Pretjerani turizam pretvara hrvatske gradove i naselja u tematske parkove koji žive samo tri mjeseca tijekom ljeta i koji su svim svojim sadržajima potpuno podređeni potrebama turista. Takav je turizam otuđen od lokalne kulture i lokalnih ljudi a domaćin i njegov način života nisu dio te turističke ponude, pri čemu veći dio zarade odlazi u inozemstvo

Društvene promjene koje se upravo događaju u našim životima, nastale kao posljedice borbe protiv širenja Covida-19 nemaju premca u novijoj ljudskoj povijesti. Nikada prije nije se sugeriralo ljudima da ostanu kod kuće i da održavaju sigurnu udaljenost od ostalih ljudi. Virus je doveo u pitanje goli ljudski život i ugrozio ljudsku egzistenciju i paralizirao ne samo društveni i kulturni život, već i cjelokupni ekonomski sektor. Zbog permanentne opasnosti od širenja zaraze, ljudsko je društvo prisiljeno mijenjati ustaljene navike i obrasce ponašanja kao i način na koji radimo, vježbamo, družimo se, kupujemo, putujemo i provodimo godišnje odmore. Na tu "novu normalnost" morat ćemo se priviknuti sve do pronalaska lijeka, cjepiva ili sve dok virus ne popusti ili potpuno ne nestane.

Nova normalnost

Ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak na jednoj od konferencija za medije izjavio je sljedeće: "Ljeto se bliži, ali situacija je nepoznata. Ne znamo kako će biti u Europi. Ako bude ovako, da druge zemlje imaju goru situaciju nego mi, nikako neće biti dozvoljen dolazak turista. Ta djelatnost više neće izgledati kao prije, epidemiolozi će donijeti odluku kako to treba izgledati. Ako u nas bude dobra slika, naši građani će moći doći na more. Dolazak stranih turista ovisit će o stanju u njihovim zemljama."

Iz ovih riječi nameće se zaključak da je turizam u ovoj situaciji zapravo ovisan o tri faktora: epidemiološkim mjerama koje će biti na snazi još duže vrijeme, mogućnostima turističkog sektora da se prilagodi važećim mjerama i želji ljudi da usprkos svemu uopće otputuju na ljetovanje ili godišnji odmor. Ono što je u ovom trenutku sigurno to je da i dalje nije nikome jasno hoće li Hrvatska ove godine imati nešto što bi se uopće moglo opisati kao turistička sezona, a još manje je jasno kako bi turizam u doba pandemije mogao izgledati. Prisjetimo se nakratko kako je to izgledalo prošlih godina.

Prirodne ljepote, kristalno čisto more, topla klima i razvedena obala s pregršt predivnih otoka, priobalje s brojnim uvalama i lijepim gradovima i naseljima. Desetljećima unazad ovo su bila ključna obilježja hrvatskog turizma koji je iz godine u godinu rastao i obarao rekorde po broju dolazaka turista, noćenja, ostvarenih prihoda i direktne i indirektne zarade od turizma. Turizam je bio hrvatski modus operandi i modus vivendi i glavni odgovor na sve ekonomske i egzistencijalne probleme. Hrvatska, koja važi za sigurnu državu (prošle godine od 128 zemalja svijeta, Hrvatska je zauzela 22 mjesto), postala je tako jedna od poželjnijih destinacija za brojne turiste iz cijeloga svijeta.

O Hrvatskoj, njezinim gradovima, obali, moru i prirodnim ljepotama izvještavali su brojni svjetski mediji. U takvim uvjetima niti malo se nije razmišljalo o budućnosti i kako dodatno unaprijediti hrvatski turizam. Međutim, realnost nije bila toliko ružičasta, na što su upozoravali brojni stručnjaci. U zadnjih petnaestak godina nekontroliran rast kapaciteta na štetu prostora i normalnog života domaćeg stanovništva postao je glavno obilježje hrvatskog turističkog razvoja. Takav neumjeren i stihijski razvoj došao je na naplatu već prošle turističke sezone koju je obilježio nastavak trenda rasta smještajnih kapaciteta.

Pod tepih

Koliko smo već prošle godine bili blizu neželjenim posljedicama prekomjernog turističkog rasta, najbolje ilustriraju podaci o popunjenosti kapaciteta koji su svi redom bili prazniji nego godinu ili dvije ranije. Ništa strašno, ali dalo se naslutiti koji je budući smjer takvog razvoja. Tako su hoteli u prvih 11 mjeseci imali prosječnu zauzetost od 42,6 posto (0,6 posto manje nego godinu prije), isto je i s kampovima i objektima na obiteljskim poljoprivrednim domaćinstvima i u obiteljskom smještaju.

Prema prošlogodišnjim podacima, u posljednje dvije godine broj kreveta u obiteljskom smještaju porastao je za gotovo 15 posto, a broj noćenja u njima za nešto iznad devet posto, što je pokazalo kako rast kapaciteta ni blizu ne prati rast potražnje. U predzadnje dvije godine komercijalni smještajni kapaciteti u Hrvatskoj porasli su za 10,5 posto, a broj noćenja u njima upola manje od toga, tek 5,7 posto. Iz godine u godinu svjedočili smo i drugim, uglavnom negativnim i veoma zabrinjavajućim pojavama poput nerealnog porasta cijena roba i usluga uz pad njihove kvalitete, porasta cijena parkinga i najma ležaljki na plažama, uvreda i prijetnji upućenih gostima, nedostatka kvalificirane radne snage, nesrazmjera između infrastrukture i intenziteta turističkog prometa (problemi s otpadom, sve više fekalija u moru, itd.) i sličnih problema koji su se godinama gurali pod tepih i zbog kojih je hrvatski turizam sve više dolazio na loš glas.

To je velikim dijelom i posljedica imperativa brze i lake zarade od turizma koji čini šestinu hrvatskog društvenog bruto proizvoda i jedina je ključna i gotovo jedina relevantna industrija u zemlji. Rentijerstvo je postalo glavno oružje u borbi s egzistencijalnim problemima lokalne zajednice, pri čemu smo smetnuli s uma da je turizam visoko nestabilan proizvod podložan sezonalnosti, nepredvidivim vanjskim utjecajima, heterogenosti turističkih motiva i očekivanja i veoma elastičan u pogledu cijene i zarade.

A onda je došao ožujak 2020. i bolna spoznaja da je zbog globalne pandemije Covida-19 koji je zahvatio i Hrvatsku veoma izgledno da turistička sezona ove godine neće biti onakva kakva je do sada bila. Izostanak prave turističke sezone velik je udarac za Hrvatsku. Za pripadnike lokalne zajednice koji se ne bave turizmom, pa čak i dio onih koji od njega žive ali su im dojadile nepodnošljive gužve i poskupljenje troškova života - to može izgledati kao dobrodošao odmor od sve napornijih sezona. Nažalost, prijeti nam nešto puno ozbiljnije i dramatičnije od toga, a to je potencijalni socioekonomski kolaps, ne samo regija koje generiraju turistički promet i zaradu od turizma, već i čitave zemlje.

Kolonizacija obale

Kolonizaciji obale od hordi uglavnom stranih turista u ljetnim mjesecima naglo je došao kraj i barem za neko vrijeme i kraj ovisnosti hrvatskog turizma o razvijenim zemljama koje su generatori turističkog prometa i turistima koji dolaze iz tih zemalja. U situaciji u kojoj je i u dobrim starim vremenima na godišnji odmor u pravilu odlazilo samo 33 posto Hrvata, od kojih je njih barem 42 posto odsjedalo kod rodbine i prijatelja, iluzorno je očekivati da barem djelomično spase ovogodišnju turističku sezonu. O općem padu prihoda u svim sektorima hrvatske uslužne ekonomije (transport, putnički promet, smještaj, trgovine, marine, lučke uprave…) i fatalnim posljedicama po državne prihode već je puno toga rečeno i napisano i to je glavni dokaz u prilog tezi Velibora Mačkića o "prokletstvu turističkih resursa", o čemu se u proteklom razdoblju jako puno polemiziralo u hrvatskom javnom diskursu, pri čemu su kreatori turističkih politika i vodeći ljudi iz turističke industrije pokušali ovu tezu izvrgnuti javnoj osudi i ismijavanju.

Usprkos upornom odbijanju predstavnika javnih politika i vječno prisutnom brojanju ostvarenih noćenja i prihoda od turizma u cilju isticanja vlastitih postignuća i stjecanja političkih poena, brojni su stručnjaci isticali potrebu o nužnoj promjeni dominante ekonomske paradigme i važnost činjenice da je turizam u Hrvatskoj, s ponudom i strategijom koju trenutno ima dosegao svoj maksimum. Poanta svega je da turizam nije dovoljan i da ne možemo graditi konkurentnost samo na turizmu. Prema podacima UNWTO-a za 2018. godinu, turistička industrija sudjeluje u bruto domaćem proizvodu s 19,6 posto.

Istodobno, to je dokaz da je Hrvatska uništila svoju industriju i proizvodnju hrane, koja se u ovoj krizi ponovno pokazala najžilavijom i najvažnijom za opstanak i održanje nacije. Ne mora se baš sve uvoziti, a pogotovo nema smisla da poljoprivredni proizvodi putuju kontinentima prije nego dospiju na stol potrošača. U ovoj krizi procvjetao je i sektor informatičkih tehnologija i digitalne platforme koje omogućavaju rad od kuće. Ova kriza je pokazala da je neophodno pronaći put za stimulaciju i razvoj domaće poljoprivrede i drugih oblika proizvodnje, i općenito stimulirati razvoj malih i srednjih poduzetnika i proizvođača svih vrsta kao nositelja budućeg razvoja.

Tematski parkovi

Država mora uspostaviti zakonodavni okvir, osmisliti strategiju i potaknuti reforme i promjene. Momentalna situacija ne mora nužno završiti nekim apokaliptičnim scenarijem. Trenutnu krizu treba iskoristiti i iznaći način da iz nje izađemo što bolji i da prepustimo relevantnim i sposobnim ljudima ove zemlje, ne političarima nego ekspertima, da osmisle novi ekonomski model. Razvoj, osim na turizmu, trebamo bazirati na novim tehnologijama, softverskoj proizvodnji, kreativnim industrijama s visokom dodanom vrijednošću, energetici i općenito temeljiti razvoj na ekonomiji znanja ili kreativnoj ekonomiji i što prije prilagoditi se novim trendovima i novom vremenu.

Hrvatska je zemlja izuzetnih prirodnih ljepota i turizam se nameće kao logički, ali ne i jedini izbor i prirodan izvor sociokulturnog i ekonomskog rasta i razvoja. Međutim, moramo iskoristiti ovo razdoblje koje je pred nama da bismo napravili određen iskorak u turističkoj ponudi i da bismo radili na kreiranju novih proizvoda i usluga umjesto izgradnje smještajnih kapaciteta i apartmana čija prekobrojnost uvelike pridonosi jednoličnosti turističke ponude. Na taj bismo način očuvali prostor i njegovo ozračje i spriječili njegovu daljnju devastaciju. Turizam je potrebno osloboditi trgovačkih okova i zaštititi ga od imperativa potrošačkog društva i vratiti čovjeku i ljudskoj mjeri.

Umjesto imperativa zarade od turizma nužno je voditi računa o lokalnom stanovništvu, destinaciji i resursima zbog kojih turizam i postoji. Kao što nas je Covid-19 natjerao da usporimo svoje živote, tako bismo trebali razmisliti i o uravnoteženijem i promišljenijem pristupu turizmu. Pretjerani turizam samo je ekstenzija hiperpotrošnje. Preturizam pretvara hrvatske gradove i naselja u tematske parkove koji žive samo tri mjeseca tijekom ljeta i koji su svim svojim sadržajima u potpunosti podređeni potrebama i ukusima turista. Takav je turizam otuđen od lokalne kulture i lokalnih ljudi a domaćin i njegov način života nisu dio te turističke ponude, pri čemu veći dio zarade odlazi u inozemstvo umjesto da ostane lokalnom gospodarstvu.

Rentijerstvo

Nitko u ovoj zemlji ne bi imao ništa protiv toga da se turističke brojke smanjuju, a da kvaliteta turizma raste. Umjesto da i dalje prodajemo sunce i more i bavimo se rentijerstvom, trebali bismo prodavati naš način života, ono što mi stvarno jesmo. Naša najveća konkurentska prednost trebala bi biti naša resursna raznolikost i autentični oblici kulturnog i društvenog života, atmosfera i ozračje koji su karakteristični za naše podneblje. Turistima je potrebno prenijeti emociju i zaokupiti njihova osjetila i zato je potrebno raditi na promjeni svijesti i mentaliteta.

Hrvatskoj je potreban turizam manjih razmjera koji ne troši nego valorizira prostore i resurse i pridonosi smislenom razumijevanju lokalnih stanovnika, lokalne kulture i prirodnih ljepota. Dakle, ne treba nam turizam kakav smo poznavali prije širenja Covida-19, već trebamo "Mediteran kakav je nekad bio"!

Povezane vijesti

• Island turistima nudi dva tjedna besplatnih testiranja na koronavirus
• Hotelijerima prihodi padaju 25 do 75 posto, a oporavak očekuju za dvije i više godina
• Park prirode Lonjsko polje s 50 posto više posjetitelja