jer sam otvorio svoj biznis. Počeo sam s kombijem, a zatim otvorio svoju firmu u kojoj sam zaposlio 8-9 radnika. Puno sam radio na servisu i instalacijama za mnoge naše ljude koji su u New Yorku imali restorane, u dosta škola i supermarketa. Bio sam aktivan i u klubu naših iseljenika, nakon što su djeca malo odrasla, svaki vikend odlazio sam u klub Rudar ili Istru. Sviram harmoniku i uvijek smo u klubu svirali i zapjevali, družili se, organizirali smo svake subote ili nedjelje fešte i tako uživali. Moja firma je trajala 37 godina, do kraja 2021. kada sam otišao u penziju. Sada uživam u našoj lijepoj Istri, kaže Mario.

U New Yorku ima i starijeg brata, prije osam godina umrla mu je sestra. U Americi ima puno Labinjana i svi su se dobro snašli, veli. "Puno naših Labinjana je radilo u restoranima, počeli su kao pomoćnici, prali pijate, ali onda su postali konobari, neki i vlasnici restorana. I moj brat koji je isto sada tu imao je restoran 30 godina, zvao se Pontičelo i svi ga Labinjani znaju. To je bio centar Astorije, Pontičelo je bio prva točka za sve koji su došli iz staroga kraja, tamo smo se družili i bilo je lipo", govori Mario.

Ističe da se život u Americi dosta promijenio u nekoliko zadnjih godina, i njih muči inflacija, poskupljenja hrane, stanova, nekretnina općenito, sve je barem deset posto skuplje pa je standard malo pao. "Ako nemaš pomoći sa strane i ako se ne baviš još nečim, teško je izaći na kraj samo s osnovnom plaćom i penzijom. Dosta je ljudi, posebice mlađih otišlo iz Astorije. Svatko traži malo bolju poziciju i bolje plaćen posao pa su se raširili po Long Islandu, gdje i ja živim. Neki su otišli u druge države, ima nas posvuda, u Kaliforniji, Floridi", govori Mario.

Na pitanje primjećuje li ovdje neke promjene i hoće li se jednog dana vratiti za stalno kaže: "Dolazim ovamo svake godine, ali ove zadnje dvije nisam zbog korone, imam stan u Rapcu, u Omladinskoj ulici i svako ljeto dolazim na odmor i more. Vratiti se za stalno mislim da neću jer u Americi imam djecu i unuke i teško je to ostaviti. Vidim promjene, vidim da su restorani puno bolji nego nekada kada su nudili uglavnom ćevapčiće, ražnjiće i pomfrit. Danas je ponuda puno bogatija i raznovrsnija, pizze su na svakom kantunu, kava je puno bolja nego u New Yorku, a slatkiši su fantastični. Ima puno novih kuća, stranci kupuju a to nije loše jer će kuće ovdje ostati, a oni će ovdje trošiti svoj novac", smatra Mario.

Osvrnuo se i na globalne promjene, rat, pandemiju, klimatsku krizu. "Mi stariji mislimo da je bilo puno bolje prije 50 let jer je situacija danas zategnuta. Mislim da će se čovječanstvo osloboditi toga i da će ići naprijed, a ne nazad", zaključuje Mario Honović.

Marina Šumberac iz Nedešćine živi u Parizu, kamo je 1957. prvi došao njezin otac, našao posao i stan, a zatim je zbog ljubavi za njim stigla i njezina buduća majka. Marina je rođena u Parizu tri godine kasnije, tamo je završila Ekonomski fakultet i postala direktorica banke u kojoj je radila čak 42 godine.

- Moja je banka imala čak tri tisuće zaposlenih, a ja sam bila direktorica, vodila sam tri agencije nakon što sam završila Institut Tehnik Bank u sklopu Ekonomskog fakulteta, specijaliziran za bankarstvo. U Parizu ima dosta naših ljudi, dosta iz Istre i Dalmacije, svi se poznamo, imamo i klub, ali više smo se družili kada sam ja bila mlada. Pariz je jako lijep, ali se puno radi, ja sam radila čak 12 sati na dan, uživa se samo vikendom. Sada je ekonomska kriza, puno je ljudi bez posla, osjeća se baš da je teško, a sve je veći problem kriminal, govori Marina.

Često je dolazila u rodni kraj, kod bake je ljetovala već s četiri godine, ostajala je dva mjeseca pa je naučila talijanski koji su njezini govorili i labinjonski dijalekt. Imala je prijateljice u susjedstvu s kojima je govorila labinjonski. I ona kaže da se ne može vratiti za stalno jer su joj tamo djeca i unuci.

- Tu imam bratiće koje puno volim i jako su mi dobri. Lijepo mi je tu pa sam kupila kuću u Plominu ispod Vidikovca. Život ovdje i u Parizu se ne može usporediti. Tu je mirno, sigurno, ljudi su dobri, tu je dolce vita, smatra Marina koja će ljeti živjeti u Plominu, a zimi u Parizu kako bi pomogla djeci i unucima. Akciju za nabavu mamografa za Dom zdravlja smatra vrlo dobrom, to joj je kao ženi posebno važno. Smatra da naši iseljenici trebaju pomagati svoj kraj i u drugim akcijama.

Mirella Verbanac, Riječanka koja je udana za Labinjana pa se smatra Labinjankom, u Americi živi već 55 godina. Mama joj je imala dvoje braće i tako su se oni odlučili preko "velike bare" i tamo ostali. Cijeli radni vijek provela je uz kompjutore, zadnjih nekoliko godina je u mirovini. Suprug Mauro je iz Labina, imaju dvoje djece i troje unučadi.

- Veoma smo povezani s našom Istrom i Labinom. Dolazimo svake godine već 23 godine, po tri-četiri mjeseca, nekad i dva, kako kada. Volimo doći, naši krajevi su nam uvijek u srcu i to je tako. Družimo se s našim ljudima u Americi, jedna sam od potpredsjednika u Istra klubu u New Yorku već puno godina. Družimo se i s ljudima iz drugih klubova, želimo našu djecu upoznati s našim običajima i zadržati našu kulturu što god više možemo, govori Mirella.

Na Labinštini vidi velike promjene, svake godine je sve bolje i ljepše, kaže. "Nisam prava Labinjanka, ali se tako osjećam, volim Labin i ovdašnje ljude. Vidim da je sve išlo puno naprijed, naši mladi ljudi odlično govore engleski, naši su ljudi i djeca i inače jako pametni, govore jezike. Dosta se gradi, kuće rastu kao gljive, jedna ljepša od druge, divota je kako ukrašavaju naš Labin. Svaka kuća ima izolaciju, uređenu okućnicu, a nekada nije bilo tako. Ljudi bi napravili kuću i zapustili okoliš. Imamo i lijepe kružne tokove, sve je više trgovina i to je jedan plus. Naš je Labin zaista lijep, ovdje je mirnije i sigurnije živjeti", kaže Mirella.

Za život u Americi kaže da više nije lagan kao prije. "Nekada je bilo puno lakše naći stan i posao, sada je sve drugačije, sve je kompjutorizirano pa ne treba više toliko radne snage. Na nesreću ova je korona dosta toga promijenila. Imamo dosta kriminala, što me i strah reći, ali to je tako. New York je višemilijunski grad, tamo ima stotinu nacija, nije jednostavno. Naši su se ljudi svi snašli na neki način i žive jako dobro. Ne možemo reći da je netko od naših potrebit pomoći. Naši su ljudi vrijedni", ističe Mirella.

I dalje će ovdje ljetovati jer je suprug u Marciljanima naslijedio i adaptirao kuću. Imaju dobre susjede, lijepo im je i mirno, sigurni su, ovdje nema kriminala kao u Americi, kaže.

Povezane vijesti

• Mozaik kao slikarstvo za vječnost
• Obitelj Diminić - Štifanić pomaže svome zavičaju
• Prijem za iseljenike kod gradonačelnika: MI SMO I DALJE HRVATI, A ISTRA NAM JE UVIJEK U SRCU