Ljeto bez teniskog Plava Laguna Croatia Open turnira u Umagu mu, kaže, nije ljeto. Goran Ivanišević, naš proslavljeni tenisač i sadašnji trener jednog od najvećih igrača u povijesti tog sporta Novaka Đokovića, obožava doći u ovaj istarski grad. Naravno da ni ovo izdanje turnira nije moglo proći bez njega. S njim razgovaramo u neposrednoj blizini teniskog stadiona koji nosi njegovo ime u Stella Maris Resortu. Zanimljivo, u Umagu je igrao samo jednom u glavnom turniru dok je bio profesionalac. Bilo je to davne 1990. kada je u finalu izgubio od Gorana Prpića. Otkriva nam i neke detalje iz tog vremena.

- Ni Prpić ni ja nismo htjeli igrati na tom prvom izdanju umaškog turnira, jer se u isto vrijeme igrao Rim. I onda nam dođu ljudi iz ATP-a i kažu da su nas prebacili u Umag. Kakav sad Umag? A oni inzistiraju, govore da je riječ o novom turniru i da prvi put moramo igrati obojica. Nema šanse, rekao sam. Na kraju sam morao igrati i nije mi bilo žao. Nije bilo glamura, vrijeme je bilo katastrofalno, malo publike. Ali bilo je dobro. Ne znam zašto nakon toga više nisam igrao u Umagu. Uvijek sam se u tom periodu pripremao za beton i američku turneju, ali tamo nisam dobro prolazio pa bi bilo bolje da sam igrao u Umagu. Zahvaljujući Slavku Rasbergeru, koji ga je pokrenuo i koji je njegov otac, ovo je postao jedan od omiljenih turnira u kategoriji 250. Žao mi je što ovdje nisam igrao više puta, kaže Ivanišević.

- Vidio sam Vas na meču Holgera Runea i Bernaba Zapate Mirallesa. Zanimalo Vas je da vidite igru Runea? Na kasnijem meču Jannika Sinnera nije Vas više bilo. Pretpostavljam da Vam je Sinner pojeo živce na Wimbledonu kada je u četvrtfinalu vodio protiv Đokovića.

- Ma ne, Sinnera nisam gledao jer sam bio na meču parova u kojem su igrali Antonio Šančić i Franko Škugor. Ipak su naši. Sinnera sam gledao već sto puta, pogotovo sada nedavno na Wimbledonu. Volim ovdje pogledati mečeve, jer ih gledam drugačije, s guštom i bez stresa. Što se tiče Runea, on je po meni odličan mladi tenisač koji će u budućnosti biti među boljima, ali ove godine u Umagu nije pokazao svoj najbolji tenis.

- Bilo je i prethodnih godina jakih turnira u Umagu, ali ove su se godine okupila stvarno moćna imena. Osim spomenutih Sinnera i Runea, tu je i Carlos Alcaraz kao najveća zvijezda, zatim Lorenzo Musetti…

- Nemojmo zaboraviti ni Sebastiana Baeza, odličnog mladog Argentinca. To znači da su se organizatori Plava Laguna Croatia Open Umag odlučili za dobru strategiju i ove godine okupili dvojicu top 10 igrača na turniru, uz još niz sjajnih igrača. Je, turnir je stvarno jak. Pogotovo kad na njemu imamo Alcaraza, najtraženijeg tenisača na svijetu. On je budući broj jedan.

- To predviđate?

- Sigurno će biti broj jedan. Hoće li biti za godinu, dvije ili tri, nebitno, ali nema šanse da ne bude.

- Još uvijek caruje velika trojka, odnosno dvojka - Rafael Nadal i Đoković.

- Dvojka će carovati dok god ona to bude htjela. Ali Alcaraz je ove godine u Madridu dobio obojicu. Još je malo tanak na Grand Slamovima. Proglasili su ga favoritom na zadnjem Roland Garrosu, ali meni je bilo jasno da nije. Mora još malo mlika popiti, ali osvajat će Grand Slamove sigurno.

- Može li se uopće u ovakvoj konkurenciji predvidjeti tko će biti u finalu?

- Idealni scenarij za turnir, za Hrvatsku i za tenis općenito bio bi da se u finalu sretnu Sinner i Alcaraz. Gledajući Alcarazov ždrijeb, ne vidim da bi ga itko mogao dobiti do finala. Sinner je već u malo težem položaju s Musettijem i Baezom u svom dijelu ždrijeba. Ali tko god bude došao do kraja, bit će to odlično finale. Mislim da Umag treba biti ponosan što je okupio ovakve igrače na turniru.

- Spomenuo sam da Vam je Sinner pojeo živce u Wimbledonu. No, moram priznati da ste u trenerskoj ulozi ipak drugačiji nego što ste bili kao igrač. Rekao bih da kao trener djelujete smireno, barem je takav dojam na ekranu.

- A što da radim? Bacam stolice? Moram biti miran, pozitivan. Bio sam kao igrač drugačiji od ostalih, temperamentniji, ali kad gledam sada ove nove igrače, ja sam bio mila majka. U jednu me ruku vrijeđa kad mi netko kaže da sam bio divljak na terenu. A ovi danas svi nešto viču, bacaju se, luduju.

- No, Vaše je ponašanje na terenu bilo zabavno za publiku.

- Za publiku jest, ali za mene nije. Time sam u puno mečeva najviše štetio sebi. Danas kao trener moram biti drugačiji. Sada se uvodi i novo pravilo da se može coachati (da trener može savjetovati igrača, op. n.).

- Kako će to izgledati? Jeste li za ili protiv toga?

- Iskreno, i sada to svi rade. Tako da se ništa bitno neće dogoditi. Novak stalno želi da mu se priča. Meni se neće ništa promijeniti, samo što će Novak doći do mene i neće me sudac upozoravati da ne smijem pričati s igračem. Ne možeš ti tu nešto drastično pomoći svom igraču, ali nekakav savjet, koju rič da mu kažeš…

- Mnoge zanima što se zapravo zbiva kad Đoković počne vikati u smjeru lože u kojoj sjedite. Ljuti li se na Vas ili na sebe?

- Ljuti se na sebe. Puno puta ni ne čujem što govori, tereni su veliki, publika je bučna. Često mi usred meča zna reći: Ne čujem te, pričaj. A ja već izgubio glas od vikanja. Uostalom, i sudac me gleda. Ima nekih sitnica na koje on traži da mu se u trenutku ukažu.

- Ima li tu svađa, ozbiljnih ljutnji?

- Ja prihvaćam to jer znam iz prve ruke kako se osjeća. I sam sam bio temperamentan. Kao treneru mi ne smeta da on podigne glas. Mora negdje izbaciti te frustracije. Ako sam ja krivac, neka, mora netko biti kriv. Samo neka on dobije meč. Zna ponekad biti uspavan pa se mora razbuditi. Zato je u redu da viče.

- Dominacija Nadala i Đokovića djeluje nestvarno. Uz sve talentirane momke, od kojih su neki i ovdje u Umagu, oni i dalje uspijevaju vladati. Samo ove godine sva tri Grand Slama dospjela su u njihove ruke.

- Tek za Alcaraza možemo reći da je najkompletniji igrač koji je došao poslije ove dvojice. Iskreno se nadam da će se Roger Federer još malo vratiti i pomrsiti nekome račune. Ne vjerujem da će osvajati neke velike turnire, ali bilo bi dobro da se vrati. Prije sedam, osam godina sam rekao, što je djelovalo nemoguće, da će Nadal i Đoković imati više Grand Slamova od Federera. I tu nema kraja. Ako Đoković ne bude mogao igrati US Open, Nadal će opet biti prvi favorit za njegovo osvajanje. Jednostavno, znaju igrati takve turnire koji traju dva tjedna. Na njima ne možeš svih sedam mečeva odigrati dobro, a oni su najbolji jer i u svojim najlošijim mečevima pobjeđuju.

- Đoković će vjerojatno biti primoran preskočiti US Open. Poznato je i što mu se dogodilo u Australiji jer nije cijepljen protiv korone.

- Nisam neki suludi optimist za US Open. Uvijek vjerujem dok postoji šansa, ali ne vjerujem da će se SAD otvarati. Ono što se dogodilo u Australiji je loše, loše… Tužno je ispalo. Jadno, tužno, loše. Ne znam kako bih to opisao. Otkad je korona krenula, previše se politika umiješala u sport. Politika o svemu odlučuje, a to je katastrofa. Mislim da je toga bilo i prije, ali sada je korona to razotkrila. Đokovića su u Australiji iskoristili za svoje političke ciljeve.

- Teoretski bi Đoković bi mogao preskočiti ne samo US Open, nego ponovno Australiju.

- Australija je nedavno maknula obavezu cijepljenja. Problem je što on ima trogodišnju zabranu ulaska u zemlju, na što će se žaliti. Možda bi tu moglo biti i sve u redu. Previše je tih restrikcija. Ove dvije i pol godine nas drže kao neku stoku u karantenama, svaki dan testiranja. A sada više uopće nema testiranja. Iz jedne krajnosti u drugu. Cijepljen čovjek može ući u Ameriku, bez obzira je li trenutno zaražen, ali necijepljeni s negativnim testom ne može. Necijepljeni Amerikanac može igrati US Open, a necijepljeni Europljanin ne. Što će s time biti, to nitko ne zna. Svit je malo poludija u zadnje vrime.

- Uvijek postoji ta neka priča o Nadalu i Federeru s jedne strane i Đokoviću s druge, odnosno da nisu u posebno dobrim odnosima. Publika često navija protiv Đokovića, bez obzira tko je s druge strane mreže, dok svom silinom daju podršku Nadalu i Federeru. Kako to tumačite?

- Oni se respektiraju. Sigurno neće zajedno ići na odmore. Novak je došao malo kasnije, prvo je bilo rivalstvo između Federera i Nadala, a onda je došao momak iz Beograda koji je totalno drugačiji od njih. Po meni je puno iskreniji i otvoreniji. Pomutio je situaciju, i to ne malo. Oni su već imali svoje fanove. To navijanje protiv njega ga je znalo i motivirati. Kad je igrao četvrtfinale protiv Nadala ove godine u Roland Garrosu, rekao sam da će 80 posto publike biti za Španjolca. Na kraju je za njega navijalo 99,9 posto njih. Ali i to je normalno, čovjek je taj turnir osvojio 13 puta.

- Koliki je izazov biti trener jednom od najvećih tenisača u povijesti?

- Veliki. Kao prvo je čast kad ti netko ukaže takvo povjerenje.

- Bi li veći izazov bio da trenirate, recimo, Runea?

- To bi bio drugačiji izazov, koji podrazumijeva da kreneš od početka i stvaraš igrača.

- Kad smo kod trenera, moram spomenuti i da Istra ima jednoga koji je na Touru - Miro Hrvatin iz Valbandona trenira Miomira Kecmanovića.

- Odnedavno više nije s Kecmanovićem. Sada je s Bernardom Pera. Volio bih u budućnosti raditi i s nekim nadolazećim talentom, ali trenirati Đokovića je kao da vodiš Real Madrid. On je perfekcionist, genijalac i stalno teži boljem. Navikao sam na to. Dobro je što pričamo isti jezik pa je komunikacija jasna. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem. Jer trenirati prvog igrača svijeta nije isto kao i druge. Pomoglo mi je u početku i što je Marian Vajda, s kojim sam prijatelj, bio tu. Sad sam sam. Prije sam imao 50 posto stresa, a sada sto posto. Ali dok se pobjeđuje, dobro je.

- Kažete da ste slično temperamentni Vi i Đoković. Doduše, njega ne vidim, barem ne na terenu, da lomi rekete.

- Zna ih lomiti. Ne postoji tenisač koji ne lupi svako toliko reketom o pod.

- Je li istina da ste slomili reket prvi put kad ste ga uhvatili?

- Jesam, odmah sam razvio taj talent za razbijanje reketa.

- S kakvim ste reketom tada igrali?

- Drvenim, s lopatama. Ruka ti je otpadala od njih. Uglavnom, uvijek sam imao talenta za njihovo razbijanje. Moraš negdje izbaciti frustracije, emocije.

- Dobro, kod Vas je toga ponekad bilo i previše.

- Dignuo sam to na viši nivo.

- Na jednom ste turniru, da podsjetimo, razbili sve rekete koje ste imali sa sobom.

- Jedini sam u povijesti tenisa koji je morao predati meč zbog nedostatka reketa. To se još nije dogodilo, a mislim da ni neće. Ali najviše sam time, na kraju priče, naštetio samom sebi.

- Jako puno ljudi igra tenis, pokušava ući među profesionalce, ali rijetki uspijevaju. Vaša je obitelj dosta riskirala. Bilo je tu, kako je Vaš otac Srđan rekao u jednom razgovoru, i zaduživanja.

- Riskirao je on. U meni je prepoznao nešto što on nije bio. Bio je profesor na fakultetu. Moji su prodali stan zbog mog tenisa. Bio je to i za mene ogroman pritisak. To je bila lutrija. Istina, bio sam dobar, ali nitko ti ne garantira da ćeš postati vrhunski igrač. Na kraju se isplatilo, ali nije bilo lako. Bez te roditeljske pomoći, bez njih da stoje iza tebe, nema tog teniskog saveza koji će te dovesti do uspjeha.

- Vaši su roditelji riskirali i, kako kažete, isplatilo se. Ali u kojem se trenutku vidi hoće li se, možda ružno zvuči, investicija isplatiti? Želim reći, vidi li se odmah na nekome da je vanserijski talent?

- U svojoj sam karijeri vidio tenisače na koje bih stavio milijune pa od njih nije bilo ništa, a na neke ne bih stavio pet kuna pa su postali vrhunski tenisači. Nema pravila. Naravno da se vidi tko je talent, ali nije pravilo da će taj uspjeti. Ja sam bio dobar, ali kad sam imao 14 godina trebalo je odlučiti hoću li nastaviti sa školovanjem. Majka i otac su rekli da sam predobar u ovome i da se ne mogu školovati na klasičan način.

- Na kraju su se posložile karte.

- Roditelji su dobro odlučili, uspio sam u tenisu. Sve je u mojoj karijeri… Pokojna sestra se razboljela, imala je rak… I to je bio jedan od motiva da uspijem. Sav taj splet ludila i lošega pretvorio se u nešto dobro.

- Danas se na Touru zarađuje veliki novac. Vi ste prvi ozbiljniju cifru zaradili u Australiji, u četvrtfinalu Grand Slam turnira, nekih 40 tisuća dolara.

- Tako nešto, možda malo više tih australskih dolara. Čak sam uzeo gotovinu. Nosio sam je doma u jaketi. Znam da sam cili let bija u njoj. Nisan oka sklopija. Zagrlija san jaketu. Sjećam se da smo odmah po mom povratku igrali Davis Cup u Beogradu. Znam da sam novac odmah predao ocu. U Australiji sam imao sto dolara uz sebe, a odjednom imam desetke tisuća.

- Zarađuju li i treneri dobro?

- Ovisi kako koji. Ali zarađuje se, da.

- Moglo bi se za Vas reći da ste doslovno živuća legenda. Naime, u Umagu stadion nosi Vaše ime, ušli ste u Kuću slavnih, osvojili ste Wimbledon u finalnom meču od kojeg su mnogi u Hrvatskoj posijedili… Kad smo kod Wimbledona, je li Vam Andre Agassi ikada zahvalio? Jer teško da bi ikada u svojoj vitrini imao sve Grand Slamove da nije u finalu igrao protiv Vas.

- Nije mi zahvalio, ali mi je, kad sam osvojio Wimbledon, poslao jako lijepi e-mail. Baš mu je bilo drago. Moram priznati da je te 1992. on odigrao bolje od mene. Pogledao sam taj meč dosta puta u zadnje vrijeme … Bio sam apsolutni favorit protiv njega, do finala sam dobio i Samprasa i Edberga i Lendla. Agassi je važne poene odigrao bolje. Zato je i dobio meč. No, fascinantno je koliko ljudi pamte Wimbledon koji sam osvojio prije 21 godinu. Ljudi me zaustavljaju po aerodromima, ulicama, govore mi da sam im promijenio živote. Nije to bilo najljepše finale za gledati, ali je sigurno bila najbolja atmosfera ikada. Onaj doček u Splitu… Ponosan sam na to, ali i na ulazak u Kuću slavnih. Što se tiče stadiona u Umagu, jest malo čudno - živ čovjek pa stadion nosi njegovo ime, ali tu je, nećemo ga sada srušiti.

Povezane vijesti

• Thiem u maratonu slavio protiv Đokovića
• Đoković odustao od nastupa na turniru u Madridu
• RG: Đoković preko Nadala do finala