DIGITALNA DEMENCIJA Učenici ne mogu sjediti, pisati, računati niti imaju koncentraciju u školi

Psiholozi već naveliko upozoravaju na porast ovisnosti o tehnologiji među tinejdžerima, na promjene u ponašanju, pažnji, školskom uspjehu i motoričkim sposobnostima. Termin Manfreda Spitzera "digitalna demecija" postao je već uvriježen i koristi se da bi se opisalo stanje u kojem se nalazi velik broj prosječnih učenika koji ne mogu sjediti, pisati, računati niti imaju koncentraciju u školi. Ukratko pogoršanje kratkoročnog pamćenja

Svijet se danas mijenja brže nego ikad, a tehnologija napreduje brzinom koju je sve teže pratiti. Puno se piše i raspravlja o tome kako nam je tehnologija nepovratno promijenila život. Kao nikada dosad, u roku od nekoliko minuta možemo bukirati kartu za autobus, kupiti ulaznicu za koncert ili uspoređivati cijene uređaja koji namjeravamo kupiti najpovoljnije. Koliko nam je internet i s njime povezani gadgeti olakšao život ili koliko smo o njima ovisni, možda je predmet rasprava, ali ostaje činjenica da se smjer u kojem je tehnologija krenula neće zaustaviti već će, naprotiv, sve više biti orijentiran na digitalno strujanje novca, a time i organizaciju našeg vremena.

Savjeta na koje se sve načine "iskopčati" da bi vratili rasutu pažnju i kakvu-takvu kontrolu nad vlastitim životom, ne nedostaje. Kao početnu točku tih savjetodavnih tekstova, uzima se volja pojedinca da kontrolira svoje navike, ali što je s mladima koji još nemaju sposobnost samokontrole, a ni emocionalnu zrelost da prepoznaju znakove ovisnosti o digitalnim uređajima? Odgovornost ostaje na roditeljima koji su i sami zahvaćeni u začaranom krugu neizbježnosti tehnologije. Razgovarali smo s roditeljem koji je prvi put ozbiljno pomislio da mu je sin ovisan o tehnologiji kad je imao dvanaest godina.

Agresija i dosada

-Kad mi je sin bio u 6. razredu osnovne škole, prvi put sam se zamislio nad mogućnošću da ima ozbiljan problem. Dotad odličan učenik, počeo se mijenjati, prvo u radnim navikama, a onda i ponašanjem, svaki put kad bi ga opominjali da piše zadaću postajao je sve agresivniji. Razmišljali smo o odlasku kod psihologa. Mislili smo da je ušao u pubertet i da je to prirodan način da izražava svoj stav prema nama roditeljima i okolini, i donekle smo to tolerirali. Kad bi primijetili loše ocijene u dnevniku, uzimali bi mu mobitel, i onda bi praktički "podivljao". Sve više je izbjegavao druženje ne samo s nama, već i s vršnjacima, mada smo mislili da mu mobitel služi za komunikaciju s njima. Razredna grupa na Viberu nikad nije odgovarala kad mu je trebala informacija o zadaći ili slično. Mobitel mu je uvijek bio u ruci, kao zalijepljen. Učiteljica se žalila na rukopis koji kao da je ostao na razini nižih razreda osnovne škole, ali i na gubitak koncentracije i nesposobnost da prati nastavu. Kad smo ograničili korištenje mobitela i kompjutera na dva sata dnevno, odbijao je raditi nešto drugo, čitanje i crtanje nije dolazilo u obzir jer je "dosadno". Zapravo, bilo kakva aktivnost u koju je trebalo uložiti vrijeme i trud nije bila zanimljiva. Problem je bio i u tome što oboje radimo, mobitel je trebao služiti da ga možemo kontaktirati kad nismo kući, ali zanimljivo, nikad se nije javljao kad smo ga trebali, a inače mu je neprestano bio u ruci, čak i po noći, budio bi se usred noći radi apdejta neke igrice. Mislim da ga je spasio sport, sad se bavi plivanjem već drugu godinu. Rukopis mu je i dalje grozan. Jedna stvar je pozitivna u cijeloj stvari, mali rastura engleski, stvarno je naučio odlično jezik uz sve te jutjubere koje gleda svakodnevno. Stvar je i do sadržaja tehnologije, ali i do tehnologije same, oprezno zaključuje otac.

Promjena mladih

Psiholozi već naveliko upozoravaju na porast ovisnosti o tehnologiji među tinejdžerima, na promjene u ponašanju i pažnji, školskom uspjehu i motoričkim sposobnostima. Termin Manfreda Spitzera "digitalna demecija" postao je već uvriježen i koristi se da bi se opisalo stanje u kojem se nalazi velik broj prosječnih učenika koji ne mogu sjediti, pisati, računati niti imaju koncentraciju u školi, ukratko pogoršanje kratkoročnog pamćenja. Spitzer je samo preuzeo klinički termin nastao prije 13 godina u Južnoj Koreji, vodećoj zemlji u svijetu u informacijskoj tehnologiji koji stoji za dijagnozu poremećaj pamćenja, pozornosti i koncentracije, kao i emocionalnog i općenitog otupljivanja kod mladih osoba gdje je već tada zabilježen zabrinjavajući broj. Na tragu toga napisao je knjigu u kojoj otkriva kako kod mladih ljudi prekomjernom upotrebom digitalne tehnologije dolazi do pada kognitivnih sposobnosti. Iako će svaka starija generacija za mlađu reći da je slabija, manje sposobna ili gluplja, činjenica je da promjenom načina života neminovno dolazi i do tjelesnih i mentalnih promjena u životima mladih.

Tako danas zahvaljujući Googleu jer on „sve zna“, mnoga djeca nemaju potrebe pamtiti informacije jer znaju da ih u svakom trenutku mogu „uguglati“, kaže Manfred Spietzer u svom bestseleru „Digitalna demencija: kako mi i naša djeca silazimo s uma“. Multitasking ili rad na više stvari istovremeno, sumanuto klikanje od stranice do stranice, odvlači djeci pažnju, rasipa energiju i remeti fokusiranje na ono što je važno. Što više vremena provode surfajući i igrajući razne igrice, djeca će imati više problema s pažnjom i koncentracijom. Osim toga, igrice mogu izazvati ovisnost. Nadalje, što više vremena provedu pred ekranima elektroničkih medija, djeca će imati lošije društvene vještine, bit će nesocijalizirana i isfrustrirana.

Vrtićarci sa smartphoneom

Kada se uzmu u obzir rezultati koji su ovoga tjedna u pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici predstavljeni u sklopu tjedna psihologije, situacija je poprilično zabrinjavajuća. Prvo nacionalno istraživanje o predškolskoj djeci pred malim ekranima provedeno je na uzorku od 332 roditelja djece od 2 do 7 godina koja pohađaju DV "Mali svijet" i DV Medulin. Iz rezultata je vidljivo da se čak 98 posto djece predškolske dobi služi pametnim telefonom, od čega 59 posto djece samostalno, a neočekivani rezultat je da ih čak 17 posto ima vlastiti pametni telefon ili tablet. Igraće konzole su zastupljene u tek 16 posto djece, češće ih koriste dječaci. Prisutnost multimedijskih uređaja u djetetovoj sobi je u svega 9 posto, gdje je najzastupljenija televizija. Trinaest posto roditelja koristi neki od multimedijskih uređaja kako bi uspavali ili nahranili dijete te im u tome u najvećoj mjeri pomažu mobitel, televizija ili tablet. Igraće konzole su zastupljene u tek 16 posto, češće ih koriste dječaci. Govorimo o djeci predškolske dobi, a stručnjaci uvelike upozoravaju da bi u vrtićkoj dobi maksimalno trebalo izbjegavati doticaj s tehnologijom.

Iako prevladava mišljenje da su digitalni mediji apsolutno poželjni u svakodnevnom životu i vrlo korisni kao potpora u obrazovanju kod djece i odraslih, Spitzer iznosi suprotan stav utemeljen na analizi istraživanja koja su provedena na tu temu. Naime, ona ne samo da ne potvrđuju pozitivne učinke na dječji razvoj nego mahom ukazuju na njihov negativan utjecaj. U najboljem slučaju, ne upućuju na negativne, ali ni na pozitivne efekte. Iz tog razloga glorificiranje digitalnih medija u svrhu učenja autor primarno povezuje s dobrim marketingom i lobiranjem IT industrije da se njihovi proizvodi što šire koriste, a tako i što bolje prodaju. Mozak je, u određenoj mjeri, poput mišića – što ga se više koristi, odnosno optereti to više raste i jača dok u suprotnom kržlja. Tonus mozga se povećava dubljom obradom informacija što digitalni mediji onemogućavaju.

Ispada tako da nam telefoni zapravo oduzimaju pamet i dovode do jedne od najstrašnijih bolesti današnjice – demencije.

Površan ekran

Mogli bismo reći da na određen način cijelo čovječanstvo kognitivno propada, jer se pretjerano oslanjamo na mobitele i tehnologiju. Učeći s ekrana, a ne s papira, učimo površnije, a informacije se kraće zadržavaju u našoj memoriji. Baš kao i ono što natipkamo u odnosu na ono što ispišemo rukom. Unatoč tome, digitalizacija je kod nas temelj reforme školstva. Zemlje koje su više ulagale u digitalizaciju imale su, suprotno od očekivanog, lošije rezultate PISA testova. Laički rečeno, njihovi su učenici bili lošiji. Tako je Australija koja je prije 10 godina uložila milijarde u digitalizaciju od nje jednostavno odustala jer su rezultati bili poražavajući. A Hrvatska? Tek smo krenuli… Na vlastitim greškama se ući, pa ćemo za desetak godina znati jesmo li bili u pravu ili nismo.

Publicist Nicolas Carr posljedice korištenja interneta koje je i sam doživio opisuje na sljedeći način. „Mreža kao da mi uništava sposobnost koncentracije i kontemplacije. Moji prijatelji govore mi isto. Što više koriste mrežu, to se više moraju boriti kako bi se mogli koncentrirati na pisanje duljih odsječaka“.

U SF filmu Matrix agent Smith (Umjetna inteligencija) u jednom trenutku u vezi porobljavanja ljudi od strojeva izjavljuje: “Onog trenutka kada smo počeli misliti umjesto vas, postali smo superiorniji od vas.” Je li bio u pravu, vrijeme će pokazati.