Bio je nezavisni vijećnik u Žminju, jedan od tamošnjih osnivača IDS-a, kao i podružnice u Rovinju, ali je brzo izašao iz te stranke, zatim je bio u Ladonji, pa je držao prvi trgovački centar u svom rodnom mjestu, među prvima je iz Istre krenuo na ratište u Domovinskom ratu, a sada se bavi uzgojem svinja i kokoši. Svoje proizvode nudi na pulskoj i rovinjskoj tržnici. Danijel, odnosno Danilo, kako ga zovu prijatelji, Erman zanimljiv je po mnogočemu. On je autor glasovitog slogana kojim reklamira svoju domaću proizvodnju - "Ja i svinja oboje iz Žminja".

"Vajka su me zezali po tim sajmovima da otkud su mi prasci. Tako je nastao taj slogan. Ima nas samo dvoje, troje u Istri koji imamo vlastiti uzgoj svinja. Kupujem samo odojke, svinje ne. Problem je u ujednačenosti proizvoda. Ne moreš imati ujednačenu proizvodnju, kobasice da su vajk dobre, ako kambivaš meso. Zato imamo vlastitu proizvodnju. Žena i ja delamo 16, 17 ur na dan, ali smo napravili proizvod koji je tražen", objašnjava nam Erman.

Uništavanje proizvodnje

Njegova supruga zadužena je za prodaju na tržnici u Rovinju, a on tri dana tjedno, četvrtkom, petkom i subotom, svraća u Pulu gdje ima svoj štand. "Počela je ona korona kad smo krenuli delati u Puli. Ma Pula je prekrasna, to je grad u kojem ljudi znaju ča je domaće. Moreš tu prodati sve, i nogu i uho od prasca. Ne moraš kao u Rovinju imati samo pršut. Kapiš, to je razlika", kaže.

Na njegovom se štandu nađe i kapule, fažola, trukinje, ali… "Finjivamo pomalo s povrćem. Prije smo sadili puno tega, ali smo smanjili. Problem je što više nema ljudi za delati. Smo se orijentirali strogo na blago, na prasci, kokoši na otvorenom i nešto junci. Imam vajka 60 svinja. Održavamo istu brojku. I sve preradimo. Anke rep prodamo. Zato je Pula pogodna jer mogu prodati sve, a kod prerade je to jako bitno", ističe Erman.

No, vlastita proizvodnja nosi i puno problema. "Ti trgovački lanci su napravili svoje… Oni imaju takvu robu da ja zajno govorim da tu nešto ne štima. Kod njih je 25 kuna svinjski kare, a moj brat ima tri, četiri prasci i prodaje po 26 kuna živu vagu, kapiš. I proda bez problema. Niko ne more proizvesti po 25 kuna kare. Niko, nanke u Kini. To je hrana za ribe koja se dovodi ovdje i prodaje po trgovinama. Jer cijena rada je ovdje niža nego u tim zemljama kade se to proizvodi. Cijena hrane je išla 300 posto gore, ječam i kukuruz su četiri kune, ljudi moji. Nafta, gnojivo… Sve opterećuje proizvodnju, a u centrima još vajk su akcije na akciju. Ali tvrdim da to nije roba koja je kvalitetna. I zato se uništava naša domaća proizvodnja. I će se sve više uništiti. Opet kažem, problem je uvoz u tim centrima kade se prodaje ispod cijene. Svi se mi borimo za minimalnu zaradu, nema tu da ćeš kupiti Mercedesa. Ima da preživiš i gotovo. Zato mladi ljudi i neće ulaziti u ovakav posao. A tu je i birokracija koja sputava proizvođače. Poticaji koji nisu kako bog zapovijeda… Recimo, jedan dečko ima 110 koza tu na jugu Istre i je tražio poticaj kao mali poljoprivrednik za stavit si vodu na kampanju. Ni dobi, ni mu pasalo. A poticaj treba dati takovemu. Ima 110 koza, 250 litara mlijeka na dan. Ali ne, nego se potiče nešto bezveze," kaže.

Erman je Žminjac od glave do pete, obožava svoj kraj. Takvi ljudi vide ono što drugi ne vide, a to je kako se danas odvija život u manjim mjestima. "Selo se gasi, sve je prešlo u apartmane, kuće za odmor, više ne smije peteh kukurikati. I onda su potjerali nas ki smo proizvođači s tim planovima da 300 metri moraš biti ća od sela, 500 metri od Žminja. Zato smo ostali samo tri, četiri, možda pet ozbiljnih proizvođača i gotovo."

Rušenje IDS-a

Bio je, kao što smo uvodno napisali, i nezavisni vijećnik u tri mandata, ali politiku je zasad, kako kaže, stavio u kraj, vjerojatno i zauvijek. "Prvi smo bili u Istri koji su srušili IDS. Mi je reka Ivan Jakovčić: Ne ti zabim to. Kad smo bili na vlasti, napravili smo u Žminju više nego 50 godina prije. Ali ljudi te ne moru vidjeti ako si uspješan. To je problem male sredine. Ako ti potežeš, oni će naći način da te ocrne. Zato više ne želim u politiku. A kad vidim ča se napravilo u Žminju, kakva betonizacija, to je van svakega razuma. Delaju se zgrade koje nemaju veze sa sredinom. Ne znan ki je da diplome tim inženjerima koji su to potpisali. Ali ča ćeš, tako je. Ne mislim se više baviti politikom. Ali opet bin htio da je Žminj kao ča je bio jedanput prepoznatljiv. Jer tu su radni ljudi. Na Žminjštini ima raznih obrta. Nema majstora kega nećeš naći u Žminju. Ali mislim da će se to brzo promijeniti, da će tu doći živjeti sasvim drugi ljudi. Jer nema ki delati. Mi moremo filozofirati, ali u Istri ni dovoljno ljudi za delati. Išli smo u veliki razvoj turizma bez ljudi, razumite. Vi ne najdete čovika za delati neko delo, nema veze koliko ćete ga platiti, nema ga. Naprosto nas je malo za opslužiti sav taj turizam, za imati neku proizvodnju. Vidite da se poljoprivreda gasi. Jedan dan je tu pasa jedan moj prijatelj iz Ližnjana i reka da još jedan ili dva njih tamo delaju poljoprivredu. Zašto? A Ližnjanu se proizvodilo puno. Tako i kod nas, na vagone robe je išlo iz Žminja u skladišta u Rovinj. Tega više nema. Komplet se sve kambjalo", ističe Erman.

Vidi se da ga još uvijek svrbi ta politika, da mu je ušla pod kožu i da se teško nje može riješiti. Ne ona visoka politika, nego briga za svoj kraj. "Normalno da me zanima ča se dela u Žminju, jer tu sam rođen i tu ću umrijet. Imam i grobno mjesto, nemam kamo pobjeći iz Žminja. Samo me kopka ča Žminj ne gre u pravom smjeru. Ja sam napravio industrijsku zonu. Nikad je ne bi bilo. Dopeljao sam u Žminj firme koje zapošljavaju na stotine ljudi. Bio sam član Poglavarstva zadužen za gospodarstvo. Delalo se puno, ali od tega… Jer za politikom se baviti moraš zapustiti puno drugih stvari. Ja san zbog politike izgubi i firmu", priča Erman.

Taj gubitak firme bio je težak udarac za obitelj. "Propa san, počeo san delati drugi biznis. Bio je to splet okolnosti. U godinu dana smo izgubili ogromne promete jer smo snabdijevali male trgovačke lance. Banka je bila nemilosrdna. I politika. I došli smo do toga da smo propali. Bogu hvala, sad smo još živi i gremo dalje, u drugi posal. To je sve normalno u životu", mirno govori Erman.

Ali nije mu u tom periodu bilo jednostavno. "Svijem sam se bavi. Ne da se hvalim, radnik sam, radoholičar, volim delat i stvarat. Nanke ne patim za šoldi, nego želim da nešto napravim. Nisam imao za kruh kad san propa. Najozbiljnije vam govorim. Kad sam nabavio prvih 300 nesilica, gledao sam kako kupiti kruh. Jer su me banke nasamarile. Su mi pobrale sve. Tako da sada nisam počeo od nule, nego ispod nule. I prije sam se bavio poljoprivredom. Prije trgovačkog centra smo imali veliku proizvodnju povrća. Proizvodili smo na vagone. S time smo se bavili. Sve san pasa. Samo umra još nisam. Ali dobro je. Imam prekrasnu ženu i familiju, i to je najveće bogatstvo", kaže.

Došli uhljebi

Čudi nas da se nikada nije kandidirao za načelnika, svi ga poznaju. Govori nam da nije bio zainteresiran. Šalimo se da je to zbog grijeha iz prošlosti, odnosno jer je bio jedan od osnivača žminjskog IDS-a. "Svi smo tada bili za to. Ča su se pokle razni uključili u IDS, ti koji gledaju samo svoj interes, to je drugo. IDS je bi jako dobro zamišljen za razvoj Istre u ono vrijeme. Ali došli su uhljebi, kao i svugdje. Čim sam vidio tko dolazi, ja sam napustio stranku. Nisan bi unutra ni godinu dana. Dolazili su ljudi koji nikad ništa nisu napravili i žele samo za sebe, a ne za društvo. A ja san izgubi firmu radi tega ča san dela za društvo."

Bio je, kaže, i začetnik seoskog turizma u Istri, ali ne ovog, ističe, kakov je danas. "Mi smo prvi koji smo peljali ljude u Francusku, Švicarsku, Njemačku. Da vide ča je to. Autobus je išao iz Žminja kade nije bilo ko ne jedna kuća za odmor. Seoski turizam je mora biti na taj način da čovik koji proizvodi doma proda svoj proizvod, a ne ovo. Ovo je betonizacija. Kamene kuće za odmor? Ma koja kamena kuća, a dopelja je one grote iz Drniša za oblagati. To je jako ružno i nema veze s Istrom. Ne znan ča će biti sa selima, s tom masovnom betonizacijom. Jer današnji dan ljudi delaju samo čim brže da se nešto napravi i pokupi čim više šoldi. Gledam koji problem meni delaju zbog svinja, da smrdijo, a ja sam tu od davnih dana. Roditelji su nas školovali od tog blaga koje su držali tamo di ja sad imam kuću. Kako moremo mi sada sve zapostaviti na račun tog turizma? A kakav je taj turizam? Ča imamo od njega? Budimo realni, ljudi nemamo za u turizmu delati, hrane ne proizvodimo nego uvozimo. Ča imamo osim onog hotela koji je napravljen na kreditima i onog mora koji nam je dragi Bog da? Niš drugo. To je naš turizam. Mi nemamo deset posto hrane proizvedene u Hrvatskoj. Stanimo na loptu. To će hodit još koju godinu pa će pasti. Jer na ovaj način nećemo moći opstati. Bez primarne proizvodnje nema ništa. To je bit svega", zaključuje Erman.

Povezane vijesti

• Kante na tenko i debelo najslaje zvonije va Žminje
• U središnju Istru dolaze pretežno obitelji s djecom
• Sve što jedna obitelj može ostaviti iza sebe