Mirisi mediterana
Današnjem turistu ne možeš podvaliti bilo što, moderan gost traži izvornost: AUTOHTONI ISTARSKI BRABONJAK
Ono čega se nisu dosjetile mudre marketinške glave, zdumao je mali čovjek s Dugog otoka i servirao turistima, da prostite, magareće govno. Autohtoni otočki suvenir. Okrugla tvorba upakirana u ekološku kartonsku kutijicu na kojoj piše Lucky Donkey Shit. Turisti su poludjeli za paketićem koji košta 40 kuna
Današnjem turistu ne možeš podvaliti bilo što. Moderan gost traži izvornost, želi se sljubiti s destinacijom, kušati autohtona jela, ne želi boraviti u hotelskom all inclusive resortu. A kad taj odmor završi, želi ponijeti doma autentičan suvenir koji će ga trajno podsjećati na podneblje u kojem je boravio. On želi, kad dođe doma u hladni Hamburg i na vlažnu englesku vrištinu, kušati, osjetiti, pomirisati Mediteran.
I što mu onda ponuditi a da ne bude klišeizirano, već viđeno, kušano, konzumirano do besvijesti? Ono čega se nisu dosjetile mudre marketinške glave, zdumao je mali čovjek s Dugog otoka i servirao turistima, da prostite, magareće govno. Autohtoni otočki suvenir. Okrugla tvorba upakirana u ekološku kartonsku kutijicu na kojoj piše Lucky Donkey Shit. Turisti su poludjeli za paketićem koji košta 40 kuna.
- To je sretno govno i zato ga i domaći i strani turisti rado kupuju, izjavio je novinarima Sebastijan Jagić, čiji otac Goran, poznatiji kao Cape, među brojnim suvenirima na Telašćici prodaje i magareću sreću. Ali, nije lako doći do tog suvenira s markicom otočke kvalitete. Oko sretnog govna ima puno posla.
- Kad se naš tovar, da prostite, pokenja, napravi cijelu hrpu, ali samo jedno govno je po svom sastavu drugačije i mi ga u toj hrpi moramo naći. Srećom, relativno lako se prepozna jer je prepuno trave i sasvim je drugačije po svome sastavu. Kad ga izdvojimo, stavimo ga u kutiju i prodajemo, minuciozno objašnjava Sebastijan. Dnevno se proda devet komada shita koji, ne manje važno, nema ni mirisa, ni smrada.
Lucky Shit
- Objasnio sam vam da je to, od svih komada koje magarac "istrese", jedna posebna loptica u kojoj su mahom trave tako da to govno nema baš nikakav miris. Slobodno možete otvoriti kutiju u kojoj ga prodajemo i uvjeriti se, kazao je Sebastijan novinarima.
Turisti su oduševljeni. Jedna Zagrepčanka kaže da je riječ o fantastičnom suveniru, druga veli da je podsjeća na tartuf. Na što bi svakako trebalo upozoriti neupućene turiste.
Ljudi čak i ne pitaju za cijenu. Njima je bitno da Lucky Donkey Shit donosi sreću. Otputovala su govna dugootočkih tovara već posvuda po Europi. Načelnik Općine Sali Zoran Morović podržava ovu neobičnu inicijativu. U poplavi svakakvih suvenira, u ovom ne vidi ništa loše. Ovaj je barem originalan, a da ne valja ne bi ga toliko ljudi kupovalo, rekao je načelnik.
Još su Strikan i Netjak u Smojinom "Velom mistu" spoznali potencijal, da prostite, govneta. Kad je ingleški kralj Edward VIII, u pratnji Wallis Simpson, jednog sparnog kolovoškog dana ljeta 1936. sjeo na splitski štekat, Strikan je zinuo: "Vidi ga, brez kape isti ja. Sidi ka ja. Gospe ti, evo i pije ka ja. Nije nikakva preženca, nima nikakve diference, samo on bjondo a ja crn. Prije bi se čovik osvrnija za tobom nego za njim". Zborio je tako Strikan u čudu sve dok kraljevo štene nije ispod stolnjaka pustilo brabonjke.
- Stavi to u vinu kartu, naložio je Strikan Netjaku nakon što je kralj s pratnjom napustio lokal. Iz novčanika je izvadio staniol u koji je bila umotana čokolada.
- Šta kažeš, vridiće, a?, upitao je Netjak, pažljivo zamatajući daragocjen suvenir.
- Bogati, da neće vridit. E da je kraljevo, bio bi ti bogataš, podučio ga je Strikan.
- Šta ti misliš da je tako lako doći do kraljevskog govna? Ne znaš ti Ingleže, nisu oni ka mi. Sve šta njihov kralj dotakne, to je njima vridno i dragocjeno ki svetinja, rekao je Strikan. I tu dolazimo do nogometa koji, otkriva Strikan, ustvari nisu izmislili Englezi, nego Dalmatinci. Elem, kad je Edward VIII u Šibeniku vidio kako ljudi igraju na balote, toliko mu se to svidjelo da je i on zaigrao, a onda je cila Ingleška poludila za balunom.
Ovce u Rovinju
Ali, vratimo se na, da prostite, govno. Nije da Istra nema svoje, još ljepše autohtone kozje brabonjke. Manje, okruglije, podatnije. Simpatičnije, moglo bi se reći. Ako je, dovraga, Duchampov pisoar mogao biti proglašen vodećim umjetničkim djelom avangarde 20. stoljeća, onda i istarski brabonjak ima svoj koncept, doduše turistički. Kao što ga ima i suvenir dugootočkog tovara, koji simbolizira životinju s kamena, uz koju je rastao otočki čovjek. Koza je othranila istarskog težaka, ona se nalazi na istarskoj zastavi, pa zašto se onda kozji brabonjak ne bi našao u turističkom džepu? U Istri ima i pomalo zaboravljenih ovaca koje također proizvode autohtone brabonjke. Darko Pekica, stočar i poljoprivrednik iz Savičente, prepoznatljivo lice Šikuti Machinea, lani je u špici sezone htio dovesti desetak ovčica u središte Rovinja koje bi se prošetale zgoru-zdolu. I onda bi turisti vidjeli da se sir pravi od mlijeka, a meso ne uzgaja u laboratoriju. Gradonačelnik Marko Paliaga tad je rekao da je neprimjereno da se po toj vrućini vuče deset ovaca po Grisiji, e da bi nam netko poručio da smo svi mi ovce. To je politikantstvo Živog zida. Uostalom, što bi župnik na to rekao? Performans je uspio, iako na Grisiju nije ispušten nijedan brabonjak. A Pekica je samo htio poručiti da su ovce čudo, da se treba baviti ovčarstvom. "U grad s dvadeset ili stotinu turističkih zvjezdica ne mogu i naše zvjezdice - ovčice. Lokalne vlasti opet pokazuju da ne razumiju Istru i istarske ljude, rekao je Pekica.
Srećom, ljudi željni novih doživljaja razmišljaju drugačije. Originalnost i izvornost im je na prvom mjestu. Tako duma današnji turist. Ne možeš mu podvaliti bilo što. Samo koncept. Pa makar i od govna.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
