Poduzetnica plave krvi
Barunica Barbara Hütterott začetnica je tartufarstva u Istri. Istranima je pokazala kakav su dobar biznis ti "krumpiri koji smrde"
Školovala se u Trstu i Meranu, gdje je živjela s majkom i starijom sestrom Luiseom Rosalie Hannaom. Godine 1927. preselila se na otok Sv. Andrija, 17 godina nakon očeve smrti. Tartufarska priča njezine tvrtke okončana je 1937. kad je koncesija za Šumu sv. Marka (Motovunsku šumu) pripala politički podobnom Emiliju Facchiniju
Barunica Barbara Hütterott
Jedno sasvim retorično pitanje: bi li svinje u Motovunskoj šumi i dalje kopale i jele tartufe da baronesa Hütterott s prebivalištem na rovinjskom Crvenom otoku Istranima u tom području nije otvorila oči kakav su dobar biznis ti krumpiri koji smrde? Ona je u Livadama 1933. osnovala prvu istarsku tvrtku za istraživanje, nalaz i izvoz tartufa - Azienda del Tartufo - Sella, Hütterott and C. Levade. Uz nju, suosnivači su bili Massimo Sella, tadašnji direktor rovinjskog Instituta za biologiju mora, te Talijani Carlo Testoni i Pietro Giovannelli iz Pule.
Massimo Sella je godinu dana ranije napisao prvu studiju o istarskom bijelom tartufu u kojoj spominje područja na kojima se mogu naći: u dolini Pazinčice, između Pazina i Pazinskih Novaka, u Cerovlju, pa na području prema Gologorici, dolini Roča i Rečine ispod Huma i Buzeta.
Posebno je nalazište bilo u dolini Mirne prema Livadama i u Motovunskoj šumi. Sella je smatrao da bi Motovunska šuma mogla postati rasadnikom tartufa ako se provede melioracija tog prostora zbog stalnih poplava. Ustvrdio je da je razlog uspijevanja bijelog tartufa na tom području kombinacija tla koje je vapnenasto i glinasto, drveća koje ondje raste (topole, vrbe i sl.), površinskih i podzemnih voda te kontinentalne klime s vrućim ljetima i hladnim zimama.
Krumpiri koji smrde
U razgovoru sa seljacima u Istri saznao je da su im tartufi poznati već dulje vrijeme po obliku i mirisu, ali ne i po svojoj cijeni. Te "krumpire koji smrde" najčešće bi pronalazile svinje, koje bi ih i pojele. Samo oni seljaci koji su više odlazili u gradove, poput Trsta, znali su koja je vrijednost bijelih tartufa.
Tartufarska priča ove tvrtke okončana je 1937. kad je koncesija za Šumu sv. Marka (Motovunsku šumu) pripala politički podobnom poduzetniku Emiliju Facchiniju. Ipak, norme o vađenju tartufa koje je uvela tvrtka Barbare Hütterott vrijede i danas. Na osnovi sačuvanih dokumenata o vađenju tartufa iz listopada 1934. poznate su brojne pojedinosti o strogim pravilima. Tartufari su organizirani u skupine na čelu s voditeljem koji nadgleda i zapovijeda. Svakodnevno se u upravi tvrtke donosila odluka o tome koja je skupina s voditeljem zadužena za koje područje u šumi. U potragu za tartufima kretalo se ujutro, a navečer, po povratku iz šume, svaki tartufar bio je obavezan predati tartufe u spremišta.
Tartufari su trebali biti što efikasniji u traženju, a naglasak se stavljao na njihov odnos sa psima koji su trebali biti dobro uvježbani kako bi što manje oštetili tartufe koje nađu. Posebno se ističe obveza svakog tartufara da zakopa rupu iz koje je izvađen tartuf. Potpisom na ugovore koje sklapaju s tvrtkom, tartufari su bili dužni odraditi cijelu sezonu u tvrtki te se obvezivali da neće ići u lov na tartufe izvan Šume sv. Marka u svoju korist. Ako nisu savjesno obavljali svoj posao, mogli su dobiti otkaz.
Tvrtka je iznimnu pažnju posvećivala promociji i zaštiti staništa tartufa pa je tako kontaktirala Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva u Rimu kako bi predložili prezentaciju istarskog tartufa, naglasili izuzetnu kvalitetu, ali i predložili program zaštite zone tartufa. Tvrtka se bavila prodajom i izvozom bijelih tartufa, posebice u gradove sjeverne Italije, Veneciju, Veronu, Bolognu, Genovu.
Police osiguranja za pse
Kao direktorica Barbara je bila zadužena i za predstavljanje dragocjenih proizvoda. Oglašavala je tartufe u časopisima i novinama, sudjelovala na sajmovima i izravno ih dostavljala hotelima i restoranima te istaknutim pojedincima. Željela je svojim proizvodom konkurirati razvijenoj francuskoj proizvodnji tartufa. Osim toga, kao direktorica tvrtke brinula se i za širenje tržišta, a iz dokumentacije je vidljivo da su se ispitivanja tržišta obavljala u Italiji, ali i u Švicarskoj.
S obzirom da stanovnici Istre nisu poznavali vrijednost tartufa, nisu imali ni iskustva u traženju, barunica je dovodila tartufare iz Ferrare, Bologne i Ravene. Osim toga, bila je svjesna velike vrijednosti treniranih pasa koji su pronalazili tartufe pa im je uplatila police životnog osiguranja.
Žicu poduzetništva naslijedila je od oca, baruna Johana Georga Hütterotta, koji je rođen u Trstu 1852. godine. Poslove je razgranao i izvan Trsta. Zaslužan je i za uspostavu poslovnih veza između Austro-Ugarske Monarhije i Japana koji je posjetio 1874. na svojem putovanju po svijetu. Godine 1879. postao je prvi carski japanski konzul u Europi sa sjedištem u Trstu. Tad mu je bilo tek 27 godina. Iste godine vjenčao se s Marie Augustom Henriette Keyl.
Bio je toliko imućan da je 1890. kupio nekoliko otoka u rovinjskom arhipelagu, a samo godinu poslije postao je vlasnikom i dijela rovinjske obale. U njegovu vlasništvu bili su otoci Sv. Andrija, Maškin, Šturag i Sv. Ivan na Pučini te posjedi na obali, Montauro, Monte Mulin, Monvi, Lone, Punta Corrente i Škarabu. U goste je pozivao europsko plemstvo poput Marije Theresije, majke posljednjeg austrijskog cara, a neslužbeno je ugostio i prijestolonasljednika Franza Ferdinanda.
Pripremao je okoliš za gradnju turističkog kompleksa Cap Aureo: tri hotela, kupalište, sportske terene i obiteljske vile. Godine 1908. objavio je brošuru "Klimatischer Kurort Cap Aureo bei Rovigno - Istrien. Ein Projekt" o klimatskom lječilištu te osnovao tvrtku za financiranje izgradnje Cap Aureoa, po kojemu je naziv dobila Park-šuma Zlatni rt. Nije, međutim, stigao ostvariti planove o gradnji turističkog kompleksa. Preminuo je u Beču 1910.
Spasila radnika
Barunica punog imena Carla Ida Barbara Elizabeth Hütterott rođena je u Trstu 1897. Školovala se u Trstu i Meranu, gdje je živjela s majkom i starijom sestrom Luiseom Rosalie Hannaom. Godine 1927. preselila se na otok Sv. Andrija, 17 godina nakon očeve smrti. Hütterottova udovica nastavila je voditi poslove nakon suprugove smrti, no nije joj išlo najbolje, pa je 1930-ih poslove preuzela Barbara. Osim tartufima, prije Drugog svjetskog rata bavila se i poljodjelstvom, s majkom je uzgajala voće i povrće, a tovile su i krave muzare. U vlasništvu su imali i ribnjake u uvalama otoka Sv. Andrija, Maškin, Valle dei Frati i Val d’Astro koje su iznajmljivale te kamenolom Montauro. Uza sve to davale su zemlju u zakup te prodavale namještaj, umjetnine, zbirke oružja i nakit. Poteškoće u poslovanju bile su sve izraženije tijekom Drugoga svjetskog rata, koji su Marie i Barbara skromno živeći provele na otoku.
Još dvije crtice iz njezina života: pred mnoštvom naroda u Rovinju svečano joj je 21. travnja 1932. uručeno odlikovanje za građanske zasluge i to za spašavanje radnika nakon nesreće u kamenolomu Montauro. Poput oca obožavala je jedrenje pa je 1933. osnovala jedriličarsku udrugu Vela Arupinom, koja je djelovala do Drugog svjetskog rata.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, rješenjem od 1. lipnja 1945., imovina obitelji Hütterott je konfiscirana kao imovina narodnog neprijatelja. Barunici Barbari i njezinoj majci gubi se svaki trag nakon 30. svibnja te godine. Svjedoci vremena poslije su tvrdili da su oni koji su barunicu uhapsili, opljačkali njezino imanje i dragocjenosti. S obzirom na to kako su kažnjavani "državni neprijatelji", nije teško pretpostaviti što se Barbari i njezinoj majci dogodilo. Neki autori izričito tvrde da su ubijene.
Sudbinom Barbare i Marije Hütterott bavi se u svom romanu "Islednik" (Istražitelj) književnik Dragan Velikić, rođen u Beogradu, koji je djetinjstvo proveo u Puli, a za knjigu 2015. dobio NIN-ovu nagradu. Na jednoj tribini u Zagrebu 2016. godine rekao je da oduvijek osjeća posebnu naklonost prema gubitnicima i poraženima, "prema onima kojima je suđeno da ne budu pobjednici". Zato je, među brojnim epizodama, pričama i fragmentima, u svoju vrlo intimističku knjigu uvrstio i bolnu i krvavu priču o osvetničkom poslijeratnom pokolju nad jednom rovinjskom patricijskom obitelji. "To mi je bilo važno, jer je riječ o nečemu što pripada u kategoriju tzv. besmislenih smrti; da nisu bili bogati, ostali bi živi i to mi je bio jedan vrlo važan motiv", pojasnio je Velikić.
Metkom u potiljak
U romanu "Islednik" Velikić piše: "U izvodu iz jednog dopisa nalazim rešenje oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, kojim se kontesa Hiterot Barbara, po zanimanju posednica, nastanjena u Rovinju, nemačke narodnosti, obaveštava da joj se oduzima sva nepokretna i pokretna imovina. Protiv tog rešenja stranka ima pravo žalbe Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske u roku od osam dana po primitku odluke.
Rešenje je doneto 1. juna 1945. godine, a oštećenoj, Barbari Hiterot, i njenoj majci, Mari Hiterot, kako mi je ispričala direktorka muzeja, presuđeno je dan ranije, po kratkom postupku, bez suđenja, metkom u potiljak. Tela su bačena u more kod hridi Banjole. Njihov jedini greh bilo je bogatstvo, koje prelazi u ruke narodne vlasti.
Vidim ih u praskozorje na palubi patrolnog broda, vezane, dok poslednji put pogledima premeravaju svoje carstvo, tamne kedrove šume na Punta Korente, i obalu otočića Maškin, koja se brzo udaljava. Po svedočenju nekih Rovinjeza, čitavu noć uoči egzekucije čuli su se krici sa Crvenog otoka. Možda su Hiterotove već polumrtve krenule, sutradan, na poslednje putovanje...
A onda na scenu stupaju ozbiljni stručnjaci, profesor Branko Fučić i Aleksandar Tuhtan iz Zagreba. Oni će popisati sve nepokretnosti na Crvenom otoku, kao i pokretnu imovinu grofice Barbare Hiterot. 'Dvorac barunice Hiterot leži na otoku Sv. Andrija kod Rovinja. Čitav posjed obuhvata otprilike sedam-osam otočića i rt na suprotnom, najbližem dijelu kopna gdje je vlasnica imala garažu sa dva automobila', počinju svoj izveštaj Fučić i Tuhtan.
U iscrpnom dopisu, na dvadesetak strana, popisivači navode: 'Očigledno je svatko, tko je prije našeg dolaska bio u dvorcu, raskopao, prekopao i prevrtao svaku sobu, svaki orman, svaku ladicu do temelja. Razumijemo da OZNA povodom hapšenja vlasnice pretraži njenu kuću, ali da li je nužno da se sadržaji ladica užurbano izvlače, bacaju po podu čitave hrpe rublja, suđa, privatne korespondencije, knjiga, fotografija. U nekoliko soba u pravom smislu riječi noga nije mogla stupiti na pod. Ostaci jela, vinske boce, razbijene čaše, prazne kutijice od nakita, zagađeni podovi, jednom rečju opustošeni i uneređeni dvorac'", tako o sudbini barunice Hütterott piše književnik Velikić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
