Neki Talijani su rekli da su oni tada okupirani i to iz njihovog kuta je tako. Znalo se događati da kad bi se neki nabumbali, onda bi pričali što su sve izgubili dolaskom partizana. Ali nitko o tome javno ne priča, pogotovo ne naši vrli umjetnici, povjesničari, pisci...

Je li Pula u svibnju 1945. osvojena ili oslobođena? I je li se to zaista dogodilo 5. svibnja, kada Pula slavi svoj dan? Ili ipak 2. svibnja kad su stigli partizani, možda čak i 8. svibnja, kad je pao Muzil? I takvim pitanjima Puljane na promišljanje vlastite povijesti i budućnosti nastoji potaknuti naš proslavljeni glumac Igor Galo. Prije pet je godina s grupom autora snimio film „Pula, oslobođena i osvojena“, sada ga je na 75. godišnjicu oslobađanja Pule objavio na Facebooku, da uzburka duhove u učmaloj situaciji stvorenoj epidemijom. I ne samo epidemijom!

- Pitanje je je li to oslobađanje Pule, netko ga je doživio i kao osvajanje. Zato kažem da je to osvajanje slobode. Kako vi doživljavate taj dan? Neki Talijani su rekli da su oni tada okupirani i to iz njihovog kuta je tako. Znalo se događati da kad bi se neki nabumbali, onda bi pričali što su sve izgubili dolaskom partizana. Ali nitko o tome javno ne priča, pogotovo ne naši vrli umjetnici, povjesničari, pisci... Tome i služi Internet, druge mogućnosti za otvaranje raznih tema zapravo i nemamo, kaže nam Galo.

Film otvara pitanja

Film nešto kraći od pola sata dokumentiran je mnogim starim fotografijama, a događaje i kontekst objašnjavaju povjesničar dr. sc. Darko Dukovski, sudionici i svjedoci Tomislav Ravnić, Nerina Rakić, Anton Ferlin, Petar Cukon…

- Partizani su u grad ušli 2. i 3. svibnja, ali Pula nije tada u cijelosti oslobođena. Čak i sudionici imaju različite projekcije kada bi trebalo obilježavati oslobođenje Pule. Stravično je da su partizani ušli u prazan grad, iako je imao 30 i nešto tisuća stanovnika. Svi su bili u kućama, nisu izašli van na prozore vidjeti tko je to došao - već su znali da su došli neki novi. Njemački vojnici su se povukli na Muzil i u zadnjim trzajima činili zločine, bez potrebe je u napadima na Muzil izginulo puno ljudi. Umjesto da se predaju, Nijemci su odugovlačili vjerujući da će ih spasiti saveznici. To su strašne priče, tragedije same po sebi. Ali i o tome treba nešto reći. Djeca pojma nemaju. I to je svrha filma, da otvara pitanja, traži odgovore. Iz svega toga se može rekonstruirati neka najbliža interpretacija povijesnog događaja, jer kako tko dolazi novi, tako događaje prekriva prašinom, kaže Galo.

Otkad je film o oslobađanju našeg grada prije pet godina realiziran nigdje nije javno prikazan, osim u jednoj školi. Kaže Galo da se političke strukture nemaju volje baviti tim pitanjima, politici je dovoljno da se zadovolji forma obljetnice. A evo, ove je godine i kakva-takva proslava izostala zbog epidemije. Možda je ni sljedeće godine ne bude?

- Postavio sam film na Internet na Dan grada jer je njegov smisao da isprovocira neku reakciju. Jedno ozbiljno društvo moralo bi se znati nositi i s filmom i s ovom situacijom, a ne da se samo kalkulira hoće li se Dan grada slaviti ili ne, što se zapravo i ne može opravdati koronavirusom. Ako misle da je to vrijedan događaj, kao što je vrijedan Prvi maj, ako misle da su to vrijedne tradicije ovog grada, onda neka dođu i proslave! Ili je smisao samo podijeliti nagrade i otići kući? Zadovoljili su političari time formu, a ljudi od struke, povjesničari, umjetnici i intelektualci, pristali su da tako bude. Puno je stvari postavljeno formalno i to egzistira. Pa mi nemamo ni jednu dramu koja govori o ovome gdje i što živimo i koja otvara teme. Istra nema ni vlastitog filma iako ima gotovo 70 godina festivala, kaže Galo.

Pritom zamjera institucijama, kao što je Povijesni muzej, da ne otvara teme bitne za grad i građane, da ne organizira okrugle stolove i provocira polemiku. Nije u redu ni da Pula film festival nema zapisa iz ne tako davne povijesti. Od razgrtanja prašine s prošlosti i sadašnjosti, smatra, zaziru i pojedinci, ljudi iz struke. A povijest grada tražene su teme - na Facebook-grupama, poput “Pula iz vremena Jugoslavije“, na kojoj Galo objavljuje fotografije, kraće video zapise i filmove, i mnogi drugi Puljani postavljaju rijetke snimke koje daju uvid u ne tako davno proživljeno doba, koje otkrivaju promijene na koje pristajemo. Može se to nazvati i pukom nostalgijom, ali činjenica je da Puležani sve to na Internetu i gledaju i komentiraju.

- Vidim da ljude te stvari zanimaju. Postavim nešto s kratkim tekstom, potkrijepim dokumentom, ljudi odgovaraju, to im je kao neka alternativa. Ne smatram da je to vrjednije od nečeg drugog, ali nudi neki drugi kut gledanja. I u medijima, kao što je Glas Istre, mali je prostor za kreativne polemike. Danas se svaka polemika i kritika odmah shvaća kao sukob, kaže čovjek koji je utjelovio legendarnog Bambina u kultnom akcijsko-partizanskom hitu „Most“.

Neprimjetne promjene

Kaže da grad i građani svakodnevno prolaze kroz promjene kao što su ove promjene koje donosi epidemije, i šutke, nekritički pristaju na nova stanja. I Istarsko narodno kazalište, navodi, danas prihvaćamo zdravo za gotovo, a ne prosuđujemo što je ono nekada bilo i što je sad. U značaj te ustanove, prije nego je ugašena 1970-ih zbog adaptacije zgrade do 1989., i u silnu produkciju davnih dana, mogli smo se uvjeriti nedavno i na izložbi kazališnih fotografija Alojza Orela. Crno-bijele slike na pulskim daskama prikazuju Edu Peročevića, Vladimira Obleščuka…

- I sjajnog glumca Božu Trakića, i veliku Mariju Crnobori… To je bio ansambl, to je bio život. Nije kazalište samo da se pogleda predstava. Ona diktira način života u gradu. Čemu služi kazališna kavana koje mi nemamo? Da glumci piju? Ma naravno, služi i tome, ali to je mjesto okupljanja, tu frcaju ideje, tu se svađaju kritičari s redateljem, tu neki glumci možda tuku kritičare kad se napiju. Mi danas ništa od toga nemamo, mi nemamo sukoba, a teatar ne izaziva nikakve reakcije. Čak se nakon predstave nitko i ne sastane niti priča o tome što je gledao. To je sve samo forma i ništa više. A kritično mišljenje ne možeš pročitati ni o čemu, ne samo o teatru.

Samo se nabraja činjenično stanje u kojem se sudovi ne donose. Zato mi imamo jednu duhovnu žabokrečinu, oštar je Galo.

Odnosi li se ta kritika isključivo na Pulu ili je to boljka s kojom se nosi i ostali svijet?

- Mi smo debelo u tome, ali nije tako u svijetu. I ono razdoblje od 17 godina zatvorenog kazališta bilo je doba mraka. Ista je politika u Puli 1972. zatvorila kazalište, ista ga je otvorila 1989. godine. Nema razlike u mentalitetu političara onog vremena i ovog danas. Tehnokrati razmišljaju na načina da je bolje da nema nekog kazališnog ansambla, bolje je kada im se tu ne muvaju neki likovi. Ovo kazalište danas nema ni intendanta, nije obavezno sastaviti ni program. Što se dogodi - dogodi se. Tako je i s Festivalom, koji bi kroz cijelu godinu morao imati program. Koji je problem organizirati retrospektive, recimo pobjedničkih filmova, filmova Crnog vala koji je bio svjetska atrakcija? Gdje te filmove Puljani, građani grada filma, danas mogu vidjeti, pita se Galo.

Zahvaljujući internetu i Galovoj osobnoj arhivi, možemo se sjetiti crno-bijelih televizijskih reportaža iz Pule Branislava Bimbašića. Objavio je i vlastite snimke snjegova u Puli 1991. i 2009. godine. Mada kratak, zanimljiv je i snimak vožnje kroz Pulu 1987. godine. Galo i suvozač voze niz današnju Mletačku, kad jedan Fićo ispred njih skrene u danas zabranjeni smjer u Supilovu, ispod igrališta Gimnazije! Potom dolaze na uski dio ceste između stare trošne kuće s jedne i visokog zida s druge strane, a koji su odavno ustupili mjesto parkiralištima i duploj traci ceste. Ti kadrovi lako zbune današnjeg gledatelja, kao da nismo svjesni mijena.

- Grad se mijenja, ali drugačijim ritmom nego što mislimo. Čovjek očekuje da se nešto promijeni u dva dana, a za čas prođe deset godina pa se većina čudi: „Vidi ga! Fićo ulazi u krivi smjer“. I sama slika kod raznih ljudi izaziva različite reakcije. A ja volim dopisati neku crticu, kada, kako i zašto je to snimljeno. Volim dati neko objašnjenje, neki kontekst. Zapravo, radim to dosta dugo, 60 godina, još kada sam bio klinac, kaže Galo. Potreba da bilježi svijet oko sebe nastala je rano, u djetinjstvu u središnjoj Istri. Prvi fotoaparat dobio je već 1955. godine jer mu je i otac bio infišan u fotografiranje. S prvim novcem koji je dobio kao mobilizirani talijanski vojnik u Firenci 1941. otac je kupio fotoaparat i nosio ga kroz cijeli rat. Zarazio je i Igora kojeg i danas vidimo s velikom kamerom po gradu.

Lakoća zaborava

- Fotoaparat sam nosio i u Gimnaziju, uzeo sam ga i na predvojničku obuku na Marsovom polju. Slikao sam i kad smo markirali, otišli bi na tvrđavu ili na Arenu. I takve slike stavim na Internet. Osim one formalne zajedničke fotografije u razredu, imam i takve koje pokazuju nešto sasvim drugo, s kojima možeš sastaviti mozaik jedne generacije. Eto, to me zanima, pogotovo sada kad ne možemo raditi nešto drugo, onda kopam po arhivi i priređujem, priča Galo koji je kao pulski mangup s prijateljima u ljeto 1967. preskakao ogradu Arene, da bi već godinu kasnije, kao zvijezda filma „Imam dvije mame i dva tate“ ulazio na glavna vrata.

Nema više nekih motiva Pule, nema ni ljudi kao što je Manda, boem, harmonikaš, samouki slikar… Galo ga je snimio u gluhu snježnu noć u siječnju 1991. pred Arenom kako svira harmoniku. Pod video je napisao: „Noć je mrkla, a Manda tužan i sjetan. Snimili smo scenu, a nismo ni znali da je to naš pulski Amarkord. Mande već dugo nema među nama. Otišao je posljednji boem iz ovog otužnog grada“.

- Na toj snimci pust je grad kao i sada, samo što su tada bile demokratske promjene, a sad su „koronarne“ promjene. Snimao sam Pulu i nedavno kada su krenule mjere, i sve su to isti avetinjski filmovi praznih ulica. Ali proći će neka godina, a ljudi će se čuditi: „Pa kako? Pa nije moguće?“. Moguće je, samo što mi zaboravljamo. Kao što se danas čude što onaj Fićo ide u krivom smjeru. Nije krivi smjer, nego su nam tako tada postavili stvari. Moramo tako promišljati našu stvarnost i uočavati promjene koje sve imaju isti obrazac: dozvoli da te malo zavrte i dok se snađeš već te prevode žednog preko vode. Promjene tiho prođu i nitko više stanje ne može vrati na staro, kaže Galo.

Egzekucija kulture

Izvanrednu situaciju izazvanu pandemijom koronavirusa prihvatili smo i pridržavamo se. No Galo kroz svoje riječi otkriva svoj otpor prema mjerama. Zašto?

- Zamjeram im policijsko-represivne metode, iako je jasno da određene kategorije ljudi pate i umiru. Puno je nejasnih stvari, ne žurim sa sudovima, ali ne mogu olako prihvatiti nikakav režim koji nastupa s jako nabreklim žilama. Odmah sam sumnjičav. Posebno kada čujem izvještačen uniformiran govor i svaki dan iste fraze. A još je i najgora ta glumljena uljuđenost. Oni (članovi nacionalnog stožera, op.n.) na isti način govore već 60 dana. To nisu ljudi. Obrazac je isti kao kad je politička garnitura 1972. ukinula INK. Nije to imalo veze s adaptacijom zgrade, ansambl je mogao igrati i na livadi. Ansambl je rasturen, bilo je to pravo ubojstvo institucije u kulturi, kao što je to bilo i ukidanje filmskog festivala 1991. godine. Egzekucija kulture događa se i upravo sada, zaključuje Galo.

Povezane vijesti

• Čak devet kanditata za ravnatelja Pulskog filmskog festivala: NATJEČE SE I DVOJE POZNATIH PULJANA
• PRESTIŽNO PRIZNANJE ZA POZNATOG PULSKOG GLUMCA: Nagrada "Aleksandar Lifka" za izuzetan doprinos regionalnoj kinematografiji
• Puležan Igor Galo, dobitnik Počasne nagrade "Aleksandar Lifka": PULA ZASLUŽUJE MUZEJ FILMA. IMAMO PUNO PRAVO, ALI I MATERIJALE ZA TO"