Tamo negdje 1986., u smiraj bivše države, s Titom odavno pokopanim u beogradskoj Kući cvijeća i republikama kao sastavnicama Jugoslavije, koja kod nekih budi pozitivne emocije i žal za tim vremenima, dok kod drugih izaziva sablazan, Mate Ćurić bezbrižno se vozio od Pule do Poreča.

Starom cestom koja je vodila sve do Trsta, mjesta konzumerizma i privremenog spajanja kapitalizma i socijalizma u jednoj zajedničkoj točki, šoping, na malo više od pola puta između Vodnjana i Bala Ćurić je prolazio pored Gajane. Skrenuo je udesno, ušao u Gajanu i zauvijek u njoj ostao.

Stan iznad Arene, valjda na najboljoj lokaciji koju čovjek u Puli može pronaći, zamijenio je novim domom, renoviranom starinom u zaseoku i danas bez trga, crkve, doma, kafića, dućana, pekare, da ne govorimo o pošti, većoj trgovini, zubaru ili barem običnom liječniku.

Ničeg od toga u Gajani nema, taj dio civilizacijskih dosega zaobišao je mjesto koje, s druge strane, ima ono nešto što nitko drugi nema - nevjerojatan natalitet!

Bolna točka

Ovdje se ljudi vole, ljubav pršti na sve strane, a djeca sretno kliču na sportskom igralištu napravljenom najviše zahvaljujući angažmanu Vilka Glavaša, nekad običnog građevinskog radnika, potom i poslovođe koji se snagom volje, znanja, upornosti i istarske tvrdoglavosti izdignuo do razine najvećeg poduzetnika u Gajani. Glavaš sa sinovima Andrejem i Marinom vodi Firmu Gajana coop. Počeo je kao privatni poduzetnik, kupovao je opremu postupno, nije pretjerivao ni razbacivao se, zapošljavao je radnike kako je mogao, nije nasjedao na štosove i lakomo uzimao poslove koje ne bi mogao odraditi. Oprezno je vodio firmu da bi danas dogurao do 40 zaposlenih, 20 strojeva i šest kamiona. No puno mu je važnije što je ponosni nono petero unučadi.

"Djeca su sve! Najsretniji sam kad vidimo koliko Gajana zrači mladošću. Odavde se ne iseljava. Ovdje se ostaje, obitelji se šire. Posla ima, samo treba delat. Život je ugodan, u prirodi", kaže Glavaš.

Svi Gajanci, skoro od prvog do zadnjeg, privatni su poduzetnici, obrtnici, kamenoklesari, vodoinstalateri, mehaničari, električari. Dobar dio njih na svojim parcelama dodatno gradi kuće za odmor, paralelno se bave turizmom.

"Samo neka delaju. Mi stari moramo sve učiniti da mladež tu ostane. To je naša misija", kaže Glavaš.

Na ulazu u Malu Gajanu, dvjestotinjak metara prije njegove obiteljske kuće, nalazi se spomenik, mjesna bolna točka. Podsjetnik na nacistički pokolj koji se dogodio 27. siječnja 1944. Pobijeno je ukupno 42 mještana Gajane, deset žena i djevojaka je deportirano u koncentracijski logor u Auschwitzu, a deset mladića sa svega 15 godina u Dachau. Preživjelo je devet žena i jedan muškarac, Karlo Zulian. Dio ljudi je zapaljen u štali sa sijenom. Nekad mjesto stradanja, smrti i ratnih zločina, danas je Mala Gajana mjesto života.

Mate Ćurić

Najbolji kroničar Gajane je Mate Ćurić, dugogodišnji cijenjeni novinar i urednik našeg lista, koji je o svom domu, životnom okruženju, susjedima, suseljanima i prijateljima objavio možda i 500-tinjak tekstova, reportaža i crtica po uzoru na veličanstvenog Miljenka Smoju koji se spretno, žovijalno, bestidno, bolno i humoristično obračunavao s voljenim i prezrenim, atipičnim i nevjerojatno živopisnim Splitom.

Iako Ćurić nije Smoje, nit' je Gajana Split, poveznica dvojice pisaca i ovisnika o zabilježavanju onoga što ih okružuje ljubav je, opsjednutost, ovisnost o mjestu gdje žive pa vide dvostruko loše što ne valja i trostruko više naglašavaju ono što valja. Takvi su ljudi posebni. Kroničari, kritičari, emotivci.

"Super je ovdje. Nemamo ništa, a imamo sve", reći će duhovito Ćurić. Ima ta rečenica neki smisao dubok kao srednjovjekovni bunar koji škrbno sakuplja vodu. Poanta je da Gajana nema neophodne društvene sadržaje, baš nikakve, doslovno ništa, ali ima ljude koji je oplemenjuju. Različite po struci, obrazovanju, poslovima, vjerojatno i političkim opredjeljenjima i ideologijama, Gajanu čine šarolikom i bogatom. No to je vjerojatno manje bitno od brojki koje, ima tome već niz godina, plijene pažnju, pozivaju na razmišljanje i analizu zašto je to tako.

Svjetska faca

"Ja bih rekao da sada na 100 stanovnika imamo 40 djece, od najmanje, tek rođene ili s navršenih godinu dana, pa sve do klinaca i onih nadomak dvadesetima". Brojke su čvrste, neoborive. Brojčani odnos odraslih i djece je jedinstven, teško da je negdje ponovljiv.

Nego, odakle taj baby boom, je li u zraku nešto povezano s libidom? Možda afrička šljiva, viagra, razne kineske tabletice za podizanje… Podzemne vode, zračenja, neka luda energija…

Povezane vijesti

• Predstavljena knjiga "Hrvarenje" Mate Ćurića
• Ne možemo graditi zajedništvo s ekstremnom desnicom
• U 2015. u Hrvatskoj 27.700 stanovnika manje nego godinu ranije