Bolest ju je naučila kako u ovim svojim godinama razlikovati bitno od nebitnoga i polako se počela oslobađati stresa, otklanjanjem lažnih prijateljstava i negativnih osoba iz svoje blizine. Počela je tražiti neke nove horizonte na kojima vidi samo lijepo i dobro

Osjećala sam se podosta umorno sredinom te 2016. godine, što sam pripisivala ubrzanom tempu života. Savjesna sam prema svome zdravlju i odlazila sam na liječničke kontrole redovito. Ni u snu nisam mogla pomisliti da će mi obiteljska liječnica nakon redovite godišnje pretrage krvi, s puno obzira saopćiti kako mi je dijagnosticirana kronična limfocitna leukemija koja je poslije definirana kao difuzni ne-Hodgkinov limfom.

- Prvo se pojavila nevjerica, a zatim pitanje. Kako? Redovito se kontroliram. Očito sam zanemarila simptome koji su ukazivali na promjenu u organizmu. Druga moja reakcija bila je muk i mrak pred očima iako je bio jedan od onih sunčanih dana u rujnu, govori naša sugovornica Elizabeta Zubak Beta čiji je zarazni smijeh ispunjavao svaki prostor u kojem bi se pojavila. Danas se taj smijeh povremeno ugasi između spoznaje kakvu bolest nosi u sebi i neobuzdane želje za radostima života. Osjeća se u razgovoru da je u njoj bilo tisuće lomova, jer sjaj u očima povremeno pokrije sjena. Kako naučiti prihvatiti život s teškom dijagnozom?

- Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu i to svi znaju, ali ne ponašaju se kao da su to uistinu i shvatili. Tek gubitak zdravlja navede osobu na nov način funkcioniranja. Teška ili smrtonosna dijagnoza samo je vrhunac sante leda koja te promijeni, jer su tu i psihološke teškoće koje uvjetuju emocionalne reakcije, pojašnjava govorljiva Elizabeta koja je uvijek bila poduhvatna i puna života, a sada joj se ponekad desi da ostane bez tog dijela sebe i svih želja koje je imala prije saznanja o bolesti.

- Ispod utvrđene dijagnoze skriva se jedno tjeskobno stanje koje oblikuje misli i psihičko stanje oboljele osobe, sa sjetom opisuje Elizabeta iznoseći kako u sebi proživljava to maligno stanje i koliko se trudi suzbiti svaku misao da je možda tako blizu "one strane bande". Ustvari, dodaje, da niti ne suzbija više to saznanje. Naučila je kroz ove dvije godine živjeti s time, a u razgovoru izusti da se od nečega i umrijeti mora. Ali, trebalo joj je vremena da prihvati bolest. Naime, i u samoj medicini postoji definiran model koji objašnjava dinamiku prilagođavanja na tešku bolest, a najprisutniji je u literaturi švicarsko-američke psihijatrice Elizabeth Kubler Ross koja je to stanje, od neprijatne i stresne vijesti do adaptacije, nazvala fazama: poricanje bolesti, faza gnjeva, faza cjenkanja ili kajanja zbog dosadašnjih loših životnih navika, faza potištenosti i krajnja faza prihvaćanja bolesti, ali ne i mirenja s bolešću, već prestanka pružanja otpora.

- Baš kada su mi se sve kockice života fino poklopile da mogu razmišljati o tomu kako početi ugađati sebi prikrala mi se ova bolest. Preživjela sam ratne strahote u Bosni. Iz krvavog sarajevskog grotla sklonila se s obitelji u Istru u kojoj sam svila obiteljsko gnijezdo zavoljevši Istru jako, kazuje Elizabeta, po struci pravnica, a po vokaciji ljubiteljica umjetnosti. (Sanja BOSNIĆ)

Povezane vijesti

• Herbarij života kao metafora jednog većeg svijeta