To je priča o Eriku, ali čini mi se da obuhvaća malo globalniju sliku i namijenjena je svima, ne samo osobama s invaliditetom, kaže autor filma "Erik" Danilo - Lola Ilić * Kroz cijeli film bio sam najiskreniji, jer smatram da u dokumentarnom filmu, osim što moraš prikazati sve ono što je lijepo, treba reći i sve ono ružno što nosi jedan invaliditet, kao što su predrasude kod ljudi, poteškoće s novcem, s osobnim asistentima, pronalaskom fizioterapeuta…, kaže Erik Balija

 "Erik", dokumentarac posvećen dobro poznatom fažanskom glazbeniku Eriku Baliji, u režiji pulskog redatelja Danila - Lole Ilića, bit će premijerno prikazan na vinkovačkom DORF-u u petak, 21. kolovoza. Nekoliko dana kasnije, točnije 29. kolovoza, film je na programu 67. Pulskog filmskog festivala, a bit će prikazan u pulskom Kinu Valli u 18 sati.

Prirodno, nenametljivo

"Erik" se pripremao od proljeća 2018., a snimanje je počelo tijekom proljeća 2019. na soljenju sardela u Fažani. Filmska ekipa prvo je pratila Erika Baliju kroz njegove aktivnosti, a u rujnu su počeli raditi intervjue. Ideju za film potpisuje Danilo - Lola Ilić, koji je s Erikom Balijom surađivao na spotu "Namuran san u te".

- Tu smo se družili pa sam razmišljao kako je Eriku u svakodnevnom životu, jer u principu ne znam ništa što se zbiva s ljudima u njegovom stanju i tome kako izgleda njegov život. Mislio sam da bi bilo u redu da to i drugi malo spoznaju i saznaju. Uz to, jako cijenim Erikov rad i način na koji nadilazi sve poteškoće, tako da smatram da je Erik svima nama velika motivacija u tome što radi i na koji način se bori sa svime time, kaže Ilić.

Od 40-ak sati snimljenog materijala na koncu je u film montirano nešto manje od sat i 20 minuta. Eriku Baliji to međutim nije bilo prvi put da se pojavljuje u dokumentarcu o svom životu. Prvi put je to bilo 1999. kada je film o njemu radio HTV. Taj dvadesetminutni dokumentarac sniman je tri dana od jutra do mraka što je Baliji bilo naporno jer su ga snimali svugdje gdje je išao.

- Ova priča s Danilom mi se puno više sviđa jer je bilo moguće dogovoriti termin kada nam paše, nije bilo nekog presinga. Mislim da je to bilo druženje. Spojili smo ugodno s korisnim pa je ispalo kao pričamo nas dvoje, a to što je snimala kamera, to me se ne tiče, jer mene uvijek negdje netko nešto snima, pa i kada snimam pjesme uvijek je neka tipka record pritisnuta. Nije me strah niti kamera niti mikrofona, kaže Balija.

Iliću je također bilo važno da se on i Balija prije snimanja upoznaju, i da kada počnu snimati kamera ne bude smetnja, nego da i dalje komuniciraju na nekom neformalnom nivou.

- Bilo je bitno da postoji neka iskrenost među nama i da se do izjava dolazi prirodno, nenametljivo, kaže Ilić koji je uglavnom bio sam s Balijom i radio sve od snimanja slike do snimanja zvuka. A, sve je išlo glatko.

- Dobro je bilo to što nisam morao mijenjati nikakvu koncepciju svoga rada. Kada bi došao fizioterapeut nismo morali ništa mijenjati u treningu zato što je kamera bila tu. Danilo bi ulovio ono što je njemu trebalo. Dolazio je u studio kada bih snimao singlove i ulovio bi ono što mu je bilo zgodno, kaže Balija. Ilić uostalom smatra da bi kamera u tom nekom dokumentarnom smislu trebala biti samo promatrač procesa. Stoga nije nametao svoje mišljenje o tome što bi Balija u određenom trenutku trebao raditi da ne bi izašli iz domene dokumentarnog filma.

Vrlo rijetko prisustvo Ilića kao kamermana zaintrigiralo bi znatiželju Fažanaca, koji su par puta prišli Baliji i pitali što se događa. On bi im tada objasnio da pripremaju projekt o kojem će se sve znati kada za to bude došlo vrijeme. Eto, vrijeme je došlo i uskoro će biti prilike da se vidi što je od toga ispalo.

- Nismo s informacijama o filmu puno izlazili u javnost, nije se pravila nekakva halabuka, a bili smo dosta suptilni na snimanju jer nije bilo tonca, svjetla, pa još pet ljudi..., kaže Ilić.

Film nije samo prikaz karijere fažanskog glazbenika, nego i prikaz čovjeka koji se kao osoba u kolicima susreće s barijerama, koje ne moraju isključivo biti arhitektonske, pa u jednom trenutku ne skriva ogorčenje prema tim stvarima.

- Kroz cijeli film bio sam najiskreniji zato što smatram da u dokumentarnom filmu kao što je ovaj, osim što moraš prikazati sve ono što je lijepo, treba reći i sve ono ružno što nosi jedan invaliditet – predrasude kod ljudi, poteškoće s novcem, s osobnim asistentima, pronalaskom fizioterapeuta, ili bilo kakve pomoći od drugih ljudi. S te strane mi se čini da je trebalo biti što iskreniji, kaže Balija.

Društvo i dalje okreće glavu

- Erik je bio fantastičan. U razgovoru s njim, ušao sam u probleme kroz koje on uvijek prolazi i s kojima izlazi na kraj. Osim fizičkih problema veći su oni društveno-socijalni, jer društvo okreće glavu od osoba s invaliditetom i osoba koje imaju neke poteškoće te postoji nedovoljna skrb za ljude sa sličnim problemima. Nastojao sam da razgovaramo o svim tim stvarima koje su Erika mučile. Neke stvari sam znao, a neke bi mi Erik dodatno otkrio. Meni je bilo bitno da to bude najiskrenije moguće. To je priča o Eriku, ali čini mi se da obuhvaća malo globalniju sliku i namijenjena je svima, ne samo osobama s invaliditetom i onima koji imaju takve probleme, nego je namijenjena apsolutno svima nama. Film ima više slojeva. Jedan je način na koji Erik nadilazi svoje probleme, drugi je bavljenje glazbom gdje on shvaća da mu je glazba i svojevrsni lijek što je jedna "notica" koja ljudima može pomoći. Treća razina je ta što je Erik uspješan u tome što radi i sugerira da se nadilaze životne poteškoće i da se ide dalje, te da se traži način kako biti najbolji u nečemu što u životu radiš. Tu je i socijalna strana, kada govori o problemu oko upisa u srednju glazbenu školu za što nije bilo tehničkih mogućnosti ili jednostavno nije bilo volje, ali su se događali problemi kada njemu nije bilo prilagođeno da

može svirati klavijature i eventualno polagati prijemni ispit. Smatram da se takve stvari ne bi trebale događati. U 21. smo stoljeću, navodno smo razvijeno i demokratsko društvo koje bi se trebalo brinuti o svakom njegovom članu, smatra Ilić.

U filmu i dragi prijatelji

Kaže da mu je svaki film koji je radio bio svojevrsno zadovoljstvo, a ne opterećenje, tim više što je bio i autor tih filmova pa nije bilo nikoga tko bi ga pritiskao, jedino su mu bili bitni odnosi s ljudima s kojima radi.

- U dokumentarnom filmu se uvijek nešto novo nauči. Prijašnji film koji sam radio o Predragu Spasojeviću pod nazivom "Mapa puna snova", naučio sam puno o njemu. Erika sam znao, nekada sam živio u Fažani gdje sam završio osnovnu školu, no nisam imao uvid u to kroz što sve Erik prolazi. Kroz film sam se upoznao s osobom za koju smatram da je jako vrijedna, koja nam svima može biti uzor i motivator da budemo bolji, a upoznao sam se i s njegovim radom i s problemima koje društvo ima. Možda bi se svi skupa trebali aktivirati da to društvo učinimo boljim, kaže Ilić.

Balija se prisjetio da kada je HTV o njemu snimao dokumentarac, da se razočarao kada je saznao da će trajati samo 20 minuta jer nitko ne može doznati ništa o njemu kroz toliko malo vremena. Ovaj Ilićev film je puno duži, no Balija drži da tu ima mjesta i za nastavke jer kako objašnjava Balija kroz smijeh: "Nadam se da moj život neće stati s ovim filmom i da tu neće biti kraj."

Teško mu je odabrati najdraži dio filma.

- Svaki put kada gledam film sjetim se nekih ljudi koji su otišli na fakultet i koji su sada daleko od mene, poput mog velikog prijatelja i fizioterapeuta Paola Moscarde. Nakon njega nažalost se nije dogodilo da mi neki prijatelj, tako, bez novaca, želi pomoći. Zato mi je drago što je to u filmu, jer ljudi kao što su Moscarda i moj donedavno osobni asistent i veliki prijatelj Jure Šiško se vrlo rijetko sreću. Zato su mi te scene vrlo drage u filmu s te neke, rekli bi, ljudske i humane strane. A ako gledamo poglavlje mog glazbenog stvaralaštva u filmu, onda mi je vrlo drago da su tu zastupljeni moji prijatelji i prateći bend grupa Anelidi zato što se družimo od 1988. i upravo su mi oni pomogli da nađem svoje mjesto pod suncem, na estradi. Moja glazbena karijera krenula je profesionalno 2010., a nemojmo zaboraviti da je upravo Aldo Spada, koji svira gitaru u Anelidima, imao ideju da bih ja trebao nešto autorski raditi. Poklopilo se da film izlazi baš u godini kada oni slave 55 godina na sceni, kaže Balija.

Što bi onda na koncu bila neka njegova velika želja za koju bi htio da mu se ispuni?

Nakon svih ovih godina dosadilo mu je da se mora negdje gurati i dokazivati. Poslao je pjesmu na Splitski festival za koju je bio siguran da će biti prihvaćena, no odbijena je.

- Moj san bi bio da me konačno prigrli neka izdavačka kuća i da to jednom za svagda bude točka na i, da mogu otići na radio postaje, a ne da moram plaćati da bih došao u neki medij. Nije meni stalo do medija kao medija, nego mi je stalo da me publika čuje, a publika je ovisna o tom mediju. Znači, ako mene nema u nekom određenom mediju, određena publika me neće moći čuti, kaže Balija i ističe da mu je to važno što se tiče glazbene strane, no ima još jedan dio.

- Htio bih da se kroz taj film konačno shvati da treba doći vrijeme kada će postojati zakon o osobnom asistentu da sve osobe s invaliditetom, ne samo ja, konačno dobiju osobnog asistenta, uslugu kakva treba biti i da osobni asistenti budu plaćeni kako treba, zaključuje on.

Povezane vijesti

• Od angažiranih ženskih tema do novijih hrvatskih dokumentaraca
• Prezentacija filmova Production In-a
• VLADA U KRIZI POSEGNULA ZA NOVCEM NAMIJENJENOM ZAPOŠLJAVANJU OSOBA S INVALIDITETOM Erik Balija: Kakva je to država koja štedi na nama?! Ako su neki od nas nepokretni, ne znači da smo glupi!