Moj savjet im je da slušaju one koji im u lice kažu ono što misle, jer jedino to ima smisla, a uzgred rečeno, i manje je opasno. Neka crpe svoju snagu iz pluralnosti mišljenja, a ne iz onoga što ih smiruje ili im godi * U Europi nema promjena granice i treba doći do Sjedinjenih Europskih Država s jednom centralnom bankom i valutom, s jednim federalnim parlamentom, jednom ekonomskom politikom jer će nas u protivnom veliki sa svih strana pojesti. Buduća Europa treba biti noćna mora svakog suverenista i nacionalista

Hrvatski Sabor: četvrtak, točno u podne. Prazni hodnici i kancelarije zastupnika, tek nekoliko pripadnika osiguranja lijeno prošetava opustjelom zgradom koja je predmet želja svakog političara. Tko ovdje uđe kao saborski zastupnik, do prije nekoliko godina izlazio je s povlaštenom mirovinom. Dobra fora. Sabor ovih dana čuva jedan Talijan - potpredsjednik Sabora i doktor psihologije Furio Radin. Kao da je oduvijek tu, srastao s konstrukcijom. Razigran, željan političkog nadmudrivanja, pristaje na intervju bez ograda. "Sve me možete pitati", nema tajni, odmah poručuje što se, naravno, prima s dozom sumnje. Ne zbog njegove nevjerodostojnosti, nego zato što političari u pravilu ne traže način kako da nešto kažu, već traže model kako nešto izbjeći reći. Radin je srdačan, osigurao je za druženje par sati – "malo ćemo razgovarati tu u Saboru, pa ćemo ručak, pa opet razgovor". 

As hrvatske politike 

U saborskoj političkoj karijeri svih 17 godina prati ga donedavna tajnica Odbora za ljudska prava, a sada predstojnica ureda, Hercegovka Ružica iz Tomislavgrada. "Znate", kaže ozbiljno Radin, "ona se u politici ni u čemu ne slaže sa mnom". "Nije jedina", dodajemo, a on se smije. No, to što on i Ružica ne dijele iste političke stavove očito nije bila prepreka da odlično surađuju i da mu je ona suradnica od formata: brza, precizna i pouzdana.

Radin je čovjek ljevice, antifašizma, u mladosti aktivist koji će sada, u zrelim političkim godinama, bez problema sjesti za stol i s onima čije mišljenje ne da ne dijeli, nego je od njegovog udaljeno stotinjak milijuna svjetlosnih godina. Bez zadrške tako će popit kavu s notornim Vladimirom Šeksom, jednim od utemeljitelja Hrvatske koji sada nema s kime popiti kavu pa će mu, e to sad mi nadodajemo, i Radin dobro doći. Šala, šala, Šeks i Radin su veterani, asovi hrvatske politike i saborskih nadmudrivanja. Kao čovjek bez predrasuda, Radin će kavu popiti i sa Zlatkom Hasanbegovićem koji s njemu krajnje odurnim ustaštvom ne koketira, nego ga živi. Sa svojim političkim i ideološkim stavovima taj političar s tregerima kao nezaobilaznim modnim detaljem potpuni je antipod Furiju Radinu. Isto kao i Stevo Culej, saborski zastupnik HDZ-a sa specifičnim odnosom prema Srbima, što se doduše dijelom može shvatiti kad se uzme u obzir kako mu je brat 1991. ubijen u četničkoj zasjedi u Borovom selu. Radin to dobro zna, poštuje tu činjenicu i s Culejem će, unatoč suštinskim političkim razmimoilaženjima, rado porazgovarati. S te političke strane, tvrde, čvrste desnice u uredu ga zna posjećivati i general Dražen Glasnović. Radin na to samo kaže da u politici nema prijatelja i neprijatelja već samo suradnika i suparnika.

"Suradnika drži blizu", parafrazirajući Al Pacina u Kumu, "a suparnika još bliže, na oku", reći će taj Talijan iz Istre. S Miloradom Pupovcem koji je druga krajnost naspram Culeja, Hasanbegovića i Glasnovića, dijeli mnoge i ključne političke stavove. Uostalom, kao manjinci jedan drugoga vjerojatno najbolje razumiju. Radin, pokazalo je vrijeme, nije isključiv političar, već je znatiželjan čovjek. Sugovornici sa suprotnim razmišljanjima očito ga privlače, a ne udaljavaju od osobnog kontakta. Dobra, rijetka i neuobičajena odlika za jednog hrvatskog političara. 

Hirovita mladost 

Cijeli život Furia Radina igra je koja traje po nekad davno napisanom scenariju kojem se stalno dodaju novi dijelovi. Kao dijete poslijeratne Pule, kada su posljedice Drugog svjetskog rata bile vidljive na svakom koraku, prisjeća da je znalo biti i opasno i nasilno. Tada su očito nametnute razlike u stanovništvu bile kudikamo veće nego danas. Mladi, a osobito djeca, to su doživljavali i manifestirali na osebujne načine.

- Samo kao primjer, u Puli se droga pojavila već početkom 60-ih godina. Urbana legenda kaže da su je donijeli neki francuski turisti na tek sagrađenim prvim bungalovima na Verudeli. Činjenica je da su se prve smrti od droge u mom gradu u kojem živi šest generacija moje obitelji dogodile sredinom 60-ih godina. U grad koji je bio multikulturalan samo zato što je bio vojni, i u sablasnoj praznini nakon egzodusa gotovo cjelokupnog stanovništva, slijevali su se radnici i drugi ljudi iz cijele Jugoslavije. U Puli se tada moglo govoriti daleko više o tenzijama kohabitacije, nego o integraciji. U takvom gradu kod mladih su postojale rizične skupine i još danas kod nekih starih štemera Puležana možeš primijetiti, kao svojevrsni identitetski pečat, tetovažu pauka između palca i kažiprsta. Ali priča o rokersko-radničkoj Puli bila bi preduga za ovaj intervju, posebno kada bi govorili o suparništvu između Barakera i Verudeža, o kojem tako lijepo pjeva Tamara Obrovac. Za te tuče ja sam bio, iako Baraker s pedigreom sve do pranona, još previše mali. No zato mogu govoriti kako se ta atmosfera, latentno, a u nekim trenucima i manifestno nasilna, odrazila na nas klince.

U jednom razdoblju mojeg puberteta počeli smo živjeti kraj Arene. Proces inicijacije bio je hodanje po njenom rubu. Još i danas od tog penjanja imam noćne more. Onaj tko se gore nije popeo bio je… znate već što. U toj dobi nisam si to nikako htio dozvoliti pa sam, eto, korak po korak, hodao prvom etažom ili kornizonom Arene, kako smo ga zvali, a onda i drugom etažom, na vrhu, prisjeća se Radin prvih velikih životnih izazova koji su za neke znali završiti padovima i teškim ozljedama. Nažalost bilo je i mrtvih.

- Bili smo imbecili, idioti, to što smo radili bilo je van pameti. Popneš se na vrh Arene i onda obliven znojem hodaš po par desetaka centimetara širokom kamenom zidu. Oko tebe, s lijeve i s desne strane, ambis. Definitivno strašan osjećaj. Ako padneš, nema spasa, kaže Radin.

Tek što je malo odrastao, s 17 godina u životu i 11 tisuća maminih lira u džepu, Radin je otišao u Torino. Prethodno je odlučio autostopom obići Europu, no gledao je jednu emisiju na televiziji gdje je shvatio da mladi u Torinu skupljaju staru robu, prodaju je i onda se tim novcem financira gradnja neke bolnice u Tanzaniji.

- Kad sam rekao mami - kao u svakoj pulskoj i istarskoj obitelji, ona je doma bila glavna - da idem tamo, samo mi je rekla –može. Shvatio sam da ima povjerenje u mene. Dala mi je tih 11 tisuća lira s kojima realno nisam mogao ništa dugoročno, kupila kartu za vlak, i već za koji dan eto mene u Torinu. Ostao sam tamo, a radi se o '67. godini, oko mjesec dana. Sljedeće godine, dok je cijeli moj razred išao na besplatni maturalac četiri tjedana, na Siciliju, ja sam u srpnju otišao potpuno sam u Pariz. I, naravno, zakasnio na studentske nemire i novo buđenje mladih. Ma mi smo vam čudna obitelj. Moj nono Ettore je kao austrougarski vojnik bio 1917. u Moskvi, zarobljen od Rusa, kad je tamo izbila Oktobarska revolucija. U tom povijesnom trenutku njega to nije previše zanimalo, pričao mi je da su neki ljudi trčali lijevo, neki desno, pa gore i dolje, a on je samo htio i zapravo morao prodavati cigarete na ulici da bi jedva preživio i vratio se kući. Otac mi se pak u Drugom svjetskom ratu, da tako da kažem, borio, a zapravo je stalno bio bombardiran na ogromnom bojnom brodu po Sredozemlju, sve do 1943, kada se priključio američkoj vojsci, kaže Radin.

Studij psihologije 

Kad je nakon osnovne i srednje talijanske škole u Puli upisivao psihologiju u Zagrebu, a znanja na njoj stečena poslije su mu jako dobro došla u politici, hrvatskim se jezikom služio jako loše. Mučio se, sam priznaje, ali je na upisu imao sreće, jer su testovi na prijemnom ispitu bili sročeni po njegovoj mjeri.

- Upao sam ni ne znajući da su otac i majka imali rezervnu varijantu ako ne prođem - bili su me spremni poslati na studij u Padovu, no to tada nisam znao. Da su mi to unaprijed rekli vjerojatno bih se odmah odlučio za Padovu, ali i ovako je dobro ispalo. Nakon diplome, radio sam na profesionalnoj orijentaciji u Puli, zatim poslije vojske na Tehničkoj vojnoj akademiji u Zagrebu, pa u omladinskom CDD-u, koji je izdavao list Polet, mjesečnik Pitanja, ozbiljne knjige i bio centar kulture mladih cijele tadašnje zemlje. Tamo sam rukovodio malim timom koji je istraživao ponašanje i vrijednosni sustav mladih. Ubrzo sam prešao u Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu i postao znanstveni koordinator "Jugoslavenskog programa za istraživanje omladine", na moju sreću zajedno s velikim društvenim znanstvenicima, Srđanom Vrcanom, Josipom Županovom, Mirjanom Ule iz Ljubljane i mnogim drugima. Moja desna ruka bila je danas poznata znanstvenica Vlasta Ilišin. Magistrirao sam na stilovima života srednjoškolaca i doktorirao na autoritarnosti. Četiri godine sam proučavao ekstremne navijače. Predavao sam kratko u Zagrebu sportsku psihologiju, duže u Rijeci povijest psihologije, te sociologiju mladih na političkim znanostima Državnog sveučilišta u Milanu. Nakon toga, počele su se nazirati političke promjene i osnovao sam s Vilimom Ribićem Sindikat znanosti i visokog školstva. Čak imam iskaznicu s brojem 03! Statut smo napisali doslovno u mojoj kuhinji. O mojem bavljenju politikom nakon 1992 već je dosta poznato, kaže Radin.

Razgovor, onaj službeni dio koji se dugo čekao u našem listu, započeli smo s Vergarolom, uvalom u Puli gdje je 1946. godine više od stotinjak ljudi poginulo kad su se aktivirale ili su svjesno aktivirane podmorske bombe. Upravo ovih dana bila je još jedna godišnjica te nesreće, po mišljenju brojnih Talijana terorističkog čina iza kojeg su stajali agenti OZN-e iz Titove komunističke Jugoslavije.

Talijanski komunisti

- Cijenim to što se Glas Istre dotaknuo takvih tema kao što je eksplozija na Vergaroli 1946. godine .

- Kako to mislite, pa i prije se o tome pisalo.

- Da, ali puno manje, i ne ovako kako je kod vas nedavno objavljeno. Dali ste tom slučaju puno prostora i mislim da je to u redu, da je to potrebno. Nije nevažno da ste prostor u novinama dali i našem piscu i slikaru Claudiju Ugussiju.

- Zar su te teme bile proskribirane i tabuizirane u bivšoj državi?

- Naravno da jesu! Pa ni ovaj naš intervju ne bi bio objavljen. Intervju koji vam je dao Claudio Ugussi u onom sistemu mogli ste objaviti jednom.

- I nikad više?

- Upravo tako.

- Pretpostavljam da se slažete s Ugussijem koji je rekao da bi svi pravi i stari talijanski komunisti završili na Golom otoku da nisu prethodno, poput njegovog strica Alfreda, '46. ili '47. prebjegli u Italiju.

- Mnogi Talijani su i ovako završili na Golom otoku. O tome je u Italiji izdana knjiga, a i kod nas su, na talijanskom, Scotti i Zanini pisali knjige o Golom. Mnogi Talijani su tamo završili kao internacionalisti. Robijaši nisu bili narodnjaci, odnosno hrvatski iredentisti. Nisu bili ni talijanski iredentisti. I, dakako, uglavnom nisu imali pojma o Informbirou. Bili su pošteni komunisti. Danas su svi ti pojmovi prevladani i previše su tada bili ideološki da bi ih sada tek tako razumjeli.

- Talijani su nakon 2. svjetskog rata napuštali Istru i posebno Pulu. Jesu li morali otići? Vjerojatno su oni koji su kolaborirali s fašističkim vlastima pobjegli zbog opravdanog straha od osvete.

- Ogromna većina Talijana nije imala nikakve veze s fašizmom. Evo vam jedna zanimljivost. Oni koji su otišli odavde u Italiji su imali svoj kontrapunkt. Oko 3.000 komunista je iz Italije došlo u komunističku Jugoslaviju!

- Zašto su tu došli?

- Bili su internacionalisti. Željeli su živjeti u državi u kojoj će svi biti jednaki. Mislili su da su je pronašli u Jugoslaviji.

- Jesu li pronašli ono po što su došli?

- Gotovo svi su se brzo vratili odakle su došli – u Monfalcone. Od onih koji su ostali jedan pristojan broj je završio na Golom otoku.

- Povijest Istre i posebno Pule, i to razdoblje od '45. do '47., još uvijek nije dovoljno razjašnjena. Na iste događaje gleda se na suprotne načine. Dio Talijana ima svoju percepciju.

- Ima, da. Uzmite u obzir da je nakon 2. svjetskog rata, kad se vidjelo da će Zona A, odnosno Pula s okolicom pripasti Jugoslaviji, odavde otišlo 85 posto stanovništva.

- Koje je vaše mišljenje oko svega toga?

- Te teme još uvijek pripadaju podsvijesti Pule i Istre. Volim anegdote pa ću vam jednu reći. Moj veliki prijatelj i vjenčani kum, pokojni slikar Quintino Bassani, Labinjan koji je uglavnom živio u Zagrebu i partizan koji je u ratu izgubio lijevu ruku, u svibnju '45. je ušao u Pulu, i to s talijanskim bataljunom Pino Budicin. U Puli su ostali nešto više od mjesec dana, a nakon toga je donesena odluka saveznika da će Pula biti Zona A, kao Trst, pod angloameričkom upravom. I sad on meni prepričava kako su se nadvikivale dvije gospođe s dvije strane ceste u centru Pule, prilikom povlačenja partizana. "Bepina, Bepina"" - kaže jedna drugoj – "Dolaze Amerikanci, sad ćemo imati čokolade i viskija!" Tako je tada bilo raspoloženje u gradu koji je bio podijeljen. I dvije su novine bile, obje na talijanskom: jedna je bila prokomunistička, odnosno za Jugoslaviju i Sovjetski Savez, druga antikomunistička, odnosno za priključenje Italiji i zapadnom svijetu.

- Vratimo se još malo podijeljenoj Puli.

- Dio Talijana je bio za komunističku Jugoslaviju, a dio za Italiju. Među njima je bilo i puno talijanskih komunista.

- Pa zašto su oni odlazili ako su se s komunistima i partizanima borili protiv fašizma?

- Bojali su se nepoznatog. Znate, postojala je priča još iz 1943. o fojbama. Poslije rata ljudi su nestajali. I na kraju slučaj Vergarola, 66 poginulih na plaži usred Pule, a možda i nekoliko desetaka više. Ne znamo točno ni danas što se tamo dogodilo, ali je cijela Pula u tom trenutku bila uvjerena da je to bio teroristički akt. 

Convivenza i fratellanza 

- Što mislite o Titu, posebno s aspekta odnosa prema Istri?

- Odgovorit ću vam indirektno. Milovan Đilas, na početku Titov miljenik koji je kasnije postao disident, u talijanskoj Panorami dao je intervju u kojem je rekao: "Tito je Edvarda Kardelja i mene poslao u Istru da iz nje potjeramo što više Talijana." Moje mišljenje o Titu je sljedeće: bio je državnik od formata, ali ja ne mogu biti titoist. Iz Istre je potjerao veliku većinu Talijana. Pretpostavljam da razumijete zašto onda nisam njegov obožavatelj.

- Kako onda punih 27, 28 godina politički surađujete s IDS-om kojem je Tito svetinja. Tito je danas opet, što god netko mislio o tome, točka okupljanja ili razilaženja u politici.

- Kad kažem da nisam titoist ne kažem da nisam antifašist. Ja sam antifašist i lijevi liberal. S braćom Istrijanima i Hrvatima ujedinjuje nas ljubav prema Istri. Među nama smo, naravno, imali i imamo razlika u poimanju povijesti. Ali to je mišljenje o prošlosti, ne o budućnosti.

- Obnašatelj dužnosti istarskog župana Fabrizio Radin, inače vaš mlađi brat, javno je rekao da mu je glavni politički cilj u mandatu – convivenza. Što mislite o tome? Neki su to dočekali s odobravanjem, neki s podsmijehom, kao da se to toliko podrazumijeva da ne treba inzistirati na tome. Treba li Istri convivenza?

- Convivenza je nastavak onoga što je nekada bila fratellanza- bratstvo. Convivenza nema ideološko obilježje. Ne sporim da imamo različita mišljenja o određenim povijesnim ličnostima i okolnostima, no svi smo protiv totalitarizama, fašizma prije svega. Convivenza znači suživot. To je eksplicitan prijevod. To je naš zajednički život. Ne postoje problemi istarskih Talijana koji istodobno nisu i problemi istarskih Hrvata i obrnuto. U puno navrata su me sami Hrvati iz Istre upozorili na nedostatak dvojezičnosti i neke oblike nacionalizma, gdje su Talijani bili inferiorni.

- Jesu li Talijani u Istri u nekim pitanjima građani drugog reda?

- Ne, to ne mogu reći. Postoje problemi u primjeni dvojezičnosti, no to su konkretni, ali rješivi problemi. U Istri bi sve moglo biti puno bolje, no važno je da se sve može riješiti. Postoji, naravno ne kod svih, dovoljna razina razumijevanja prema Talijanima.

- Možda je to obostrano razumijevanje rezultat činjenice da je Talijanska unija glasove Talijana preusmjeravala prema IDS-u?

- Između nas Talijana i IDS-a ima ljubavi, ali i reciprociteta. Postoji zajednička ljubav prema Istri. Ali ima i recipročnosti.

- Gdje nju prepoznajete?

- IDS je, recimo, promijenio Statut tako da mi Talijani u Istri imamo više prava, nego što nam ih je zakon davao. Mi smo pak dio glasova koji je na parlamentarnim izborima trebao biti usmjeren prema zastupniku Talijana, u nedostatku dvostrukog prava glasa, preusmjerili prema IDS-u. I, naravno, redovito smo podržavali IDS na lokalnim izborima.

- Malo se Talijana u javnom životu tako i izjašnjava. Je li to strah ili nelagoda?

- Svatko ima pravo razviti u sebi identitet koji preferira, to je osobna stvar, i tu ja ne ulazim u polemiku. Preferiram pozitivne primjere. Recimo, dugo poznajem Plinija Cuccurina. Nismo politički istomišljenici, ali kod njega cijenim to što nikad, i dok je bio na čelu jedne stranke i dok se politički kandidirao i gradio svoju političku karijeru, nije poricao svoju nacionalnost. On bi se deklarirao kao Talijan, znajući da time neće sigurno dobiti više glasova. 

Borba zvana izbori 

- Povremeno se aktualizira njegov povratak u politiku. Prema nekim procjenama upravo bi on mogao biti točka okupljanja dosta razjedinjenog IDS-a koji bi se ujedinio i pokrenuo kad bi osjetio opasnost njegovog povratka. Uostalom, nije li IDS već pomalo dosadio s tim izbornim pobjedama? Naravno, građani glasaju za njega i logično je da onda IDS vlada. Ali je li to dobro za višestranačje, demokraciju i razvoj regije?

- Iskreno ću vam reći, i to svi u Istri znaju: ja nisam u IDS-u, ali je IDS u meni. Nemojmo se igrati tim stvarima. Dosad nije termin politike: sviđalo se to nekomu ili ne, IDS je u sustavu demokracije. Ako netko misli da ga može pobijediti u ringu, neka se popne i bori. Lako je, kao što neki rade u Puli, šepuriti se na vaganju prije meča. Treba pobijediti u nadmetanju, u borbi. Ta borba se u politici zove izbori. Namjerno upotrebljavam te termine, jer je Pula, u mojoj mladosti, bio i grad boksa.

- Stvarno ste se najpreciznije moguće opisali: nisam u IDS-u, ali je IDS u meni.

- Mislim da je politika IDS-a dobra i za Istru i za one koje ja predstavljam.

- Ali i IDS ima svojih nedostataka.

- Ima, i krajnje je vrijeme da se na njima radi. Dosta je jaukati da nas centralna politika ne voli. Treba jasno reći zašto mi ne volimo centralističku politiku.

- Stranka je interno u određenim problemima, postoje neslaganja središnjice s dijelom ogranaka. Stječe se dojam da neki pojedinci koriste stranku za vlastite interese. Grad Pula bi mogao bolje u mnogim aspektima. Gradonačelnik i predsjednik IDS-a Boris Miletić premalo je prisutan u javnosti, ne šalje baš neke jasne poruke. Pula kao da malo zaostaje, osim što se turizam u gradu doista razvija, barem kad je riječ o brojkama.

- Boris Miletić je predsjednik stranke i to treba poštivati. Nije na meni suditi, ja sam običan nezavisni zastupnik koji, hvala Bogu, nema stranačkog iskustva i sam odlučuje o svojim stavovima i nastupima. Mogu, međutim, reći nešto generalno: svi predsjednici stranaka u Hrvatskoj, oduvijek, imaju isti problem. Okružuju se malim i magičnim krugom udvarača, koji im govore ono što žele čuti. Moj savjet im je da slušaju one koji im u lice kažu ono što misle, jer jedino to ima smisla, a uzgred rečeno i manje je opasno. Neka crpe svoju snagu od pluralnosti mišljenja, a ne od onoga što ih smiruje ili im godi.

- A turizam u Puli? Svi bi živjeli od iznajmljivanja.

Mislim da nije uputno ni pametno preko neke mjere oslanjati se na turizam. Svi već predviđaju da će u sljedeće dvije godine pasti njemačko gospodarstvo na koje se veže i ono u sjevernoj Italiji i Austriji. To će rezultirati slabijim rezultatima turizma u Hrvatskoj, Istri i Puli. Zabrinut sam situacijom u kojoj previše ovisimo o turizmu, jer je ona u neposrednoj vezi sa događajima u i oko Uljanika. 

Povezane vijesti

• U slučaju Agrokor trebaju odgovarati baš svi kod kojih se dokaže sukob interesa
• IDEALNA ISTARSKA AUTONOMIJA: Državi pare za vojsku, policiju i siromašne krajeve, a u Istri mora ostati sve što je ovdje realizirano i proizvedeno
• FURIO RADIN nakon prozivki zbog sumnjivog trošenja novca talijanske nacionalne manjine obrušio se na La Repubblicu i Glas Istre: „PUCA MI ONA STVAR“ ZA NOVINARE, UREDNIKE I KONZULICU