Bilo bi potrebno istražiti i objaviti koji su istarski svećenici bili u misijama i njihovo vjersko i ljudsko djelovanje daleko izvan zavičaja. U misijama su, među ostalim, bili ili jesu isusovci o. Enrico Bontempo i o. Benjamin Bartolić, Vjekoslav Banković i Vladimir Stanišić, franjevac Aleksandar Zović, Marcel Lakoseljac, biskup Antun Bogetić

Odlazak u misije don Luke Pranjića, svećenika porečke i pulske biskupije i donedavna župnika župe sv. Pelagija u Novigradu, pobudio je veliko zanimanje javnosti. Don Luka je odrastao u Poreču, tu je završio osnovno školovanje, maturirao je u Pazinskom kolegiju - klasičnoj gimnaziji, upisao teologiju, a za svećenika ga je 2007. zaredio biskup Ivan Milovan u pulskoj katedrali. Na mladoj misi, u lipnju 2007., porečka Eufrazijeva bazilika bila je dupkom puna: nakon 60 godina slavila se mlada misa jednoga Porečana. U njegovoj formaciji zacijelo su bili presudni roditelji, ali i porečki župnik Petar Pahović (r. 1936. u Rakotulama, zaređen 1962., župnik u Poreču od 1986., preminuo 2013.), izuzetni pastoralac, te mons. Anton Hek (1944.-2002.), izuzetno nadareni svećenik, čijom je zaslugom 1993. godine otvoren Pazinski kolegij - klasična gimnazija, mješovita katolička škola i đački dom s pravom javnosti. Don Luka, koji je u trideset i šestoj godini života i dvanaestoj godini svećeništva, najmlađi misionar u Hrvatskoj, odlazi u Ekvador, u siromašno predgrađe grada Milagro, gdje treba osnovati župu i gdje će biti prvi župnik. 

Misionar don Luka postao je članom velike obitelji vjerovjesnika i pridružio se onim svećenicima koji su rođeni u Istri ili pastoralno djelovali u Istri, koji su diljem svijeta ponijeli misijski križ. Jedan od istraživačkih izazova povjesničara svakako može biti, ili bi trebalo biti, istražiti, prikupiti i objaviti podatke o djelovanju istarskih svećenika misionara. U ovome novinskom prilogu pišem o nekim istarskim svećenicima-misionarima. 

Isusovac iz Rovinja župnik u Kaliforniji 

Sustavniji pristup Katoličke crkve duhovnom životu iseljenika općenito, počeo je na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Kako je i prije toga vremena gotovo na svim kontinentima bilo doseljenih Hrvata, njihova potreba za duhovnim životom, koju su ponijeli iz stare domovine, nastavljena je kao nerazdvojna životna sastavnica u novoj sredini. Ne samo što su željeli čuti riječ Božju na svome jeziku, nego su htjeli imati i svoje dušobrižnike koji će im propovijedati i biti neprekidno s njima u najvažnijim trenucima života, pri krštenju, vjenčanju i smrti.

Hrvatski su doseljenici počeli dolaziti na zapadnu obalu Amerike, u državu Kaliforniju, polovicom 19. st., u doba svjetskog buma u potrazi za zlatom. Hrvati su gotovo pedeset godina bili bez svojega svećenika, da bi njihove molbe uslišio nadbiskup San Francisca Patrick William Riordan (1841.–1914.), koji je prikladnoga svećenika našao u isusovcu o. Enricu Bontempu. On je jedan od prvih misionara među iseljeničke Hrvate u tom dijelu SAD-u. Enrico se rodio u Rovinju 6. svibnja 1851., gimnaziju je završio u Padovi i Bressanoneu, nakon čega ulazi godine 1868. u isusovački novicijat tadašnje Mletačke isusovačke pokrajine u mjestu San Michele d’Appiano kod Bolzana. Studij filozofije završio je u Francusku, u Chateau des Alleux. Bio je gimnazijski profesor u Bressanoneu na sjeveru Italije i zatim u zadarskom sjemeništu Zmajević od 1870. do 1880. Teologiju je studirao u austrijskom Innsbrucku; godine 1884. određen je za pučkoga misionara po hrvatskim krajevima koje su pokrivali isusovci Mletačke pokrajine pod nazivom Ilirsko-dalmatinska misija (Missione illirico-dalmata). Neko vrijeme usavršavao se u hrvatskom jeziku u Kraljevici, gdje su u Frankopanovu dvorcu hrvatski isusovci imali svoj zavod, te u Dubrovniku. Završnu godinu isusovačke formacije obavio je u austrijskom Linzu, a od 1886. počinje držati misije. Kao misionar i propovjednik djelovao je sve do 1901. po svim hrvatskim krajevima, osobito u Dalmaciji, zajedno s Talijanom o. Giuseppeom Lombardinijem i Hrvatima o. Jurjem Jaramazom i o. Mihovilom Gattinom, koji su u to doba činili skupinu isusovačkih pučkih misionara sa sjedištem u Splitu. 

Vjekoslav Banković i Vladimir Stanišić 

U New York je stigao dva dana nakon Božića 1901., otud je pošao u San Francisco, gdje je trebao izgraditi crkvu za tamošnje vjernike Hrvate, ali i za one u okolici, te organizirati prvu hrvatsku iseljeničku župu. O. Bontempo posjećivao je ne samo hrvatske kolonije na zapadnoj obali nego i talijanske, slovenske i kolonije ostalih slavenskih naroda, sve one kojima je mogao pružiti duhovnu podršku i podijeliti sakramente. Župna crkva Rođenja Gospodnjega dovršena je i posvećena u lipnja 1904., a o. Bontempo otvorio je i hrvatsku školu za doseljeničku djecu rođenu u Americi, za koju je nabavljao hrvatske udžbenike i knjige. Nažalost, škola nije dugo opstala. Preminuo je 2. travnja 1907. u San Franciscu.

Dva su istarska svećenika misijski kiž ponijeli u Kanadu: Vjekoslav Banković, rođen 1929. u Juršićima, za svećenika zaređen u Vodnjanu 1953. godine, te Vladimir Stanišić, rođen 1925. godine u selu Kukurini u žminjskoj župi, za svećenika zaređen 1951. godine u Pazinu. Nakon mlade mise Banković je službovao u Kršanu, Kožljaku, Plominu, Čepiću, pulskoj katedrali i u Pazinskom sjemeništu. Don Vjeko je prvi župnik Hrvat župe Presvetog Trojstva u Oakvillu, u sastavu hamiltonske biskupije, osnovana 1976. godine. Tu, na pola puta od Toronta do Hamiltona, nedaleko od slapova Niagare, uz obale jezera Ontario, svoj novi dom našli su brojni Hrvati. Župu je osnovao hamiltonski biskup Paul Redding, koji je za prvoga župnika imenovao Vjekoslava Bankovića. On je najzaslužniji za dobre temelje ove župne zajednice i u infrastrukturnom i u duhovnom smislu. U župi je ostao do smrti, veljače 1989., kada ga je naslijedio don Juraj Jezerinac, koji je dvije godine kasnije imenovan zagrebačkim pomoćnim biskupom, da bi potom postao vojni ordinarij u RH. 

Bartolić u Brazilu Zović u Venezueli 

I hrvatska zajednica u Kitcheneru, na sjeveru Hamiltonske biskupije, godine 1978. dobiva svoju župu Sv. obitelji a župnikom postaje također istarski svećenik, Vladimir Stanišić. Gimnaziju je pohađao u koparskom i pazinskom sjemeništu, teološki studij u Gorici i Rijeci. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Puli hrvatski jezik i povijest. Kao mladomisnik odlazi za kapelana u Labin, a potom za upravitelja župa Medulin, Pomer i Premanturu do 1971. kada odlazi u inozemnu pastvu. Postao je prvim župnikom Hrvatske katoličke misije u njemačkom gradu Friedrichafenu-Revensburgu, sv. Leopolda Mandića, pa 1975. godine odlazi u Kanadu, gdje je inkardiniran u biskupiju Hamilton. Nakon umirovljena vratio se u rodnu biskupiju i nastanio u Svećeničkom domu Betanija u Puli gdje je do 8. ožujka 2007. obnašao službu ravnatelja. Preminuo je 2009. godine. Svećenik isusovac Benjamin Bartolić djeluje kao misionar u brazilskom gradu Vera Cruz. Rođen je 1. kolovoza 1923. godini u Karojbi, za svećenika je zaređen 8. rujna 1956. u Messini (Italija). Mladu misu slavio je u Karojbi 1957. godine. U misije je otišao godinu dana kasnije, 1958. godine. Franjevac Aleksandar (Justinian) Zović, rođen 1917. godine u Sv. Petru u Šumi, bio je misionar u Venezueli. Franjevac Mletačke provincije pridružio se franjevcima Bosne Srebrne, koji su u Venezueli obnovili franjevački red. Preminuo je 1998. godine u Caracasu. Marcel Lakoseljac, rođen u Motovunskim Novakima 1933., zaređen u Pazinu 1958., neko je vrijeme bio misionar u Albaniji, potom postaje župnim vikarom u Umagu, a umirovljeničke dane provodi u svećeničkom domu Betanija u Puli. Misijski križ dobio je 2008. godine Ilija Pavlović, tada župnik župe Krista Spasitelja u Puli i upravitelj katedralne u Puli; stavljen je na raspolaganje Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stocholmu (Švedska) na pet godina. Rođen je 1962., zaređen 1984. godine; zbog navodnog skandala u Boljunu 2012. godine, gdje je bio župnik, razriješen je svećeničke službe. 

Najomiljeniji biskup Antun Bogetić

Nije pretjerano reći da je najpopularniji i najomiljeniji istarski biskup bio Prementurac Antun Bogetić, ujedno biskup-misionar. Rođen je 1922., za svećenika zaređen u Poreču 1946. godine, gdje će biti posvećen biskupom 1984. godine. Imenovanje biskupom porečke i pulske biskupije zateklo ga je upravo u misijama, u Chacu, Argentini, gdje je došao 1980. godine s mjesta generalnog vikara porečke i pulske biskupije. Uz zauzeti pastoralni rad posvetio se brizi za siromašne i prognane, poglavito tijekom svoga misionarskog djelovanja. Utemeljio je više župa u biskupiji, osnovao sjemenište Redemptoris Mater u Puli, Pazinski kolegij s pravom javnosti. Umirovljen je 1998. godine, ali ne miruje, odlazi u misijsko sjemenište Redemptoris Mater na Taiwanu. U biskupiji Kaohsiungsve do 2006. godine obavljao je službu duhovnika. Preminuo je u svećeničkom domu Betanija u Pule 2017. godine.- Jedan tipični dan, ali ne svaki, jer se tada ne bi izdržalo. Jedne subote zamjenjivao sam g. Poljička u Las Brenas, poslije tri grupe vjeronauka i ministranata, popodne sam u 15 sati imao sastanak Katoličke akcije, u 16 pjevački zbor, u 17 misu u Pozo del Indio (udaljen 10 km), u 18 posjet u bolnici u Las Brenas (udaljen 10 km), u 19 misu u jednoj filijali u Las Brenas, u 20 vjenčanje u župnoj crkvi u Las Brenas, u 21 vjenčanje u u Corzueli. Bio je siromašan par i pozvali su me na večeru u Campo. Nisam mogao odbiti. I tako prođe dan. Sreća da moj Ami 8 nije zatajio. Da je probušena samo jedna guma sve bi bilo lančano poremećeno". (Antun Bogetić, moj život, od Anda do Tihog oceana, Pazin 2010.)

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam